Ovoga ljeta mi često u sjećanje dođe davni rođak Rahim Gudžević. Čobanin tuđih ovaca, cijeli život najamnik od Đurđevdana do Mitrovdana, nije čitao ni pisao, a mnogoj je zvijezdi na nebu dao ime. Imao je odgovor na svako pitanje koje bismo mu mi dječaci kraj ovaca postavili. Kad smo ga jednom upitali, kad će biti kraj svijeta, rekao je: “Ovo naše selo je na kraju svijeta. A svijetu će doći kraj kad kraj počne kod nas. A to će biti kad nestane pčela, i kad ovcama ne poraste vuna, te se ne mogne ništa s njih šišati.” Selo je tada, kad je Rahim ovo kazao, imalo više stotina ovaca, a pčele je imalo nekoliko kuća. Pčele nisu bile neka jaka zanimacija mojih rođaka, ovce jesu.
Čudno ljeto ove godine prizvalo je Rahimove riječi. U pčele je udarila kuga i ne množe se, a ovaca je u selu samo osam. U ovce nije udarila kuga, nego je selo spalo na tri stanovnika, pa nema ni ovaca. A kuga je udarila u vunu. To jest, nije kuga, ona za koju bi se ovca morala zaraziti bacilom, virusom ili kakvim drugim uzročnikom, pa oboljeti, te joj, štajaznam, ne bi rasla vuna. Ništa od toga, ovaca ima, gdje ih ima, i vuna na ovcama raste gdje je po ovci rasla i raste kako je uvijek rasla, ali bi, smije li se tako reći, za čovjeka iz ovih krajeva bolje bilo da na ovcama vuna ne raste. Jer su se, tako se to kaže, vremena promijenila, pa bi bolje bilo da su ovce bez vune, da su glatke kao krave ili kobile. Čulo se, kad smo bili djeca, kako negdje na kraju Turske, ima ovaca ćelavih, ne samo po glavi nego i po hrbatu i po trbuhu, na kojima vuna ne raste nikako, neko je rekao da su te takve ovce dobivene ukrštanjem, žive i pasu od rođenja ošišane. Mi smo imali muke da shvatimo šta je to “ukrštanje”. Možda je Rahim mislio da će kraj svijeta doći kad te takve ovce budu pasle po golijskim i pešterskim pašnjacima.
Sudbina ovčije vune pouzdan je znak da selo umire, kako se to kaže, u prisustvu vlasti. Umrli su razboji, kudelje, vretena, preslice i prelje, umire drndanje, povesma i pređa. Vunu ne otkupljuje niko, stočari ne znaju šta bi s njome. Razgovarao sam sa Nazom Ljajić, koja u Dugoj Poljani ima vunovlačaru. Kaže da je peštersko vunarstvo umrlo, da ni vuna ni vunena roba nikoga ne zanima, da se u njenu radionu vuna donosi sve rjeđe, to čine mahom stariji, najviše tri-četiri kila, od nje još poneka starija žena isplete koji par čarapa, prsluk ili džemper. Pa mi je ispričala da je Šefto Zahović ostrigao svojih 150 ovaca i svu vunu ostavio u šumi. Nema kud s njom, a grehota je da se vuna zapali. Nijazija Kamberović iz Draževića je ošišao svojih 80 i ortačkih još 90 ovaca i svu tu silnu vunu njihovu nekako zdenuo na hrnjagu i ostavio na brdu Deblješ iznad sela. Tako rade stočari po cijeloj Pešteri, vunu ostavljaju kao što su nekada, za dugih zima, a nakon sušnih ljeta, kad bi potkraj zime nestalo sijena, a sve što se od sijena, slame, i one iz slamarica, moglo iznijeti pred ovce iznijelo se, pa bi ih se onda, da ne polipšu zatvorene, pustilo iz košara i torova i ostavljalo na snijegu, Bogu i vukovima na milost i nemilost.
Ovih dana sam u napuštenim kolibama i na livadama u Ravnoj Gori, zaseoku Graba, naišao na silu ostavljene vune. Na saonicama nekadašnjeg kućera Ibrahima Gudževića naišao sam na 12 naslaganih najlonskih velikih vreća punih vune. Gornje vreće su popucale, vjerovatno od vučjih šapa i raštrkana vuna je raznijeta uokolo. Vlažna je, ako se dublje pogleda, ima u njoj grinje i drugih nametnika. I kod moga rođaka Ibra, jedinog stalnog muškog stanovnika Graba (s njime su supruga Nafija i kćerka Ajla) na tavanu štale stoje vreće davno ostrižene vune. Da je spali, kaže, grehota je, i priča kako je neki čovjek s Pešteri to učinio, pa mu udarila bolest u ovce i sve mu pomrle. Nekada je vuna bila jedno od mjerila imetka, danas nije ništa. U Dugoj Poljani su bile dvije vunovlačare, jedna Radoja Tubića, a druga Mihaila Đeloševića, radile su stalno, bilo je dana kad su jedva otaljavale posao. To je bilo u vrijeme kad bi se oko njih, za pijačnog dana, znao vrzmati inspektor u civilnom odijelu, pa bi zaustavljao ljude koji su nosili 5-6 kila vune, te im, sumnjičeći ih za šverc, plijenio vunu. Takvo uhođenje je sada daleka prošlost, i podsjećanje na njega izaziva manje bijes nego žalost.
Kad je počela vunena kriza pa do prije koju godinu u pešterska i golijska sela dolazio je iz Kragujevca neki nakupac, i otkupljivao vunu, za 40 centi po kilogramu. Tu je vunu, kažu, poslije vozio u Austriju i ondje je prodavao. Ali je i njemu cijena postala previsoka, pa je prestao dolaziti. Sad ima vune, ali onih koji je hoće – nema. Nekada se smatrao sretnikom onaj koji ode u šumu da sječe drva, pa mu sjekira upadne u med, danas se može zvati nevoljnikom onaj kome u šumi noga upadne u vunu. Takva su došla vremena. Stočarima je odavno u glavama nada da bi država mogla donijeti neki zakon o zaštiti vune, ali država donosi uglavnom zakone o zaštiti same sebe.
Ovoga ljeta, kad se mnogo koja stvar nepovratno oblikuje u uspomenu, sjećanje raduje misao na štiva u kojima se, kako da kažem, čuva dostojanstvo vune. Sjećam se koju mi je radost priredilo čitanje jednog Martijalova epigrama (dugačak je, ne može stati u ovaj tekst) u kojem pjesnik pita svoju togu, koju mu je poklonio rječiti prijatelj, od koje je vune načinjena: da li je za nju rasla trava u Apuliji, kraj rijeke Galajsa, koja se uliva u Jonsko more kraj Tarenta, ili je od vode Bajtisa (Baetis), one koja se danas zove po arapski Guadalquivir? Pa ga na kraju moli da mu pokloni i jedan ogrtač od iste takve vune, e da bi se mogla mjeriti sa blistavom togom. Ili ovaj distih iz “Apophoreta” istoga Martijala:
Non est lana mihi mendax nec mutor aheno.
Sic placeant Tyriae: me mea tinxit ovis.
Vuna mi lažljiva nije, ne farba me nikakav bakrač.
Navada tirska je to: farba me vlastiti brav.
Ovo je pohvala iberiskoj vuni koja ima prirodno crvenkastu boju, te se odjeća od nje ne mora bojiti ni u kakvom bronzanom kotlu.
U ono vrijeme kad sam čitao Martijalove genijalne trice i kučine, mogao sam gledati naše bijele ovce, imali smo i poneku crnu, u pravilu joj je ime bilo Galja. Iako nisam nikad bio neki oduševljenik za zemljoradnju, radovali su me tekstovi Columelle, i nadasve Plinija Starijega. Sjećam se dobro da je, po mišljenju ovoga drugog, najbolja italska vuna ona iz Apulije, koju u Italiji zovu grčka, a drugdje italska. Ta vuna je kratka i najbolja je za pravljenje ogrtača, ravna joj je samo vuna iz Laodikeje. Najbolja je vuna iz Padanije, a cijena joj, kaže, nikad ne prelazi 100 sestercija za libru težine.
Eto. Neka italsku, iberijsku, maloazijsku, australsku, šetlandsku, angorsku, kašmirsku vunu ne stigne nikada sudbina pešterske i golijske vune. Ni sudbina pešterske i golijske ovce. Možda bi mi davno umrli rođak Rahim sad kazao kako bi znao kazati: “Ne boj se, džabe ti je što se bojiš, ta će sudbina stići čim od nas krene! Kod nas, na kraju svijeta je početak kraja svijeta!”