Listopadi Refika Ličine nisu apstraktni. Nisu ono što su aprili Vladislava Petkovića Disa. (Prošli su aprili/ i mi nismo više i nećemo biti šta smo nekad bili.) April je apstraktno ime dogovorom, to jest upotrebom prihvaćeno za konkretno. A konkretno nije. April i onih jedanaest koji s njime čine godinu (među njima je i listopad, molim lijepo), ono su što veli Aurelije Augustin za vrijeme: kad me neko pita šta je, ne znam, a kad me ne pita niko, znam šta je.
Listopadi Refika Ličine jesu drveta. Korijenje, stabla, krošnje, kore i lišće. To su, ako vjeru poklonimo Aristotelu, obrnuti ljudi: glave su im dolje, noge gore. Refo Ličina je rastao u Pazaru i u Šavcima, na ušću rijeke Ljucke u Rašku. Zavolio je u Šavcima drveće. To jest biljke. One su njegov svijet. Životinje su na drugom mjestu. Boji se konja. Možda mu se zbog njih nije čitao “Pedro Paramo”. Možda.
“Listopadi” su knjiga dnevničkih bilješki od pola septembra 2022. do kraja marta 2023. Objavljena je ove, 2024. godine u Sarajevu, urednik joj je Semezdin Mehmedinović, izdavač Buybook. Ali kako Refo piše o listopadima! To kako on piše, u Sandžaku se kaže: da se hakneš! (Da se rastopiš: Na a je akcenat u hakneš, dugosilazni. Ima i glagol hàknuti, nije povratan, znači “jurnuti”). Refikova džanarika ima glavu u zemlji, Refik je obrnuta džanarika sa korijenjem uvis. On je i onaj kaktus Lesa Ivanovića, ali s bodljama unutra okrenutim.
Potok mahala u Pazaru, gdje Refik djetetom živi tri godine, prati ga kroz Lund u Švedskoj gdje živi već 33. godinu. U Potok mahalu su, kad je Refik bio dijete, zalazili samo milicajci, bila je na zlu glasu, puna giliptera, niknulih iz doseljene sirotinje pomiješane s onom domaćom. Refo raste u Potoku, to jest u Potok, to je pazarski lokativ. Iz Potok mahale je bio čovjek koji je u pazarski život uveo bendžo, Čerkez Rifat Rifatović. Sva ta Potok mahala prati pjesnika Ličinu i u Skandinaviji. Ondje je potoku ime Höje, i pazarske džanarike, trešnje i šljive prate ga uz taj potok, on ih obrezuje, njeguje i bere na parceli koju je dobio na korištenje od komune grada Lunda. On mahalom naziva i dio grada u Lundu, gdje ga je ošišao frizer, kraj škole Polhem, i zamalo mu uši odsjekao.
Roditelji Refikovi u Pazaru, majka boluje, svaki dan ga sestre i brat obavještavaju. Majka umire, on nabavlja avionsku kartu, pa juriš u Kopenhagen na aerodrom, pa odande u Zagreb, pa iz Zagreba za Sarajevo. (Gdje smo ovo, gdje sam ovo. Na nebu sam. Letim. Da ukopam majku.) U Sarajevu, dok čeka noćni autobus za Pazar, ulazi Refo Pazarče u slastičaru, pita imaju li sarajevsku baklavu, to je u Pazaru termin jak kao zemlja, jak kao Kant (rekao bi Brana Petrović), djevojka s keceljom mu kaže da su sve baklave sarajevske, zemljo Indijo! Refo pazarsko bez majke siroče to čuje pa se pogubljen pogubi još više, te iziđe. Sandžak i Sarajevo su po pitanju baklave dva kontinenta.
“Listopadi” su dnevnik, no u dnevniku ima i drugih dnevnika, i dnevnikovih dnevnika. Ima bilježaka iz sjećanja, iz šezdesetih godina: kupovina kuće u Jošanici, majka boluje od verema pluća, ali izlazi da vidi kuću prije kupovine. Tek je četiri godine radnica, a već dvije godine plućni bolesnik u dispanzeru, no direktor Huzeir odobrava uzornoj radnici kredit, i kupuje se ta kuća, spas za djecu. Hvala tekstilnom kombinatu Raška, “sirotinjskoj majci”.
U pazarskom Domu omladine Refik Ličina, u jesen 1978, prisustvuje nastupu gostiju književnih Oktobarskih susreta. Jednom gostu je ime Pentti Saarikoski, dok izlazi na pozornicu djeca se s njime šegače, a kad završi svoje čitanje (“Dešava se čudo poezije”) i krene prema šanku gdje je stajao, a ista ta dječurlija dovedena iz škole, šute od čuda i povijaju se ustranu “kao žito pod otkosom”. Kraj njega, tada ima 41 godinu, u separeu sjedi 22-godišnji Refik Ličina “samo zato što su se drugi jagmili da sjednu što bliže M. Berner i R. Adamoviću, štimungmajstorima”. Tu će za Refika početi lepet još jedne sudbine: u Lundu će se zabaviti o prevodu Saarikoskijeve trilogije s naslovom “Tiarnia”. To Ličina neće činiti da se okoristi od autora, autor je umro još 1983, pet godina nakon što je bio u separeu novopazarskog hotela Vrbak. Za svoga kolikog tolikog života Saarikoski je na finski preveo monumentalne stvari: Homerovu “Odiseju” i “Uliksa” Jamesa Joycea, da samo njih spomenemo.
Listopadi, stara i mlada stabla hrastova, bukava, breza, jasika trepetljika i jasena, vrbaci, mace, johovaci, to je svijet po kojem hoda i halijeda pjesnik Ličina. O johama čuje ono što je slušao i na obalama Ljucke, Raške i Jošanice: da su johe vile. Na trinaest mjesta spominje Rilkea, koji je boravio u zamku Borgebyju 1904, te kad prođe pored raskrsnice za Lommu bilježi kako tuda lebdi duh Rilkeov. Tu je slikarka Tora Vega Holmström jedan dan pravila društvo Rilkeu i, zapanjena njegovim omalovažavanjem Goethea, otišla od njega. Misao koju Ličina izgovara da bi Torin odlazak mogao biti iskra za Rilkeovu pjesmu o Orfeju i Euridiki (misao odmah i poriče), ako i nije dokazana, nije ni za odbaciti. Nekada smo se igrali imenom Rilke, te smo ga zvali Lirke. Prema zapisima pisca i slikara Ernsta Nordlinda, Rilke se bojao konja. Duh Rilkeov boravi i u Ličini.
“Listopadi” vuku misao i na Rilkeovu simbolističku pjesmu “Jesen” (Herbst) napisanu dvije godine prije autorova boravka u Švedskoj. Ovako ju je preveo nezaboravni Branimir Živojinović:
Opada lišće, kao da iz daljina
pada, uz opor i odrečan let,
kao da venu sred nebeskih tmina
daleke bašte.
I teška zemlja noću
pada iz roja zvezda u samoću.
Svi mi padamo. Pada ruka. Pad
u svakom od nas živi neizbežno.
Pa ipak Neko beskonačno nežno
padanju ovom daje smer i sklad.
U Refovim “Listopadima” ima bolnih zapisa o njegovoj povremenoj potonulosti u Skandinaviji, te o povijesti te potonulosti. Ona ga je znavala naći i djetinjstvu: dešavalo mu se da sveže vesvesu, mrkosvijet, damaricu pa u zagradi navodi: djetinja psihoza. Ta potonulost se izražava sandžačkom riječju uhiljenost bolje nego ikojom drugom. Na tu pazarsku boljku i boravak u bolnici Refika podsjeća u Švedskoj miris iz biblioteke Väster, u kojoj je radio: “Kad bih s paketima knjiga krenuo onamo i kad bi me zapahnuo miris iz tamošnje kuhinje, sjetio bih se pazarske bolnice, bolničkih hodnika koji bi se napunili mojom vriskom iza svake majčine posjete.”
Treba se nadati da će se ova knjiga rasprodati. Bilo bi pravično da se rasproda. Jer je napisana iz najboljeg materijala, iz onoga što je pjesnik doživio, vidio i preživio. Jer je knjiga divna. Knjiga osjetljivog pjesnika za osjetljive duše. Himna majci. Nema joj ravna. Kad se bude rasprodalo ovo izdanje, ja ću zamoliti Refika da u drugom ispravi samo jedan propust, jedan jedini. Da rijeku Ljucku, kraj koje je rastao, ne piše Ljudska. To je jedini ustupak koji je načinio onima što iz daljine imenuju naše stvari. Rijeka Ljucka nije Ljudska, no je Ljucka, to zna i Refik, i bolje od mene, rastao je uz ušće Ljucke u Rašku. Neko je jednom prelomio preko koljena, te upisao na geografsku kartu Ljudska, pa eno, tako sad piše i kraj ćuprije u Bijelim Vodama. A rijeka se ne zove po ljudima, ona se zove ili po Ljutajama, jednom od prvih sela ispod njenog izvora, ili po tome što sa Šaranskog krša gdje izvire, dolazi ljut vjetar niz rijeku sve do Vučinića, mi što smo tabanali kraj Ljucke u školu predobro ga znamo. Ili po Ljucama, za koje se priča da su nekad živjeli negdje između Šara i Ljutaja. Sve to je možda, ali po “ljudima” se Ljucka ne zove. To znaju svi koji žive uz i niz Ljucku. Refo, grlim te iz sve snage, za ove tvoje listopade, grlim i ne puštam.