Javljam se za riječ povodom “mini feljtona” u četiri nastavka objavljenog u beogradskom listu Danas od 4. do 7. februara ove godine pod naslovom “Dahauski procesi”. Autor tekstova je, prepisujem iz zaglavlja iznad teksta, istoričar i književnik Nenad Ž. Petrović. Lakoća i samouvjerenost kojom autor u ta četiri teksta izriče tvrdnje vrijeđa duh svakoga ko se imalo bavio teškim i zahtjevnim poglavljem Dachauskih procesa.
Redakcija je izvukla glavnu takvu tvrdnju, i ponovila je u svakom od nastavaka. Tekstovi nisu dohvatljivi online, pa znatiželjnom čitaocu ostaje mogućnost da ih nabavi u redakciji lista. Imajući na umu žrtve Dachauskih procesa, dakle, feljtoničar Petrović se, valjda zavaljen u svojoj ležaljci, pita: “Ako nisu bili krivi, zašto nisu bili rehabilitovani na pravno valjan način?”
Šta bi autoru, koji je istoričar i književnik, značilo to “pravno valjan način”? On to ničim ne obrazlaže. A ne obrazlaže ni kojom je to historijskom ili gramatičkom metodom došao do protase svoje rečenice ako nisu bili krivi? Bilo bi legitimno upitati ga zašto umjesto ako nije stavio budući da. Jer je za to imao mnogo više materijala nego za ako. Ta rečenica, a uz nju i čitav ton i sadržaj mini feljtona N. Ž. Petrovića su površni, ne ukazuju ni na kakve mjerodavne izvore, nemaju bibliografije ni u naznakama (što ne bi bilo pretjerano zahtijevati ako se ima na umu tekst u čak četiri nastavka, svaki na po jednoj novinskoj stranici).
Autor ne kazuje nikakav povod za pisanje svoga mini feljtona, te čitaocu ostaje nedokučivo zašto se takav površan tekst objavljuje u više nastavaka, kao da ničega prečeg nema u današnjem Beogradu. U tekstu samom nema ničega ni novog naučnog, a najgore je što svaki nastavak završava u nadmenom tkanju kojem su i osnova i potka tračerska i lažno naučna. Neki od prijatelja kojima sam dostavio te tekstove uočili su i podlost i čudno naslađivanje autora nad žrtvama zbog kazni koje su ih snašle.
Sudbine nekih ljudi koji su bili žrtve Dahauskih procesa našle su posljednjih godina mjesta i u nekoliko tekstova ove rubrike. Čitalac ih može naći u digitalnom arhivu ovoga lista, npr. Oskar Juranić ili Jakica iz Brusja. Može i ovo: Musić u logoru Dachau.
Danas se zna da su jugoslavenski Dahauski procesi maslo Staljinovih obavještajnih službi, dakle NKVD-a. Oni se događaju u godinama 1947-1948, i prethode događajima oko Rezolucije Informbiroa. Istraživanja su dokazala da su procesi vođeni protiv optuženih bili namješteni, lažirani, montirani, kako se kome sviđa neka uzme pridjev. O tome je napisano mnogo svjedočenja, mnogo istraživačkog rada je uloženo u otkrivanje pozadine tih suđenja. Danas o tome ima debelih knjiga i još debljih spisa. No istoričar i književnik N. Ž. Petrović, ušuškan valjda u svijetu spisa Vojnog arhiva u Beogradu (ondje je nekoliko godina bio zaposlen), svome dokonluku daje oduška.
On namještenika UDB-e Predraga Sarića zove Petar Sarić, a sve što je napisao zasniva na poznavanju stvari feljtoničara Sarića, “čoveka koji je lično bio upućen u sve”. Petrović u svom dokonaštvu Staneta Osvalda i Oskara Juranića zove krčmarski Osvald i Oskar, i apologetski navodi ono što je prije više od pola stoljeća u svojim napisima u Duga feljtonu nadrobio dugo godina visoki namještenik UDB-e (ili OZN-e, nije posve jasno) Sarić. Između više stvari, ovdje valja navesti skandaloznu izmišljotinu: Petrović, pozivajući se na operativca OZN-e Sarića, tvrdi kako su Osvald i Oskar (sic, jedan prezimenom drugi imenom) uhapšeni pri postavljanju eksploziva na brani na rijeci Dravi kod Maribora!!!
Bilo bi zanimljivo znati šta se u istoričaru i književniku NŽP desilo te ga je dovelo do takvog naslađivanja. Stane Osvald je uhapšen 20. septembra 1947, a Oskar Juranić 24. oktobra 1947. Kako su onda Petrovićevi Osvald i Oskar (vidi treći nastavak njegova feljtona) mogli biti uhapšeni dok zajedno postavljaju eksploziv na brani kod Maribora? Kako? Stane Osvald je tada pomoćnik ministra industrije u vladi FNRJ, a Oskar Juranić je generalni sekretar Ministarstva inostranih poslova vlade FNRJ. Juranić je tada treći ili četvrti čovjek u državi, te dakle, taj i takav čovjek ide da postavlja eksploziv na branu kod Dravograda??? To istoričaru i književniku ništa nije sporno.
Oskar Juranić je tada mlad otac, ima jednogodišnjeg sina Ivana, a supruga Jakica, djevojačko Miličić je trudna i koji mjesec će po hapšenju supruga roditi sina Nenada. Mogao je pisac feljtona Petrović naći Oskarova sina lako, eno ga u Beogradu, pa ga pitati o Oskaru, a ne trabunjati i prepisivati nasilnička trabunjanja Predraga Sarića. Da je Sarić bio razularen u pisanju i da se nije držao dokumenata, mogao je Petrović naći u knjizi Bora Krivokapića “Dahauski procesi”, koju i ne spominje.
Tamo, na str. 152 stoji istup španskog borca Ivana Krefta, koji u ljubljanskom Delu kaže ovako: “Kad već Predrag Sarić hoće da bude objektivan i da se ne poigrava sa činjenicama, onda bi morao znati da Osvald nikada nije bio u Španiji.” Pa upućuje rečenog Sarića na knjigu “Španija 1936–1939” koju je izdao beogradski Vojnoizdavački zavod, gdje bi našao imena stvarnih španskih boraca, a među njima i četvorice nastradalih u Dachauskim procesima: Karela Barlea, Oskara Juranića, Janeza Pereniča i Hansa Janka Puflera. A Petrovićev referentni feljtoničar Sarić tvrdi da je Stane Osvald bio u Španiji. Osvald je u Španiji bio taman onako i onoliko kako su i koliko su Juranić i Osvald uhapšeni istovremeno i na istom mjestu.
Feljtoničar Petrović vjeruje feljtoničaru Sariću, jerbo je feljtoničar Sarić u svojstvu udbaša poznavao stvari. Da feljtoničar Petrović čita građu o Dahauskim procesima, a još da se drži obaveze obavezivanja istini, bio bi oprezniji u svom lakokretnom zalijetanju. U ljubljanskoj Mladini od 3. maja 1984, na primjer, spomenuti španski borac Ivan Kreft kazuje Marku Jenšterleu: “Do dahauskih procesa možda uopšte ne bi došlo da nas u grešku nije odvela teorija zloglasnog moskovskog tužioca Višinskog.
Njemu su bili sumnjivi svi stanovnici njegove države koji su se vratili živi iz hitlerovskih koncentracionih logora…” Feljtoničara Petrovića bi valjalo podsjetiti na ono što je o tajnim optužbama davno napisao Cesare Beccaria: “Ko se može odbraniti od klevete kada je ona naoružana najjačim oružjem tiranije, tajnom? Kakva je to vrsta vlasti gdje onaj što vlada sumnja u svakog svog podanika kao u neprijatelja i prisiljen je, radi javnog mira, da oduzme mir svima?“
Valjalo bi feljtoničara Petrovića obavijestiti da su zatočenici Dachaua i Buchenwalda (i njima se sudilo) optuženi u Dachauskim procesima bili svi predratni komunisti, bilo je među njima i Austrijanaca i Nijemaca, španskih boraca i zatočenika po drugim logorima dovedenih u Dachau. Među njima je bilo pripadnika svih slojeva, radnika, seljaka, inženjera, pravnika, jedino nije bilo onih iz vojske, policije i sudstva. Jedanaest njih je strijeljano, deset muškaraca i jedna žena.
Okružni sud u Ljubljani je 1976. poništio sve presude u Dachauskim procesima, i svi osuđeni su oslobođeni krivice. Godine 1984. su Ivan i Nenad, sinovi Oskara Juranića, napisali pismo Republičkom sekretarijatu za unutrašnje poslove Slovenije, i u njemu, između ostaloga, naveli: “Naš otac nažalost više nije živ i ništa se tu ne može učiniti. Međutim, vjerujemo da bi njegova građanska prava trebala biti obnovljena, barem u njegovom zagrobnom životu, kroz rehabilitaciju.”
Po onome kako je nastradao Oskar Juranić, danas bi se moglo reći da je on bio avangarda otpora Staljinu, još i prije objave Rezolucije Informbiroa. On je, kao generalni sekretar Ministarstva inostranih poslova FNRJ odbio da daje podatke sovjetskom oficiru NKVD-a po imenu Rable. Ovaj potonji se nakon toga osvetio Juraniću. Podrobnosti ovdje: Oskar Juranić i NKVD.
Oskar Juranić i još deset strijeljanih po presudi vojnog suda u Ljubljani od 26. aprila 1948, osuđeni su nakon montiranih iznuđenih priznanja i u svemu montiranih suđenja. I osuđenici na vremenske kazne su bili žrtve montiranih procesa. I pokazano je da su glavni likovi u pokretanju procesa bili Boris Kraigher i Aleksandar Ranković. Dokaza i svjedočenja je puna knjiga Bora Krivokapića, objavljena 1986, a još više ona pod naslovom “Dachauski procesi” od 1.086 stranica koju je uredio Martin Ivanić, a objavljena je u Ljubljani 1990. u izdanju Komunista.
U objema knjigama je pokazano i dokazano da su sve žrtve Dachauskih procesa službeno proglašene nevinima. Dakle sudski. Politička rehabilitacija, a to implicira i moralnu, bila je u više navrata tema velikih diskusija i sudskih i izvansudskih. Ona je bila otežana time što su osuđeni bili članovi Komunističke partije, a iz Partije su i pokrenute optužba i tužba. “Dojava” je došla iz tajne službe sovjetske partije, a preuzela ju je jugoslavenska. Taj je proces bio dug i bio je mučan, i još je mučan, brojni iskazi diskutanata u Ivanićevoj knjizi (među njima su i glavni slovenački voditelji procesa) pokazuju jedinstvo u pogledu priznanja da je KPJ načinila grešku otvaranjem Dachauskih procesa.
Za mene su, po svemu onome što sam saznao, osuđeni bili nevini, i kao nevini za mene su rehabilitirani. Potpuna rehabilitacija, “na pravno valjan način” kakvu bi škiljeći na jedno oko, htio da vidi N. Ž. Petrović nije načinjena, jer nije ni mogla biti načinjena: zbog partijske komponente u njima. Znam, od Nenada Juranića, da je njegovoj i Ivanovoj majci isplaćena neka materijalna naknada, skoro simbolična, od koje je Jakica, ta majka Hrabrost, uspjela da dogradi kupatilo uz staru kuhinju i da pokrije onaj dio koji se zove aneks.
Znam i da je Nenad Juranić išao u Ljubljanu na razgovor sa jednim službenikom u vladi Slovenije, ne da bi s njime ugovarao iznos odštete, već je samo tražio da nadležni u vladi učine da se familiji vrate Oskarove lične stvari, ako su igdje sačuvane, i da kažu gdje je sahranjen. Nije dobio ni očevu smrtovnicu na kojoj bi morala stajati adresa gdje je smrt ustanovljena. Sve to svakako nije adekvatna rehabilitacija za španskog borca i zatočenika logora Dachaua Oskara Juranića. On je strijeljan nevin, kao i oni s njime, bez dokazane krivice, u namještenom procesu, u teško vrijeme koje mi današnji svakako ne možemo posve razumjeti. Nešto se može pojmiti iz knjiga, na primjer iz one Vladimira Dedijera “Izgubljena bitka J. V. Staljina“.
Svejedno, Petrovićevo pitanje o tome zašto žrtve nisu rehabilitovane “na pravno valjan način” izaziva još mučnine. Jer je postavljeno nakon podlačke pogodbenosti “ako su bile nevine”.
Nju pojačava i Petrovićeva podlo empatična rečenica na kraju trećeg nastavka njegove odanosti oznašu Sariću: “Međutim, pre nego bilo koga moralno osudimo zapitajmo se kako bismo se mi držali na njihovom mestu?” Petrovićevo mi nije mi modestiae, već je mi njegove podlosti i površnosti.