Beogradu je 26. avgusta ove godine otišao sa ovoga svijeta Atif Džafić, javnosti poznat kao recitator stihova. Preminuo je sa 72 godine, od emfizema pluća, nakon dužeg boravka u bolnici. Vijest o njegovoj smrti znali su rijetki, tako je odlučila familija. Po njegovoj želji je kremiran na Novom groblju u Beogradu.
Atifa sam upoznao prije pedeset godina u Beogradu, u klubu mladih pisaca Doma omladine. Bio je recitator i svojim kazivanjem stihova je stekao mnogo poklonika. Pri govorenju stihova nije glumatao, niti se prenemagao, njegova dikcija je bila takva da su neki govorili kako on pisane stihove dobro i nenametljivo pretvara u usmene. Pjesama je znao na hiljade, i stalno učio nove. Njegova sposobnost da najrazličitije stihove i metre govori prirodno i jasno razlikovala ga je od drugih recitatora. Nije bilo značajnijeg pjesničkog imena da mu Atif nije znao barem nekoliko pjesama. Među njima je bilo pjesnika koji više nisu živi, jugoslavenskih i stranih, ali je bilo i onih koje si mogao sresti na ulici. Naročito je volio pjesme Brane Petrovića i Tina Ujevića. Uz njih je rado govorio Jesenjina, Vita Nikolića i Branka Miljkovića.
Atifu dugujem poznanstvo sa Gligorijem i Marijom, roditeljima Branka Miljkovića, kao i sa Dragišom Miljkovićem, bratom Brankovim. Nekoliko godina smo, na dan smrti Branka Miljkovića, nakon posjete pjesnikovu grobu na Novom groblju, odlazili u kuću pjesnikovih roditelja na Dušanovcu, u ulici Đorđa Kratovca. U toj kući je Atif bio drag gost, na neki način bio je član familije. O smrti Branka Miljkovića slušali smo od pjesnikovih roditelja. Na dvadesetu godišnjicu smrti, 12. februara 1981. Dragiša Miljković je, dirnut Atifovim kazivanjem Brankovih pjesama, i zapjevao. Dvadeset godina svaki dan plačem za svojim bratom, danas hoću da pjevam, rekao je.
Atif je dugo godina kazivao stihove na Skadarliji. Ljeti, kad bi sila svijeta nagrnula kroz Skadarsku ulicu, ispred kuće Đure Jakšića mogao se vidjeti plavokosi recitator kako kazuje stihove. Skadarlijski autoriteti nisu dopuštali upotrebu mikrofona, pa se mnoštvo ljudi utišavalo samo od sebe, kako bi se čuo samo recitatorov glas. Stihove je govorio i u skadarlijskim kafanama, naročito u Staroj Skadarliji, i Đurinoj kući. Poznavao je sve skadarlijske muzičare i pjevače. Zahvaljujući njemu upoznao sam pjevača Vojkana Tasića koji nam je znao zapjevati za stolom. Ponekad bismo ostali do kraja radnog vremena, pa bismo po zatvaranju Stare Skadarlije znali otići u obližnju kafanu Kod Zmajka, koja se otvarala u četiri ujutro. Jednom prilikom je, dok se čekalo da Zmajko otvori vrata, Brana Petrović kucao u vrata i vikao, otvarajte, mi smo studenti. Nekog mladića, koji je stajao koji metar podalje, Brana je upitao: “Dečko, jesi li brucoš?”. Dečko je odgovorio: “Ne, ja sam Slovenac”. Nezaboravan je ostao smijeh Atifa Džafića i Radeta Đokanovića na taj odgovor.
Atif Džafić je često nastupao u domovima kulture, u studentskim domovima, govorio je stihove u naseljima omladinskih radnih brigada. Često je bio dio pjesničke ekipe koja bi pošla na književno veče, bilo u Beogradu, bilo u drugom gradu, on je u pravilu bio i voditelj večeri. Nastupao je i na radiju, kod slušalaca je, uz Raleta Damjanovića, Vicu Dardića i Enesa Kiševića, bio jako omiljen. Barem dvaput je učestvovao na recitatorskom ili pjesničkom maratonu, mislim da je jednom desetak sati bez prekidanja kazivao pjesme. Neko je negdje napisao da je ušao i u Ginisovu knjigu rekorda, jer je 72 sata govorio pjesme, a nije ponovio ni jedan stih. Jednom smo nas nekoliko, na nečiji poziv otišli i u Padinsku Skelu i tamo u turobnoj neuropsihijatrijskoj bolnici govorili stihove pred tridesetak pacijenata čuvenog doktora Ilića.
Bio sam čest gost u njegovom stanu na Novom Beogradu, gdje je živio sa suprugom Jadrankom i njihovim sinovima Anandom i Amirom. Znao me je još izjutra pozvati na ručak: „Dođi, danas imamo finoga graha s junetinom“. U njegovu kuću je znao s Atifom nakon kafane doći i Brana Petrović. Nezaboravno je kako su jedne večeri Atif i Brana, obojica dobri šahisti, nakon nekoliko partija u kojima je pobjeđivao jedan pa drugi, odlučili da prekrate naizmjeničnost u pobjedama i porazima, te da sve riješe jednom partijom, a da ulog budu njihove žene: pobjednik uzima u trofej ženu poraženoga! Nezaboravno je kako je, kad je nakon duge partije, Atif pobijedio, Brana neutješno zajecao: “Lele meni, Kaćo moja, uze mi te Vlah Alija!” Kao vojnik sam, za vrijeme marša od Ljubljane do Jajca, u ljeto 1979. prolazeći kroz Gornju Sanicu, svratio kod njegovih roditelja. Atif je vojsku služio prije mene, u Novom Sadu pa u Nišu. Za posjete u Nišu, proveli smo jedno veče u društvu sa Skenderom Kulenovićem i Zukom Džumhurom, koji su ondje bili gosti sajma knjiga. Kad se mome najmlađem bratu rodio drugi sin, predložio sam da mu se nadjene ime Atif. I danas se taj Atif zove po Atifu Džafiću.
Bio je čudesno sposoban da pamti stihove. Činilo se da je stvoren za to. Jednoga dana je kazao kako hoće da nauči “Ilijadu” napamet. Kad to ostvari, hoće da savlada i “Odiseju”. To je kazao u kafani Grmeč. Za stolom je bilo i novinara, te je jedan, već koji dan kasnije, uz vijest objavio i razgovor s njime. I krenuo je Atif u čitanje i vježbanje. Više puta sam kasnije slušao čitave dijelove iz pojedinih pjevanja. Ponekad bi mi ih kazivao i telefonom. Brzo je savladao heksametar i njegove zakonitosti. Bio je rođeni ijekavac, rodom ispod Grmeča, ponekad bi Đurićevu ekavicu spontano ijekavizirao, to se nije primjećivalo kao metrička povreda. Ne znam da li je naučio čitavu “Ilijadu”, ne bi me iznenadilo da jeste. Ne znam, jer sam krajem osamdesetih godina otišao iz Beograda, te ga više nisam slušao kad nastupa.
Kad sam otišao iz Beograda i iz Jugoslavije, čuli bismo se ponekad telefonom. Tada je telefoniranje bilo jako skupo, no on je smatrao da to ne bi smjelo biti prepreka za naše razgovore. Ponekad bi me znao zvati kasno noću iz Beograda u Lucern, u pravilu je bio pijan, iz glasa mu je izbijala velika potonulost. Žalio se na duge nesanice, a neki zajednički prijatelji su mi kazivali kako bi povremeno nestajao iz kafanskog života i sa mjesta gdje je kazivao pjesme, te bi se nakon mjesec ili dva izbivanja opet pojavio. Ponekome bi kazao kako je bio u bolnici, na neuropsihijatriji.
Po zanimanju je Atif Džafić bio sanitarni inspektor studentske službe. Po obrazovanju je imao višu medicinsku školu. Bio je odgovoran radnik, nepotkupljiv u bilježenju higijenskih i tehničkih sanitarnih propusta po studentskim domovima. Poznavao je doktore iz Studentske poliklinike, a sam je bio jako dobro upućen u bolesti, anamneze, dijagnoze i terapije. Bio je nesebičan u pomaganju studentima da lakše dođu do doktora, ne samo do onih u studentskoj poliklinici, nego i do drugih. I ne samo do doktora, bio je spreman da pomogne svakome u nevolji, imao je visoku empatiju i osjećaj solidarnosti. Bio je čista srca, za učinjenu pomoć ni od koga nije tražio ništa za uzvrat.
Bio je velik čitalac, među nama je bio najbolje obaviješten o politici i situaciji u svijetu. Pratio je književne polemike, i u tome je bio najobavješteniji.
S vremenom je sve više pio, a piće je sve više davalo ton i njegovu tonu u razgovorima. Sve koji smo ga znali i s njime se družili iznenadilo je kad je jednog ljeta bio hospitaliziran, a kad je iz bolnice izišao, teško smo se mirili s ljekarskim nalazom da naš drug boluje od depresije, koju nismo primjećivali, a promjene u njegovu ponašanju pripisivali smo samo njegovu piću. U depresivne krize je upadao neočekivano, s alkoholom su se pojačavale, a konfliktnost je bila sve više dio njegovih razgovora s ljudima. Naša viđenja su postajala sve rjeđa, što zato što smo bili geografski udaljeni, a što zato što, i kad bismo se i vidjeli, njegovo bi pijanstvo rezultiralo gorčinom koja je prelazila najprije u prekore, a kasnije i u teže uvrede. Kad je prije dvadesetak godina došao jednoga jutra u Novi Pazar, našao je mene i moga brata u bratovoj kući, te je pijući nezasito, s večeri u restoranu u prisustvu više prijatelja, od mene zatražio jednu posve nenavadnu uslugu. Kad sam ga odbio, grubo me je izvrijeđao. Tada sam mu kazao da ćemo opet razgovarati tek kad više ne bude pio. Do takvoga razgovora nikada nije došlo.
Rahmet njegovoj dobroj duši i mir pepelu njegovom.