Izdavačka kuća Buybook iz Sarajeva (sa ispostavom i u Zagrebu) objavila je prošle godine knjigu Marka Vešovića pod naslovom “Tri knjige”. Urednik knjige je Almin Kaplan, a knjiga od 400 stranica sadrži stihove, ukupno 211 pjesama. U knjizi su stihovi Vešovićevih zbirki stihova “Poljska konjica”, “Knjiga žalbi” i “Po suhu đemija”. Prva dva naslova su čitaocima poznata, a treća se zbirka objavljuje prvi put. No je “Poljska konjica” dopunjena u odnosu na ranije izdanje, a “Knjiga žalbi” je, uz sitne promjene, ona prethodno objavljena.
Marko Vešović je jedan od primjera koji pobijaju čuvenu riječ Theodora Adorna prema kojoj je barbarstvo pisati pjesme nakon Auschwitza. Marko Vešović nije samo pjesnik koji piše pjesme nakon Auschwitza, već je još i pjesnik koji piše pjesme o strahotama bosanskoga rata, koji je počeo pola stoljeća poslije početka onoga u kojem su počinjena zla Auschwitza i drugih logora. Bosanski rat je Vešoviću bio i ostao krvava košulja oko grudnog koša, te se mašio da o njemu piše pjesme i nakon Auschwitza i s aušvickim dodacima. Bilo kako da gledamo na Adornovu pobunu protiv pisanja pjesama i na kasniju reviziju njegove izjave, te bilo kako da gledamo i na ironičnu izjavu koju je dao Golo Mann, a prema kojoj Adorno ne zna pisati pjesme poslije Auschwitza, jer ih nije znao pisati ni prije Auschwitza, Marku Vešoviću se mora priznati zasluga da je svojim prilogom u naš jezik presudno učvrstio ratno pjesništvo. Pjesme koje je o ratu i oko rata napisao takve su da ih nijedan odgovoran tumač i književni povjesničar ne može preskakati ni prešućivati. Vešović na početku “Poljske konjice” za moto ciklusa “Prazne ruke” navodi pjesmu Bertolda Brechta iz njegovih egzilantskih pjesama pisanih u “Svendborgu”: U mračnim vremenima/ Da li će također biti pjevanja?/ Da, također će biti pjevanja./ O mračnim vremenima. Brechtovi stihovi o pjevanju u mračnim vremenima (in den finsteren Zeiten) napisani su uoči Drugog svjetskog rata, ali su se pokazali jačim od Adornove pobunjeničke izjave. Adornu se spočitavala jednostranost, on je poeziju smatrao za veselu umjetnost.
Marko Vešović u poeziji svoje karte ne drži ispod stola. U “Poljskoj konjici” on imenuje zločince i zlotvore, pokvarenjake i lažove koji su svojom razularenošću doveli dotle da na sarajevskom groblju Lav raku grobar kopa svojski kao da kopa temelj kumovske kuće. Oni su doveli dotle da pjesnik u zimu devedeset i treće zaziva Svevišnjeg: Daj mi prirodnu smrt./ Na zemlji veća nagrada/ Od ove ne postoji. Likovi koji su se u ratu vrgnuli u zlotvore i zločince, prije rata su bili uglavnom, kako se to kaže, javne ličnosti, mnoge od njih je Vešović poznavao, profesori, pisci, ljekari, sa njima se razgovaralo, šetalo, pilo, ponekad i zapjevalo. Oni su u knjizi objekt najžešćeg Vešovićeva sarkazma. Uz njih, kao bijedna pratnja, idu neznani i neznaveni likovi, negdje imenovani negdje ne. Takav je lik Milice (iz pjesme “Uštap u vodi”) koja je došla na sastanak s mladićem kako bi s njime raskinula, je hoće da “ide sa svojim narodom”. Likovima vođa i pristaša suprotstavljeni su likovi koji pripovijedaju ili ispovijedaju svoju tugu zbog pogibije svojih bližnjih ili bliskih. Taj katalog ispovijesti je potresan, ali materijal staje u pjesmu i u njoj ostaje. Uz te ispovijesti će pjesnik Vešović dodavati i svoje, te ćemo spoznati kako je njegov predratni život bio nemjerodavno iskustvo i kako je s ljudima istinski počeo živjeti tek u ratu: Prijašnji život sam prosto/ prokunjao ko da je svijet bio čekaonica/ na uskotračnoj pruzi. Recimo u Ustiprači./ Rodiš se, i svoje prodrijemaš, a nikad ne doznaš/ kakav je ko pod kožom… Nešto kao Eugenio Montale: Živio sam pet procenata, nemojte povećavati dozu.
“Tri knjige” imaju šest ciklusa, svaka po dva. Ti bi ciklusi mogli biti objavljeni i kao zasebne knjige, kao što su “Tri knjige” jedna knjiga. Pisana je u mnogo godina, a čini se da je nastala u komadu, između ratne strave, uspomena iz djetinjstva u rodnom kraju i snova kojima braća Morfej, Fobetos i Fantas škrope pjesnika. U njoj ima ovakvih stvari:
Rat je kad ti vlastito lice u ogledalu
zvuči kao glasina. Kad stogovi sijena
liče na četničke šubare. Kad na udicu
love se golubovi. Kad na vratima baščaršijske
radnje pročitaš: Već smo imali
tri obijanja! Kad u podrumu zuriš
u spavaćice što vire ispod kućnih haljina,
i u pidžame dulje no nogavice hlača
i misliš ni o čemu. Kad spavaš stisnutih šaka,
a na javi si napet ko platno na đerđefu.
I kad granate slijeću tačno ko grabljivice.
Ima i ovakva majstorija Marka sina Darinkina i Velimirova:
Prošle noći me iza uma
U snu odvelo
Gdje ne pripada selu šuma
No šumi selo.
Umro sam, ali još me ima
Da čujem: guče
Golub – djetinjim žalostima
Glas mu napučen.
I gluš iskonsku jasno čatim
Sa sviju lica:
Tu nikad neće vrag vrečati,
Ni anđel saći.
I zamela mi vijavica
Astal pisaći.
Košmar ispjevan kao zimska idila. Da ga čitaš nekome koga voliš. Ne samo ovaj nego mnoge melanholične i pesimistične i nihilističke lirske zapise, rimovane ili lišene rime. Do Vešovićevih knjiga nije lako doći, kao što nije lako doći ni do groblja u Nikoljcu u Bijelom Polju, gdje počiva majka pjesnikova:
Gledam: izlaze iz Jadrana ronci –
Šake im biserja pune.
Onda obilazim trgove – po bronci
Svakoj da pljunem!
I svratim u Nikoljac malo zatim
Da moja duša proba
Malo Danicu zvijezdu gledati
Sa Darinkina groba.
Marko Vešović je svoj stih izgrađivao pišući i prevodeći. Pišući, ne samo stihove nego i neprolazne pripovijetke i pripovijesti, uzdignuo se na najviše vrhove i uronio u najveće dubine ratne proze. Ta ratna proza sa ratnim pjesmama i polemičkim knjigama čini najbolje što je stvorio. A uz pjevanje i pripovijedanje, preveo je toliko pjesama da ih je smjestio u četrdesetak knjiga. Veći dio ih je još neobjavljen. Na prevodima koje je objavio potpisivao se heteronimom Marko Udovičić. Najbolje čitanje je prevođenje. To je čitanje i najsporije, ali stihovima pogoduje sporost. Prirodnost Vešovićevih stihova može se zahvaliti prevodilačkom radu Udovičića. Ona je najviša u “Knjizi žalbi” i u “Po suhu đemiji”. Tu su se u sretan preplet sastavili Vešovićev jezik i njegova odanost stihovima. Ta je odanost upotpunjena i govorenjem o stihovima: svoj profesorski radni vijek Marko Vešović je proveo predavajući studentima poeziju. Otkad je nastao, sandžačko-zetski leksik nije u stihovima imao boljeg mjesta ni većeg pjesnika.
Vešovićeve poetske, prozne, esejističke i polemičke knjige, uveliko razgrabljene, ne izdaju se ponovo. S nestankom Jugoslavije presušilo je izdavanje sabranih djela. Izdavači uglavnom opstaju na državnoj pomoći. Ta se pomoć u Hrvatskoj zove potpora i, osim naziva, sve drugo joj je preuzeto iz samoupravnog socijalizma. Izdavači traže pare od države da bi objavljivali knjige. Za potpore postoje pravila i zahtjevi, i cijenu često imaju potpore. Cijena je ponekad sloboda izražavanja. Na knjizi “Tri knjige” Marka Vešovića ne stoji da joj je izdavanje pomogla ikoja druga struktura, osim izdavačke kuće. Neka ta knjiga izabranih knjiga bude najava izdanja sabranih djela jedinstvenog pjesnika, pripovjedača i slobodnog pisca Marka Vešovića. Sloboda nema cijenu.