U zavičajnom muzeju Novog Pazara izloženi su crteži i portreti Muriza Čokovića. Slike, manja i velika platna, izložene su u atriju Kulturnog centra, pedesetak metara dalje. Ta dva prostora već dva mjeseca mjesto su retrospektivne izložbe slikara i kipara Čokovića koji će za koji mjesec napuniti 80 godina. Uz izložbu je objavljena i prigodna monografija o umjetniku, sa prilozima nekolicine kolega i poznavalaca njegova djela.
Muriz Čoković mi je blizak rođak, drugi bratučed. To neka bude rečeno odmah. Adem, otac njegove majke Emine, bio je polubrat Ramu, ocu moje majke Zejne. Djedovi i majke su nam od Kurtanovića iz Vrsenica na Pešteri. Ova rubrika nije bila ni dosad lišena tekstova o mojim rođacima, ali je Muriz Čoković neobičnija svojta od drugih. On je akademski slikar. O njemu prije ove izložbe nisam pisao.
S njime sam mnogo puta bio u društvu, najčešće u Pazaru, koji put u Beogradu, ponekad i u Grabu, kažem mnogo, a svi koji Muriza poznaju znaju da to mnogo nije mnogo. No, da je naših susreta bilo i triput više, ja opet o njemu ne bih bio napisao ništa. Jer su naši razgovori išli na druge strane. To ima svoju cijenu, ukida dublje razgovore o umjetničkom poslu, i nekad se takve štete ne daju nadoknaditi. No nešto malo sreće me nije mimoišlo, pa se nešto nadoknadilo. Kao ovoga ljeta, u kojem sam u dva mjeseca vidio više njegovih slika i crteža nego za cijelog života do ovoga ljeta.
Hoću da nešto kažem o Murizu i njegovim portretima. Četrdesetak njih je izloženo na zidovima Zavičajnog muzeja. Tih četrdesetak je njegovo portretističko djelo koje je moguće vidjeti. A želio sam, i ta je želja u meni barem jednom dosegnula punoljetstvo, da vidim jednu izložbu za koju pak odavno znam da bi je nemoguće bilo načiniti. I znam da je nikada neće biti. A jedno vrijeme sam mislio da bi se mogla načiniti.
Muriz Čoković, akademski slikar, pedagog, nastavnik i univerzitetski profesor, bio je trideset godina upravnik Kulturnog centra u Novom Pazaru, bavio se uređivanjem programa, rukovodio dovođenjem teatarskih grupa, nabavom filmova za projekcije, bio je upravitelj zajednici od dvadesetak radnika, a tek je šestoro njih bilo stalno zaposleno, te je to njegovo radno mjesto bilo takvo da je jedna važna svrha njegova posla bila da osigura plate i za one koji i koje nisu stalno zaposleni. U tu svrhu su on i njegov tim morali smišljati programe, dobavljati filmove, dovoditi pjevače, teatarske grupe i glumce.
Jedini prihod današnjeg Kulturnog centra, a nekadašnjeg Doma omladine donosili su programi priređivani u velikoj dvorani, koja je bila čas bioskopska čas koncertna. Znao sam, naravno da sam znao, da je Muriz slikar, znao sam i poneku njegovu sliku, znao sam da je načinio petnaestak kipova partizanskih ličnosti iz Sandžaka, da je i kip Vuka Karadžića u dvorištu pazarske istoimene škole njegov rukotvor, koji put sam bio u njegovom ateljeu, gledao njegove slike i crteže, na grupnim izložbama.
Taj najprije nastavnik pa potom upravnik Muriz bi se u julu ili avgustu maknuo iz Pazara. Znao sam da je nekoliko godina išao u Portorož, i ondje je radio portrete. Na velikom trgu je imalo mjesta za trinaest umjetnika, i ni jednog više. Svi su imali iste stolice za sebe i za svoje modele, iste suncobrane. Prvih mjesec dana prve godine Murizu je posao išao loše, pa se dosjetio da izradi reklamu za svoju radionicu: prema fotografiji iz nekog filmskog časopisa, načinio je portret Charlesa Bronsona i postavio ga kao „firmu“ za butigu.
Posao je krenuo tako da je ponuda s mukom stizala da udovolji potražnji. Bronson je bio mjera i preporuka. Kasnije ih je za ljetnih raspusta radio u Puli, u Rovinju, u Vrsaru, pa opet u Portorožu, a bilo je koje ljeto da je portretirao i na Braču i u Budvi. Dvadeset godina je potrajalo to portretsko ljetovanje u Istri, četrdeset mjeseci. I do pet stotina portreta bi načinio za dva mjeseca. Radio ih je specijalnim olovkama, pastelnim kredama i ugljem u bojama marke Conté à Paris, a na posebnom francuskom papiru Canson, formata A3. Kad se kod nas zaratilo, svoje ljetno crtanje preselio je u Grčku, najprije na Halkidiki (na prvom prstu, u Polyhroni), pa potom dvadeset godina na Tassos.
I tamo je, u Limenasu, crtao po pola hiljade ljetnih portreta. Sve u svemu, produkcija ljetne izrade portreta dostigla je brojku od dvadesetak hiljada. Teško sam se pomirio sa lišavanjem nade da se retrospektivna izložba tih portreta ne može nikada prirediti. Ti su crteži nedostupni, jer su razasuti po svijetu, kao pisma pisana u jednom primjerku i poslana samo onome kome su adresirana, kao teatarske predstave bez snimaka. Muriz je nacrtao hiljade lica iz bijeloga svijeta, crtao lica i na licima oči navrh glave i uši sa strane. Ljudi su bili zadovoljni portretima koje im je Muriz izrađivao. Nikada mu se nije desilo da mu ikoje od lica koje je portretirao odbije da uzme svoj portret. Jer je on svaki radio posvećeno i nastojao da mu dade karakter. Nije otaljavao posao, on i ne umije da otaljava.
A svojim je crtanjem još i zarađivao za ljetovanje, pa bi od zarade svojim umijećem znao i uštediti novaca. On je svoju današnju kuću u Pazaru izgradio novcem od crtanja lica svjetskih namjernika za vrijeme njihovih ljetovanja. Murizov crtački dar je rano prepoznao njegov profesor crtanja i slikar, magijski nadrealista Spase Kunovski. Za mene bi, da ponovim, bio podvig kad bi se za neku Murizovu portretsku retrospektivu našli i izložili portreti načinjeni u Portorožu, Puli, Budvi i u Grčkoj. Ali to spada u hipotetičku irealnost. Kad bi to bilo moguće, izložbeni prostor bi mogao ispuniti sve sobe u kućama u Sjenici, Murizovom rodnom gradu.
Pod portretom se u modernom smislu smatra tačan i vjeran prikaz lica, ili takav koji nastoji da to bude, dakle predstava stvarne osobe, koja postoji ili je postojala, a ona je ljudsko biće i nije božansko ni vladarsko, niti takvo da mu se kojem pripisuju atributi božanskoga. Ovo je važno imati na umu i više kod slikara muslimana nego nemuslimana, jer islamski hermeneutičari na slikanje ljudskoga lica ne gledaju s naklonošću.
Mutno načelo da je prikazivanje ljudskih likova grehotno čini od portreta nelagodno pitanje u konzervativnom islamu. Jednoznačno uporište za tu zabranu Kur'an ne daje. Kad bi se takvo tumačenje prihvatilo, onda bi kuća Muriza Čokovića i njegove supruge Remke bila sva od grijeha: on je načinio bar dvadeset hiljada crteža ljudskih lica, njegov sin Emir je odličan portret majstor sa hiljadama portreta (deset godina je i on ljeti crtao ljudska lica na Halkidiki i na Tassosu), a i kćeka Irma je, kao i Emir, likovno akademski obrazovana, i vlada umijećem portreta. Jedan portret je načinila i ovome koji piše, eno ga u Grabu na Goliji.
Eto kamo i dokle odvede riječ o portretima. Izum toga umijeća Plinije Stariji pripisuje Butadu iz Sikiona. Ovaj je izumio da napravi prvu sliku ljudskog lika od gline, a za to mu je pomogla kćerka. Ona je, zaljubljena u nekog mladića (koji je otišao daleko u tuđinu), pri svjetlu lampe na zidu nacrtala linije sjenke njegova lika. Taj je obris njen otac ispunio glinom i utisnuo je u zid. Tu pritisnutu glinu je potom odvojio i ispekao. Ta ispečena slika je dugo čuvana u čuvenom Nimfajonu, sve do Mumijeva razaranja Korinta, godine 146. prije naše ere. Svakako je portret izum paganske kulture, sjetimo se samo mumijskih portreta iz rimskog Egipta, onih koje je otkrio Pietro della Valle, talijanski putopisac s početka 17. stoljeća. Ti su portreti, iako čudesni i jedinstveni (prikazuju pokojnike mlađe od 35 godina), ostali pastorčad povijesti umjetnosti. Dva od njih se čuvaju u Drezdenu, posjetioci jedva da znaju kakav im dragulj stoji pred očima.
Često mi se ti portreti na mumijama iz Fayuma pričinjavaju kao Murizovi portreti po kućama nekadašnjih putnika na istočnoj obali Jadrana i na igalima egejskim. Možda su lica onih koje je Muriz crtao većinom danas u svijetu umrlih, možda ih je nezasiti izješa Vrijeme odnio u carstvo gdje su i ona sa likovima na drvenim pločama položenim preko mumija.