Beogradu se krajem osamdesetih godina pročulo ime Slobodana Đorđevića. U Srbiji je Slobodan Đorđević svakako jedno od češćih muških imena i prezimena. Taj Slobodan Đorđević se pročuo pjevanjem pjesama na zadate pjesme, koje su oni koji od književnosti žive nazvali parodije. Pročuo se preko radija, snimio i ploču. Uz njegovo ime je u pravilu išao i njegov nadimak Piton.
Samo su oni koji su poznavali jugoslavensku muzičku stvarnost znali da Slobodan Đorđević Piton ne postoji, već je tome Pitonu građansko ime Nenad Radulović, a građanski nadimak mu nije Piton već Neša, i da taj Neša pjeva, glumi i svašta izvodi u Indeksovom radio pozorištu i zabavlja svakoga ko ga sluša i ko ga vidi pa ga gleda. Njegov jedinstveni glas i pjesnički dar gradio je slavu bendu Poslednja igra leptira. “Ne brini, jeleni umiru sami”. “Vozi me, gde nema nikog”.
Taj je Slobodan Đorđević kao heteronim postojao dvije-tri godine i onda je po njemu popala magla zaborava. Neša je pak još živ u sjećanju, no njega je u sebe umotala magla tuge, koja je naišla kad je prerano umro. Jugoslavenska rock pozornica se ne može zamisliti bez Neše Radulovića koji se zvao i Slobodan i Piton a prezivao i Đorđević. Njegova smrt je načinila takvu žalost kakva je zavladala Jugoslavijom još samo kad je ugrabila i Tošeta Proeskog.
U vrijeme kad je Slobodan Đorđević Piton punio dvorane i domove sindikata, a bogme i stanove sa žurkama i svojim ih pjevanjem i improvizacijama bacao u zanos, u Beogradu je živio i radio jedan drugi Slobodan Đorđević, kome je to bilo građansko ime. I taj Slobodan Đorđević je imao nadimak, a nadimak mu je (tu će me podržati fonolozi i semantičari) bio skoro pa Piton, bio je Tapi, tpi-pit. Taj nadimak dao mu je, prema kazivanju Tapijeva prijatelja Ivana Čolovića, njihov zajednički prijatelj Aleksandar I. Spasić, koji je Đorđevićevu uzrečicu pri igranju pokera “tapi” (francusko tapis, naglasak na i) prišio Đorđeviću. Tapijevo tapi u pokeru je nešto kao poziv na pridržavanje načela est modus in rebus, ili, kako Ivan Čolović objašnjava, protegni se onoliko koliko ti je guber dugačak.
Taj Tapi je u vrijeme kad se za Pitona nije znalo, zajedno sa spomenutim Spasićem, prevodio Ericha Fromma i prevedena knjiga je izišla najprije u Beogradu, pa dvadeset godina kasnije u Beogradu i Zagrebu, eno se još može nabaviti, kao dio Frommovih izabranih djela. Tapi je, zajedno s Alekom Spasićem, preveo i knjigu koju smo neki držali pod jastucima, “Teoriju književnosti” autora Renéa Welleka i Austina Warrena.Njegovi prevodi su izlazili u hiljade primjeraka, tako su nekad izlazile knjige. Tapi je živio u Beogradu, najviše na Dorćolu, radio je kao urednik u izdavačkim kućama. O tome je mjerodavno svjedočenje ostavio Ivan Čolović, na ovom linku.
To svjedočenje je pogovor jednoj neobičnoj knjizi koju je u svojoj izdavačkoj ediciji Memo, objavio Ivan Čolović. Ta knjiga je za Čolovićevu izdavačku aktivnost neobična, jer je to knjiga stihova. Stihovima je autor upravo Slobodan Đorđević Tapi, koji za života ne samo da nije objavio ni jednu pjesmu, već bi se moglo postaviti pitanje da li je iko i koliko je tih iko znalo da on pjesme i piše. Zbirku pjesama Slobodana Đorđevića Tapija priredio je Ivan Čolović, uz pomoć Tapijeve kćeri Jelene, koja je sačuvala očeve pjesme. Pjesama je u zbirci ukupno 36, među njima je i jedna s naslovom “Epilog” koju je “dopisao I. Č.”, to jest Ivan Čolović. Knjiga ima naslov “Ljubavna teorema” po istoimenoj pjesmi, napisanoj, evo tome se sad puni 50 godina:
Mogućnosti su razne
Za grehe, a i za kazne.
Otuda sledi, stoga –
Volim te baš usled toga.
S obzirom, dakle, na to –
Volim te zato i zato.
Pa prema tome, molim –
Volim te, jer te volim.
I da svršim vicom:
Volim te svojom krivicom.
Pjesme u zbirci su različne po metru, a tematski su u načelu sve ljubavne. One odaju čovjeka koji umije da kaže sve, da pogodi strijelom jabuku lakše sa konja u trku nego sa zemlje. Ne znamo koliko truda utroši da to sve sklopi, ali to što sklopi djeluje lako i leti lakokrilo. On pravi sonet ne od hendekasilaba već od deseteraca, evo jednoga, naslovljenog mangupski “Martovske etide” a sastavljenog u Londonu 1972:
Mreste mi se misli, muko moja,
Lov loviti u mutnom ne mogu:
Strah me strela zalutaće koja
Nečastivom po volji, ne bogu.
Mrsko mi je moriti mladunce;
Samur-oblak namičem na oči,
Dok mi zvezde, mesece i sunce
Krčmarica Janja ne natoči.
Mru mramorjem modri metusali,
Od vremena ginu ko od kame,
I u more spiraju ih vali
(Što da prljam koplja i dolame?);
Šta ostane – valja da se spali
I u moje baci krečne jame.
Pažljiv čitalac će otkriti m-aliteracije u prvim stihovima prvih triju strofa, a njima pjesnik prikriva svoje londonske potonulosti i regrets koje kao kreč gasi u stanjima nazvanim što-se-bore-misli-moje. Trenutak je da se u martovske etide upiše i jedna napisana na martovske Ide 1975, u metru koji pomalo vuče i na Vojislava Ilića:
Svoje si pismo – vidim – privela kraju nežno
Izjavom da me voliš (doduše, beznadežno);
Ja pak, promene radi, s početka ovog lista
Kažem da prema Tebi moja su čuvstva ista:
Jedino to još, zasad, u arhivima nije
Opštine ni bolnice, možda ni policije…
Tapi je majstor prigodne pjesme, koja zahtijeva visoku poantiranost. On poantu ne iznevjerava ni u najboljoj zaigranosti, kao u pjesmi “Osmi veljače”, napisanoj o rođendanu svoje drage, u osmercima sa okvirom od sedmeraca:
Mart je osmi (to svak zna)
U ožujku, osmog dana.
Al mart osmi ima ko za
Osmi drži kolovoza.
Onom kom je mašta bujna,
Osmi mart je osmog rujna.
Nekom, opet, osmi pada
Mart osmoga listopada.
Mart je osmi za me – bar
Samo osmi februar.
Poezija je igra s tuđim dušama. Sredstva kojom se igra ta igra neprebrojiva su, ali je u njima nepreskočiva igra riječima i s riječima. Tapi je jednu od svojih rimovanih igara naslovio ‘Upitnik’ i opremio je sa četiri dvotačke i četiri upitnika:
I bogu je već da plače:
Kada ćemo na kolače?
A ti tvrda kao stena:
Ćemo kada kolače na?
O, danima moja temo:
Na kolače kada ćemo?
Mesto časti, eto jada:
Kolače na ćemo kada?
Rado bih sve pjesme Tapijeve objavio ovdje, no to ne ide ni zbog manjka prostora ni zbog izdavačkih prava. Umjesto toga, valja mi reći barem još tri stvari. Prva, u knjizi ima i osam pjesama na engleskom, rimovanih majstorski. Time se Tapi uvrstio u dvojezične pjesnike, kao što su, primjera radi, Pessoa, Rilke, Osti.
Druga stvar: ova knjiga ima na prednjoj korici iznutra džep i u džepu karton, a na kartonu se nalazi 14 QR kodova, koji, kad se džepnim telefonom skeniraju, čitaoca vode na web stranicu Biblioteke XX vek, odakle se čuje svirka i pjevanje odabranih pjesama. Njih izvode odabrani pjevači i pjevačice, a cijelu stvar je priredio Škart, u kome, nesumnjivo, povremeno borave duše Pitona i Tapija.
I stvar treća: Tapijeva “Ljubavna teorema” objavljena je 2018. i, prema posljednjim informacijama, još se može nabaviti kod izdavača. Da je nemam, požurio bih.