Dugo već hoću da napišem nešto o knjizi Kaće Čelan “Heimatbuch”. Rijetki su oni koji za tu knjigu znaju, sve rjeđi su i oni koji znaju za Kaću Čelan. “Heimatbuch” je knjiga odavno rasprodata, a napisana je i objavljena u Sarajevu. Kaća Čelan živi odavno u Americi.
A nekada je Kaća Čelan živjela u Sarajevu. Za Kaću Čelan sam čuo kad mi je u ruke došla knjiga “U tamnu daljinu” autora Leonida Andrejeva. Ta knjiga bila je izišla u Sarajevu i oni među kojima sam se tih godina kretao odmah su je nabavili. U njoj je Kaća Čelan prevela pripovijetku “Crveni smijeh”. Pripovijest u dva dijela, a u dvadeset odlomaka, pitko čitljivo, a potresno užasno štivo. Meni je prevod bio takav da mi se činilo kako je ta pitka lijepa ijekavica zapravo original. Mislio sam da je prevoditeljica neka nastavnica ruskog u penziji, mislio sam i da je porijeklom Ruskinja, to ime Kaća, a prezime bi moglo doći negdje iz Jermenije ili sa Urala, Čelan, kao Munćan, Muntijan. Tako sam mislio da je neka takva Kaća prevela tu pripovijest punu ratnog marša, znoja, konja oko topova, neprekidnog nespavanja noću. I tamo negdje, u jednom od tih odlomaka je bilo pitanje šta je to otadžbina, i bio je odgovor: crveni smijeh! Nešto kao čuveni bijeli šum.
Nedugo nakon što sam čitao “Crveni smijeh”, otputovao sam u Sarajevo. Rado sam tih godina išao u Sarajevo, spavao bih kod Amele i Gorana Simića, a dosta vremena provodio u kafanama. Sarajevo je bilo grad iz čijih se kafana čula pjesma, bilo je suprotnost Ljubljani, gdje sam za vrijeme služenja vojske vidio da je u mnogim kafanama na zidu stajala zabrana pjevanja. Petje ni dovoljeno! Iako nisam bio raspjevan u kafani, volio sam Sarajevo zbog te opuštenosti. I jednoga dana među danima, dok je veliko društvo bilo za stolom u klubu Svjetlosti, koji se među književnicima zvao Klub književnika, moglo je biti malo iza podneva, naišla je djevojka koja je unijela zamuklost za stolom od barem osam lica.
Tu je bio Dario Džamonja, pa Stevo Tontić, bio je Spasoje Ćuzulan. Takvu bi pojavu društvo sklono nesvakodnevnom izražavanju znalo zvati otorinolaringologija, to jest pretvaranje čovjeka u uho-grlo-nos, a kad bi zvalo oftalmologija, značila bi buljavost. Daco Džamonja, vidjevši moju zatečenost, rekao je: “Gudževiću, ovo je ušla naša girl from Ipanema!” Abdulah Sidran, do koga sam sjedio, u pola glasa mi je rekao: “Kaća Čelan, divota naše glume, dramaturgije i prevođenja, i svašta nešta još! A vidi molim te: ona prevodi i sa jezika Varšavskog pakta, a i sa onih NATO pakta!” Oni su je svi poznavali, ja nisam. Tu sam sebe u sebi upitao: ova ljepota je prevela ono, one strahote “Crvenog smijeha”? Prevoditeljica je sjela sa svojim društvom za jedan od stolova dalje. Odande se nije moglo čuti ni šta govori ni šta sluša, jer se naše društvo vratilo svojim tonovima.
Onda mi je tri godine kasnije došla u ruke knjiga “Heimatbuch”, “Zavičajna knjiga”. Ponio sam je bio i u Luzern, nosio je i po Italiji. Skoro kvadratna, osamdesetak stranica, dva dijela, dvadeset i dva prizora prvi dio, drugi samo jedan, sa šest poddijelova. (Ekavica. Tu me autorica dodatno kupila i potkupila: jer sam i sam ekavac i ijekavac.) Dramaturški, neko bi to zvao činovi, mogli bi biti činovi, ali su i nešto poviše toga, svaki ima naslov, sve nešto drukčije od onoga na što smo navikli čitajući drame, a opet drama, totalno i nepovratno drama. Dramatis personae, na pune četiri stranice, a na broju ih je ukupno 20. A stvar se odigrava na sjeveru Bačke, u logoru za folksdojčere Gakovo. Godina je 1946, logoraši su bački Nijemci, hiljade, mnogi iz Parabuća. U logorskoj stvarnosti dešava se i erotski izgred između komandanta Dragiše Pavlovića i Roze Drach, njemu je 41, njoj 16 godina.
U 21. prizoru komandant logora Dragiša čita dug i sablastan spisak Nijemaca umrlih u logoru Gakovo. Nekoliko puta sam “Heimatbuch” slušao kao radio dramu, na pozornici ga još nisam vidio, bio sam uvijek daleko kad je igran. A postavljen je nekoliko puta. Najprije je igran u Subotici 1988, režirao ga je Dušan Jovanović, sin vojvođanske Njemice, Kaća Čelan za tu režiju kaže da je bila raskošna. Bogdan Diklić, koji je igrao Adama Schmidta, doveo je na predstavu kompletan prvi tim košarkaša Partizana, igrači posjedali u prvi red, pa je, zbog njihove visine, onima iz drugog i trećeg bilo teže da vide pozornicu. Drugi put je u Bačku predstava došla tek 2015, u Somboru, blizu Gakova. Na tu predstavu je došla i Emma Stojanović, rođena Traut, žena koja je Kaći Čelan pri rođenju svezala pupak. Igran je i onih godina kad je napisan, no, sve u svemu, uz javno prešućivanje stvari oko kojih je tekst nastao. To je tema za druge prilike, za ovu nije.
Za ovu priliku neka bude rečeno ovo: Kaća Čelan je svoju “Zavičajnu knjigu” napisala za vrijeme jugoslavenskog socijalizma, a ne poslije. Ona nije, kao mnoštvo jugoslavenskih literata, naknadno dobilo napast pameti, pa nadahnuto propisalo o onome što se procijenilo da će biti po volji literarnom i političkom Zapadu, te pogađati i ispunjavati hipotetički stvarne i nestvarne želje te imaginarne zajednice.
Ima još. Kaća Čelan nije živjela konformističkim životom, pa promijenila na sebi glavu kad se promijenila kapa na policajcima. Ništa od toga, Kaća Čelan piše o onome što je odredilo njen život, o sudbini Nijemaca u Bačkoj, a neki od njih su za njen život bili presudni. Ona je rođena i rasla među Nijemcima u Parabuću, danas Ratkovu. Jedan je dunavski Švaba, doktor Metzger, Kaćinu majku izliječio od neplodnosti, da se to nije desilo, ne bi bilo Kaće Čelan. Glavni lik drame Adam Schmidt ima ime po Adamu Berenzu, jedinstvenom čovjeku, koji je u Apatinu punih devet godina, sve do 1944. kad su ga gestapovci uhapsili, izdavao antifašistički list Die Donau. Toga je svećenika i izdavača slušao i bio mu vatren pristalica Anton Kamerer, koji je autorici poslužio za model glavnog lika drame, dakle Adama Scmidta. Anton Kamerer bio je kum Kaćin, na fotografiji je drugi slijeva na desno. Lijevo od Kaće, koju grli Inge, stoji Kaćina kuma Eva Kamerer. Druga djevojčica na slici je Kaćina sestra Soka. Katharina Dapper je bila prva dadilja Kaći Čelan. Njen poklon, zemljanu posudu za šećer, koja od 18. stoljeća ide iz ruke u ruku, Kaća nosi svuda sa sobom. To je ovaj predmet, naknadno ubačen u sliku. Sad je u Kaliforniji na Pacifiku, u gradu Santa Barbara.
Kaću Čelan je rat pratio ne samo u prevođenju i pisanju, nego i u stvarnom životu. Rat će je prinuditi i da zajedno s mužem Senjom Tanovićem i kćerkom Tajnom Tanović, napusti Sarajevo i krene u široki i tijesni svijet. Preko Slovenije će se nastaniti u Njemačkoj, gdje će nastaviti svoj teatarski život. Na tom putu će uz nju stalno biti “Heimatbuch”. On će biti dopisivan, dopunjavan, godine 1995. će njemačka verzija biti nagrađena nagradom na anonimnom raspisu za najbolji dramski tekst Njemačke, a dvije godine kasnije će biti izvedena u Bonnu, na pozornici Schauspielhaus, u režiji Valentina Jekera. Devet godina kasnije, 5. avgusta 2006. autorica će ga sama režirati na sceni teatra u Dürenu. Za taj će poduhvat uzeti glumce iz svoje glumačke akademije po imenu “Čelan Schauspielschule auf Schloss Burgau”. Napisala mi je, jer sam je molio da mi o tome piše, da tu predstavu pamti i po tome što je naturščiku Karstenu Röllu, koji je za potrebe tumačenja uloge Johanna Dracha naučio i da hekla, svečano uručila diplomu svoje škole glume.
I tako dalje. Kaća Čelan će započeti i pisanje filmskog scenarija na temu uloge dunavskih Švaba u njenom životu. To će, napisala mi je, učiniti sljedeće godine, kad se, kako veli, obrela u Brooklynu, gdje počinje s pisanjem treće, filmske verzije. Time “polako zatvaram vrata koja vode u teatar. Definitivno i simbolično ću ih zatvoriti u Los Angelesu gde se selim 2012. godine, režijom Fassbinderovog komada ‘Krv na mačkinom vratu’ kao predstavu o filmu, kojom se i sam autor rastao od teatra.”
Da je aleksandrijski pjesnik Palada među nama, rekao bi da je kod Kaće Čelan život zaista gluma i teatar. Nastavlja se. O Kaći Čelan će u ovoj rubrici još biti riječi, kad se opet domognem građe koju imam, no mi nije pri ruci, i spojim je sa onom koju još nemam, a znam gdje je.