Gudžević: Dežulovićev vic uz Ramazan

Kolumna je najprije bila stup pa je postala stub, pa od stupa stubac, pa od stupca radno mjesto. Pa je radno mjesto dalo imenicu kolumnist, to jest kolumnista, to jest kolumnistica pa je imenica postala zanimanje. Zanimanje je, kako se to kaže, još uvijek nezvanično, nema ga u spiskovima ureda za zapošljavanje, ali ga ima po redakcijama i po kafanama. Prešutno zanimanje, dosta učvršćeno, moglo bi se negdje u oglasima pojaviti, ako se već nije: kolumnista bez lista traži posao. Šest kolumnista traži kolumnu, put oko svijeta u osamdeset kolumni, hiljadu i jedna kolumna, manifest kolumnizma. I tako dalje. Sve ovo, i štošta još, moglo bi se pripisati Borisu Dežuloviću, po mojim istraživanjima najplodnijem kolumnisti ovoga našega jezika sa toliko imena. I najbivšijem: kolumnisao je u više listova i portala te liči na onoga trenera koji je primajući se posla u novom klubu kazao: Svi smo mi bivši, samo nas otpuštaju po nekom redu. Da, Dežulović je i najstalniji gastarbajter postjugoslavenske kolumnističke zbilje i stvarnosti.

Dežulović je kolumnista koga listovi koji drže do sebe čekaju kao što ozebli čekaju sunce, pa kad ga dočekaju, on kolumnama odmah krene grijati i urednike i prostorije uredništva, čitaoce nećemo ni spominjati, pa ih grije, pa još grije, pa se tu brzo stvori prešutna zajednica čitalaca koji se najprije upitaju jes čitao Dežulovića, pa onda za zdravlje. To ide tako dok uredničke sobe ne dostignu temperaturu, nazovimo je radnom, e a onda mu se, uredništvu, učini da mu, to jest kako mu Dežulović ne treba više, pa ga otpusti. Onda se vrli čitac vrgne u vrlog pitca pa upita vrlog drugog čitca zašto najednom nema Dežulovića, a donedavno ga je imalo. Tu odgovora nekad bude, a nekad ne bude. Ako ga ne bude od lista, u pravilu ga bude od Dežulovića. I u pravilu Dežulović objasni, pojasni, ili kako se već kaže, kako je dobio uredničko nema više, ili kako se on povukao e da list ne bi trpio ovo, a on sam ono.

Prošloga ljeta je u Sarajevu izišlo dvije stotine kolumni kolumniste Borisa Dežulovića ukoričeno u četiri knjige. Knjige imaju ove naslove: “Derviš i smrt”, “Krik i bijes”, “Goli i mrtvi” te “Razum i osjećaji”. Sve četiri knjige imaju krovni nadnaslov “Kod Kože”. Kožo je autorov prijatelj iz Sarajeva, njegovim noćnim vicevima počinju poglavlja svake knjige. Izdavač je Art Rabic, to jest Goran Mikulić, a korice knjiga načinili su Dada i Bojan Hadžihalilović. U tim knjigama se nalazi veći dio kolumni koje je kolumnista pisao i objavljivao četvrtkom u sarajevskom Oslobođenju. Ta je djelatnost, po autorovim riječima, trajala sedam godina, sedam sedmica i sedam dana. A onda je glavna urednica lista po imenu Oslobođenje kazala kolumnisti Dežuloviću da mu se tekstovi u Oslobođenju neće više objavljivati. Onda je kolumnista načinio oproštajnu kolumnu i naslovio je “Razum i osjećaji”. Tu je objasnio sve, i u tom se objašnjenju može vidjeti ono najvažnije što čini sjaj i bijedu kolumnističkog položaja, posebno ako je kolumnjara kritičan. Knjige se mogu još kupiti i kupuju se stalno, i u ove ramazanske dane se kupuju.

A Ramazan je bio razlog, to jest izgovor glavnoj urednici da prije, evo sad će tome biti pet godina, otkaže kolumnisti Dežuloviću kolumnu. Jer je kolumnista Dežulović blagoizvolio primijetiti kako je bosanski političar Bakir Izetbegović turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana nazvao ni manje ni više nego Božjim Poslanikom za njegove posjete Sarajevu. Vjerovatno je Bakir mislio na poslanik s malim slovom, ali neka je, nije tu riječ smio reći. Božjih poslanika je šest, Adem, Seth, Ibrahim, Músā, ĺsā i Muhammed. Svaki od njih je resūl (od arapskog rasūl), ostali su nabī, vjerovjesnici, propovjednici. Taman da je domaćin svoga turskog gosta htio počastiti zvanjem nekoga od ovih potonjih, kritičar predmetno-iskustvenog svijeta i svega postojećeg Dežulović je s razlogom ukazao na tu njegovu razularenost i gostovu kako drugo reći nego pomirenost da onaj što u Sarajevo doputuje avionom bude nazvan Božjim poslanikom. No to nije prošlo kod glavne urednice, koja je šansu pretvorila u stopostotnu i javno objasnila kako “u njenim novinama nema viceva o poslaniku za vrijeme Ramazana”. Sve o tome stoji u prvom tekstu prve knjige “Kako sam časno poginuo u Oslobođenju”, koji sa posljednjom kolumnom u četvrtoj knjizi čini cjelinu. Između tih dvaju tekstova, prvog i posljednjeg, nalaze se 193 teksta u kojima se raspašoj bosanskog društva i države vide bolje nego igdje drugdje. Tu se ne smije preskočiti ni Bilješka o autoru, sastavljena od četiri teksta punih uvreda koje su o Dežuloviću napisali kojekakvi domaći branioci islama.

Svaki tekst, to jest svaka kolumna, u pravilu na početku ima vic koji autoru u dva poslije ponoći ispriča njegov prijatelj Kožo, a nakon Kožinog vica kreće ovdje pripovijedanje tu razvijanje, ondje analitičko studiranje i poantiranje, i od svega toga čitaocu zastaje dah, a usto ga od smijeha boli trbuh. Vic, to pastorče književne nauke, služi da bi se, a to kaže teoretičar Jolles, nešto što je svezano razvezalo, to jest da bi se nešto razjasnilo. Kod Dežulovića razvezivanje počinje Kožinim noćnim vicem, a razjašnjavanje uslijedi sutradan ili koji dan kasnije. Primjera radi, evo jednog od tih Kožinih: Elem, narkoman živio s bolesnom babom, pa jednog dana izvukao u sobi sve ladice, ispraznio ormar, prevrnuo cijeli stan i banuo u dnevnu sobu. “Baba”, na rubu očaja će on, “jesil’ slučajno vidjela neke moje tabletice?” “Pusti tabletice, jebo tabletice”, prestravljeno će baba, “eno u kuhinji u frižideru zmaj!” Od toga zmaja u frižideru Dežulović razvija priču, to jest razjašnjava hipokritičko zalaganje medijskog magnata Radončića, inače predsjednika Saveza za bolju budućnost, za poštovanje djela i lika Zmaja od Bosne, a povodom 180. godišnjice Zmajeve smrti. Dežulović pokazuje kako se političar Radončić ni za jednu od proteklih okruglih godišnjica Zmaja od Bosne nije Zmaja sjetio, pa pokazuje da ga se, pravo zapravo, morao sjetiti, jer je za vrijeme barem triju okruglih godišnjica bio na javnim funkcijama. Ali je za dvije okrugle godišnjice bio u dosluhu sa SDA, a za 150. je bio na položaju opštinskog sekretara za informisanje Opštinskog komiteta SKJ u Titogradu. Priču, da je tako nazovemo, autor završava Zmajem: Tako mu nekidan Bakir banuo u dnevnu sobu – “Fahro”, na rubu očaja će on, “jesil’ slučajno vidio Zmaja od Bosne?” – a nekadašnji mu poznati novinar odgovorio: “Pusti zmaja, jebo zmaja, nego jesil’ slučajno vidio neke tabletice?”

Sve Dežulovićeve kolumne su savršeno završene priče, kojima se ne može ništa oduzeti. Po likove u njima, većinom žive, pogubno je što su istinite. Pogubno je to, što se rekne, u moralnom smislu, ali im se zbog Dežulovićeva pisanja o njima, neće ništa lošega desiti. Dokazi i dokumenti koje Dežulović iznosi čine da čitalac često pomisli kako iza njegova pisanja stoji, kako se to kaže, baza podataka nekog jakog istraživačkog instituta. Baza jest jaka, ali institutska nije: Dežulović ima svoju bazu podataka. I u nju nije pametno sumnjati. Ta baza podataka je impresivna i njeno korištenje je, sve u svemu, besplatno. Ona je 354 sedmice u listu Oslobođenje razmrsivala čvorove srozanosti i pokvarenosti političkog svijeta u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, Srbiji, u takozvanoj međunarodnoj zajednici. Ta baza je poslužila za duhovite i nepotkupljive demontaže bosanskih, srpskih, hrvatskih, crnogorskih i tako dalje akademsko-političkih mahala i palanki. U sedam godina i sedam sedmica, u tih 354 uoči petaka, Dežulović je stručno razmrsivao i štedro objašnjavao stotine bosanskih čvorova, ukazivao na nesuvisle odluke političkih i vjerskih poglavara, književnih hulja, na krivotvorene ramazanske vaktije, na reisovo pomicanje Bajrama s četvrtka na petak, u novembru 2012, što, kaže nikad na pamet nije palo čak ni Chucku Norrisu. Toj je bazi list Oslobođenje zatvorio vrata zbog jednog vica u mjesecu Ramazanu. A to i nije bio vic, bilo je još jedno razmrsivanje još jednog od zavezaka ulizništva bosanskog političara turskom. Jedno drugo ulizništvo se pred Dežulovićem pravdalo nedopuštanjem da se o Poslaniku uz Ramazan pričaju vicevi. Toga Ramazana prije prije pet godina Dežulović je razapet na sarajevski stupac posta i njegov post na stupcu još traje. Sarajlije, koje se još sjećaju Zraka, možda bi sad rekle: radi u Zraku, posti na Stupcu. Šta da se radi, kad Boris Dežulović nije Chuck Norris pa da može cio Ramazan ispostiti u tri dana.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu
Gudžević: Hugo Grotije
Gudžević: Tumači