Zoran Bojović

Gudžević: Zoran Bojović

Život je, sve u svemu, pravljenje uspomena. To koji put biva tako da jedna prizove druge uspomene, kao kad se kompjuterskim mišem klikne na jednu za drugom ikonu. Za ovo imam svjež primjer.

U Ulcinju je grupa ljudi koji se protive podlom nacionalističkom zatiranju sjećanja, priredila jedinstven skup, i to takav da se mnogi ne mogu načuditi otkud je toliko snage i posvećenosti iz tih ljudi poteklo. Jer su nacionalističke ortodoksije u svojim revizionističkim projektima za važan element uzele zatiranje pamćenja i skoro pa zavele zabranu sjećanja na život u Jugoslaviji.  Čudo je pravo ime za taj susret od preko četiri stotine ljudi koji su tri dana bili zajedno i to zajedničenje neće nikad zaboraviti. Glavni čovjek te grupe je Pavle Pepđonović, Ulcinjanin. On i ljudi oko njega priredili su skup nekadašnjih jugoslavenskih nogometaša, a njih je bilo dosta, ali i da su bili svi, mnogima od nas ih ni tad ne bilo dosta. Bilo je tu i rukometaša i košarkaša i vaterpolista i boksera, i navijačkih grupa je bilo.

Čudo je tim veće što Ulcinj na karti Jugoslavije nije bio važno fudbalsko mjesto, najviše što je imalo od prvoligaša bilo je što je u Ulcinj poneki klub dolazio na takozvane zimske pripreme. Potom je čudo još veće time što Pavle Pepđonović nikad nije igrao ni u kakvom klubu, čak nije ni igrao fudbal. A najveće je čudo u tome što su Albanci, koji čine većinu u stanovništvu Ulcinja, dali najveći prilog da se uspomene nekadašnjih Jugoslavena čuvaju. Oni su ponudili svoje hotelske sobe, svoje kuhare i konobare, svoje dvorane za razgovore i za druženja, e da se gosti imaju osjećati najbolje.

Ako se ima na umu da su u Jugoslaviji Albanci zaista pred zakonom bili ravnopravni s ostalim građanima, ali da su u svakodnevici bili, sve u svemu, uz Cigane, najmanje voljeni stanovnici, onda se njihovu ulcinjskom gostoprimstvu i gospodstvu mora iskazati poštovanje i zahvalnost. Valja kazati i ovo. Svi gosti su u Ulcinju imali sve besplatno, čak su im i sve putne karte do Ulcinja i natrag bile plaćene. To je kod ponekog izazvalo nevjericu da je pomislio kako je sve to nestvarno samo za neko vrijeme, te da će kad to vrijeme istekne, nekome negdje stići stvaran račun na naplatu. Neće stići nikome, svijet ponekad i ponegdje nije loš kakav je drugdje.

U Ulcinju sam vidio dosta igrača koji su mi nekada bili samo zvuk iz radija ili likovi iz televizijskih prenosa. Ali sam vidio i neke koje sam poznavao, pa su se izgubili iz vidokruga u mom svijetu. Jedan od njih je bio Zoran Bojović, nadimkom Mica.

Bojovića sam sreo poslije više no 40 godina. Sreo sam ga prvi put izvan Beograda. U Beogradu je one godine kad je Tito bolovao i umro, on stanovao u studentskom domu Slobodan Penezić. U domu je s njime bio i njegov brat blizanac Goran. Bili su studenti prava, i redovno igrali fudbal na tvrdom zemljanom igralištu doma. Te utakmice su bile odlične, oko igrališta bi se načičkalo mnogo studenata, a dolazilo bi i ljudi iz obližnjih zgrada na Zvezdari. Braća Bojović su bili odlični igrači, tehnički potkovani, a vidjelo se da su prošli ozbiljnu školu igranja. Od dosta utakmica, sjećam se da je moja ekipa dobila jednu, najviše dvije i to jedva. Zoran je bio dešnjak, a Goran ljevak.

Došli su iz Ivangrada. U domu je stanovao i njihov treći brat, koga su svi zvali Jȍca. Ne sjećam se da je Joca igrao fudbal. U domu je, inače, bilo ozbiljnih igrača: Mićo Vujović, pa Vule Nenezić iz Nikšića od mlađih, a od starijih je bio nezaboravan Gajo Lakićević, dugo godina polutka Jedinstva iz Bijelog Polja, pa je bio Dušan Gavranić iz zrenjaninskog Proletera. Ne pita me niko, no reći ću da mi je u onim godinama najteže bilo igrati protiv ekipe s braćom Bojovići. Da, u kasarni na Zvezdari služio je vojsku Vladimir Petković, tadašnji igrač Sarajeva, do prije koju godinu selektor nogometne reprezentacije Švicarske. I on je ponekad igrao na našem terenu koji je bio tvrd, ali za igranje dobar, bolji od ponekih travnatih u ono vrijeme.

Znalo se da je Mica Bojović igrao za Ivangrad, pa za Mogren iz Budve, pa da je igrao za FAP iz Priboja. Pričalo se kako je s fudbalom batalio, te riješio da se posveti studiju. A onda, negdje ujesen te godine kad je Tito umro, studenti u klubu doma Penezić trljali su oči pred televizorom kad su u prenosu jedne utakmice vidjeli kako za Radnički iz Niša igra čovjek koji je donedavno ganjao loptu na domskom igralištu i hranio se u menzi studentskog doma Rifat Burdžović Tršo. U toj menzi je šefica bila nezaboravna Rosa, majka jugoslavenskog reprezentativca Dragoslava Stepanovića.

Kad god bih na televiziji vidio Bojovića, sjetio bih se Đoka Ičevića, Titograđanina, velikog partizanovca, koji bi ljubio televizor u ekran kad god bi Partizan dao gol. Đoko je dugo vremena molio Bojovića da ode u Partizan na probu, Đoko bi ga bio poveo.

Sve smo ovo evocirali, što u Ulcinju što telefonom koji dan poslije. Kako bi koje ime izronilo na proplanak sjećanja, tako bi se oko njega otvorila priča. Kad smo spomenuli Đoka Ičevića, nismo se razveselili. Jer je naš nezaboravno duhoviti i dobri Dorđije Đoko Ičević izgubio život, pod nerazjašnjenim okolnostima, 12. marta 2003. u Podgorici, desetak sati prije nego što će u Beogradu biti ubijen Zoran Đinđić.

Đoka je, tako se priča, pred njegovim kioskom za brzu hranu, ubio neki nasilnik zatraživši mu novac, a Đoko mu nije dao. Mica Bojović mi je kazao da je Đoko Ičević bio beranski zet, supruga mu je od Popovića. Pa smo se sjetili još jednog Đoka, Đoka Opalića, iz Komića kod Udbine, koji je, prije desetak godina, u rodnom selu preminuo nakon pada sa visokih ljestvi, u pokušaju da dohvati roj pčela u svom rodnom mjestu. Opalića smo se sjetili kao jednog od odličnih, a neumornih igrača na igralištu našega doma Penezića. Ostala nam je u sjećanju Đokova riječ kojom je pozivao na igranje: “Oćemo li jednu bacit?” Jedna je značilo utakmica, a bacit je, jasno, zaigrati.

Zoran Bojović je igrao i za Jugoslaviju. Dvije utakmice, jednu prijateljsku, drugu kvalifikacijsku, obadvije u jesen 1983. godine. To je bio njegov veliki doseg. Šta doseg, bio je podvig. Na stranu to što je bio najbolje ocijenjeni igrač prve lige, on je, na mjestu zadnjeg veznog igrača, imao veliku konkurenciju u Ivanu Gudelju, Velimiru Zajecu i Miodragu Ješiću. No on bi bio igrao na evropskom prvenstvu u Francuskoj, da se krajem zime 1984. nije povrijedio. A povređivao se dotad nije nikako. Dvije godine kasnije otišao je u Belgiju. Ondje je po dvije godine igrao za Cercle Brugge, i za Standard iz Liegea, te jednu za francuski Mulhouse. Igrao je nekoliko mjeseci i u Americi, a igračku aktivnost je okončao u Belgiji, u kraljevskom klubu Namur.

Ima još. Ako njegov brat Goran nije daleko stigao, a to je šteta, jer je bio pravi igrač, stigao je Zoranov sin Petar. On je rođen u Jugoslaviji, u tadašnjem Ivangradu, majka mu je Biljana, djevojačko Jovančević, iz Berana, a deset godina je profesionalno igrao u belgijskoj prvoj ligi. Igrao je za Lierse i nekoliko još klubova, u prvoj ligi je, po preciznim statistikama dosegao samo 47 minuta manje od deset hiljada. Visok, skoro dva metra, zadnji vezni i centarhalf, u igranju je skoro dostigao oca.

I tako dalje. Zoran Mica Bojović je udovac od prije dvije godine, supruga mu je preminula nakon višegodišnjeg bolovanja od raka, on i djeca Marija i Petar danas žive u belgijskom Namuru. Sve bi ovo ostalo što nepoznato što zapretano pod debelim šuškorom od uspomena, da se nije desio susret u Ulcinju, nazvan “Ulcinjski mundijal prijateljstva” od 26. do 29. novembra ove godine. I da Pavle Pepđonović i nesebično društvo s njime nisu odlučili da o svom trošku skinu embargo na jedan dio uspomena na život u Jugoslaviji. Hoću da ovdje navedem imena nekih od ljudi iz toga nesebičnog društva: Nedžad Ljoška Hasanagić, Edmond Paljoka, Arijan Pulti, Ćazim Resulbegović, Rezart Mavrić, Antonela Pongračić, Vildana Čičić, Dritan Mustafa. Bez njih bi i moj život, pa i ova rubrika, ostali bez mnogo oživljenih i osvježenih uspomena, i bez ove.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke