Kad ovaj broj bude izišao, u državi Danskoj će već tri dana biti poštanski sandučići izbačeni iz upotrebe i službe. Oni koji su bili u Danskoj znaju te sandučiće po njihovoj crvenoj boji. Sad je sve to prošlost, jer je državna pošta u državi Danskoj po kriterijima kapitalizma postala nerentabilna struktura, pa su vlasti odlučile da obustave punjenje i pražnjenje njenih metalnih kutija. I njihovo postojanje. Uklanjanje je počelo prije pola godine i nova godina će početi bez njih. Danska pošta se zove Nordpost i ona upravlja državnom poštom Danske i Švedske. Za Dansku se zna da crveni sandučići idu u ropotarnicu povijesti, Švedska nije pogođena ovom odlukom, to jest nije još. Za Grenland nije javljeno ništa.
Sa ukidanjem crvenih sandučića prestaje i dostava pisama. Oni koji budu željeli i dalje pisati pisma na papiru i slati ih u kuverti, moraju se obratiti privatnim strukturama za dostavu pisama. To će se tek učvrstiti, za sada pošta prelazi na pakete, kojih je sve više što je pisama manje. Tako se početkom milenija od pošte odvojio telefon, a sad se pošta odvaja od pisama. Pa su uklonjene telefonske govornice, jer su telefoni prešli u džepove ljudske odjeće. I tako dalje, kruglja će se i dalje vrtjeti, pisma će ići drukčije, malo će koje biti u kuverti, malo koja će kuverta imati markicu, a ulje će i dalje plivati na vodi, a voda na ulju neće.
Stvar je, dakle, krenula sa sjevera, odande će, ako se ravnamo po geografskoj karti na zidu, polako silaziti nizbrdo, pa će preko Njemačke i Austrije doći i u naše krajeve. Mi smo spori, možda zakasnimo i pola stoljeća. Sudbina danskih poštanskih sandučića čeka i čuvenu švajcarsku poštu, a bogme i onu vatikansku. Ove dvije će se najduže održati, ali im, osim ako se nešto radikalno ne promijeni, spasa nema. U to radikalno išlo bi recimo izbijanje epidemije pisanja i slanja pisama na papiru. Izgledi za to su tanušni, te se i svjetska kooperativa za buđenje empatije kroz ulične natpise Spaceutopian pokazuje kao vapaj u svjetskoj pustinji. Natpise na sandučićima širom svijeta MORE LOVE LETTERS, PLEASE čitaoci već dugo doživljavaju manje kao poziv nego kao podsjećanje na vremena kad su ljubavničke riječi noćivale i svanjavale u metalnim kovčežićima sa slikom trube čekajući da ih službenik otključa i odnese kome su namijenjene.
U švajcarskom kantonu Appenzell, u mjestu Staubernchanzel ispod alpske litice, ugostitelj Daniel Lüchinger iznio je žuto poštansko sanduče iz svoje gostionice i okačio ga na liticu, 80 metara visoko od podnožja. To je učinio iz otpora prema poštanskoj službi koja je odlučila da ukloni sandučić iz njegova restorana uz žičaru. On ga nije dao, već ga je, vješt u penjanju uz litice, iznio uz nju i zakovao ga u stijenu. Ima glasova koji kažu da je pošti poručio, eno vam ga gore, pa ga izvolite ukloniti. On sandučić puni i prazni, gosti ostavljaju kod njega pisma i razglednice, on ih, tibe bi ga znale zašto, ubacuje u žuti sandučić, pa ih jednom u sedam ili četrnaest dana uzima i nosi u grad u poštu, odakle idu u široki svijet.
A jedan poštanski sandučić nalazi se na najvišem mjestu u Švajcarskoj. Taj nije žute boje, već je crven, i drukčiji je od svih drugih. Jer je japanski. Ondje, na Jungfraujoch, postavili su ga predstavnici japanske pošte u znak prijateljstva sa švicarskom. A Švicarci su jedan svoj žuti sa bijelim krstom na crvenoj osnovi postavili na najvišem vrhu Japana Fujikawaguchiko. To se sve zbilo 1993. u vrijeme kad se još činilo da kuvertama i sandučićima nema kraja. A tada je počinjala druga pošta, ona za koju ne trebaju ni kuverte, ni marke, ni papir ni olovke, ona koja nastaje vrhovima prstiju na tastaturi. Ona će svakim danom sve više zamjenjivati olovku i hartiju i kuverte i odlazak na poštu. Ona će se pokazati najbržom zamislivom poštom i to će otići dotle da će u davnoj pitalici šta je najbrže na svijetu, djeca umjesto um, odgovarati: e-mail. Zbilja, pomisliš na nekoga, sjedneš za sokoćalo, napišeš mu pismo, pritisneš na znak “pošalji”, i ono je iste sekunde u Brazilu. To ima svoju cijenu. Poštanski sandučić odumire, mijenja ga inbox. I tu negdje počinje nostalgija, nostalgia, novogrčki νοσταλγία, riječi nema u starogrčkom. Domotožje, t’ga za jug, t’ga za pisma. Pošta se pojavila na jugu, u Persiji, sad nestaje sa sjevera, iz Danske.
Riječ pošta u djetinjstvu je ušla u govor kao oznaka za ono što će kasnije biti autobus. Moj amidža Hivzo je najprije vozio kamion marke čepel (czepel), a onda se čulo da će Hivzo voziti poštu. Tako se u Pazar i Sjenicu išlo fapom, tamom, čepelom ili poštom. Ni kad je autobus bio pošta, vozač nije bio poštar, bio je šofer. Poštari su bili pješaci, tabanage i tabanbegovi, a šoferi su imali guvernal i sjedeći su upravljali poštom u kojoj su bili putnici, možda i pisma. Jednom je Hivzov otac Šemso rekao kako je Hivzo “ostavio poštu u hambar”. Hare, prvi gastarbajter iz našeg sela kazao je amidži Šemsu da se ne zove hambar to đe je Hivzo ostavio poštu, no se zove hangar! Šemso je odgovorio: “Ka jangar, ka jungur, sve je to bungur!” Bilo je potrebno mnogo godina da shvatim da su pošta i hangar povezani, i to čvršće i dublje nego što su znali i Šemso i Hare i Hivzo. Za to ‘mnogo godina’ riječ pošta već je bila prestala da označava “autobus”.
Jedne godine među godinama krenuo sam da prevodim latinske pjesme iz Carmina Burana. Te je pjesme, to se zna, proslavio Carl Orff svojim izborom tekstova za kantatu izvedenu u Frankfurtu 1937. Najslavnija pjesma je bila prva na spisku “O Fortuna”. U njoj se u prvoj polovini treće strofe nalaze stihovi:
Sors salutis
et virtutis
michi nunc contraria,
est affectus
et defectus
semper in angaria.
Posljednja riječ u polustrofi, angaria označava trku, žurbu, danas bi se reklo stres
Kob si zdravlju
i kob slavlju
sad i mene evo kobiš
pa si strasna
pa si kljasna
pa me mučiš pa me robiš.
To sve pjesnik spočitava Fortuni, nakon što ju je u prvoj strofi zanosno zazvao.
Riječ angarius, grčki ἄγγαρος, došla je iz persijskog i kod Herodota označava glasnika, kurira, onoga koji prenosi poruke. Imenica ženskog roda ἀγγαρία, angaria označava službu gospodaru. U grčki je ušla iz persijskog, iz glasonoške, poštanske terminologije. Kod Herodota, u Historiji 8, 98, stoji da Persijanci brzu poštu, onu koju nose konjanici zovu angareion, ἀγγαρήιον. Angaria je nastala iz angareiona, i osamostalila se. Kasnoantički govornik Libanije u “Govoru o glasonošama” diže glas protiv vladarske zloupotrebe seljaka koji su došli na tržnicu u Antiohiju, a na povratku bili prisiljeni da odvoze otpad iz grada koji oni nisu napravili. Vladari su, posebno seljacima, nametali obavezu da čiste i popravljaju puteve, te da prenose poštu, sve to besplatno. Riječ angaria je dobila značenje mučenja glasnika pri obavljanju dužnosti. Možda sandžački izraz “jangar i jungur” ima korijen u toj angariji, jurnjavi i muci koju su podanici vladarevi morali podnositi.
Izraz “jangar i jungur” se u mom djetinjstvu upotrebljavao (ponekad se i sad čuje) za nered i jurnjavu kojom bi se opisivala nemirna djeca ili nered koji bi nastao kad bi vuk upao u ovce. S poštom i poštarima nije imao veze, no se možda odcijepio iz dalekog njihova jezika, i nastavio da lebdi samostalno. Kao što sada lebdi već odavno napušteni termin zadnja pošta. Njegova svojta vojna pošta još daje znake života, iako je ukopana. Danska pošta se samoukinula za pisma i objavila da se posvećuje paketima. Crveni sandučići neće ići u reciklažu, najprije će stajati na prodaju nostalgičarima, a potom će nestati u šumi kraj potoka Mnema ili u pustoši kraj rijeke Lete.