Mirsad Koničanin je izdavač kakvog nema nigdje. Dobro, ovo bi se moglo reći za svakog izdavača, je li. Mirsad izdavač izdaje knjige, drugi izdaju knjige, pa je svaki od njih svoj i sebi svojstven i nema drugog takvoga, svaki je čovjek, pa tako i svaki izdavač na svijetu, jedan, jedinstven i neponovljiv. Nije da nije, no Koničanin ima štošta što ga jako izdvaja od izdavačke zajednice. Kažem zajednice, iako on nije član takve neke zajednice, pa ćemo ga staviti kao člana zajednice u širem smislu.
Izdavač Koničanin (naglasak je na o!) izdaje knjige samo zato da bi ih čitao on sam. Te knjige on ne piše, knjigama su autori drugi. Ali on tim autorima knjige sastavlja, dakle, priređuje ih. Te priređene knjige u načelu ni autori ne znaju bi li bile takve kad bi ih sami sastavljali, ako bi ih sastavljali. One su takve kakve su zato što ih je takve sastavio, priredio, uredio, prelomio i dao u štampu Mirsad Koničanin.
Nedavno sam bio kod izdavača Koničanina u Münchenu. Njegova izdavačka kuća je u jednoj sobi njegova stana na četvrtom spratu zgrade u predgrađu Hasenbergl. U sobi mu je kompjuter sa pouzdanim štampačem i velikim monitorom. Na monitoru može istovremeno gledati više stranica, zato ga je i nabavio. Ima i programe za prelamanje knjiga, sve to ima. A u prelamačkom poslu je samouk.
Ono što nema u kući ima u mjestu Backnangu. Backnang nije u Kini ni u Koreji, nego je u Baden-Württembergu. Tamo ima štamparija koja Koničaninu štampa knjige koje on pripremi i priredi. Do sada je ta štamparija odštampala 32 knjige izdavača Koničanina, a u pripremi izdavač ih ima još toliko. Troškove štampe snosi izdavač. On se na knjigama potpisuje različito, u nekima kao Gillan, ponegdje kao Krembilko. Gillan je jasno Ian Gillan, onaj iz Deep Purple, njega Koničanin jako voli, uz njegov glas je rastao u Bukreš mahali u Novom Pazaru. A Krembilko dolazi od krembila, česte riječi iz Bilježnice Robija K. Viktora Ivančića.
Upravo je Ivančić bio prvi autor čiju je knjigu objavio Koničanin. I to zbirku dogodovština Robija K. Naslov joj je “Četvrta ofanziva”, i u njoj su izabrane zgode najčuvenijega đaka Hrvatske, objavljene od 2009. do 2021, one koje nisu ušle u knjigu “Treći juriš” štampanu u Beogradu. Taj prvijenac izdavački izdavač Koničanin je objavio u proljeće 2021. Poslije toga je štampao knjigu pjesama Predraga Lucića“Lirika utoke” koju je sastavio od pjesama objavljenih na beogradskom portalu Beton i na web stranici Slobodna Evropa.
Iza toga je priredio, prelomio pa dao na štampanje knjigu Lucićevih raspašoj dijaloga “Stenogrami i kamenogrami” na 276 stranica. Potom je skupio, i sve kao kod Lucića i Ivančića priredio prelomio i dao u štampu knjigu tekstova Borisa Dežulovića pod naslovom “Uspon i pad homosapiensa”. Ta do sumanutosti duhovita i lijepa knjiga zauzela je 464 stranice papira od stoipetnaest grama i u svojoj je kategoriji teškaš i po težini.
Na posljednjoj stranici primjerka knjige koji imam nalazi se fotografija izdavača s autorom, načinjena je u jednom selu između Trsta i Ulcinja, a kraj Jadranskog mora, izdavač kraj autora golog do pojasa drži u ruci autorovu knjigu “Summa atheologiae”. Ispod slike stoji da je ova načinjena 21. jula 2021, iz čega se može izvući zaključak da je izdavač napokon došao da upozna onoga kome je bez pitanja objavio knjigu. To je sve tako kako stoji, ali je fotografija unijeta u knjigu kasnije: tako što je izdavač Koničanin nakon povratka od svog autora Dežulovića, doštampao još pet primjeraka, i u njih unio ovu sliku. Stavlja se na znanje bibliofilima da su deset prvih primjeraka knjige bez slike, pet drugih je imaju.
Tim knjigama je novopazarski izdavač iz Bavarske sa štamparijom u Backnangu udario i temelje i programska načela svog izdavaštva. Ima da štampa knjige klape Viva Ludež, a potom i one koji uz tu klapu stoje, naime one koji pišu za Feral Tribune. Izdavač Koničanin se izdavaštvu odao po nevolji. Želio je da ima najbolje tekstove feralovaca, da ih čita kad god mu se čitaju.
Te je tekstove dugo izrezivao iz lista, pa ih, kao listove u herbarije, stavljao u registratore, pa kad ih se nagomilalo, vidio je da stvar postaje glomazna. Onda je (jer u nevolji se smišljaju izlazi) odlučio da barem Robija K. ukoriči pa da ga ima kao knjigu. I njegova mu je štamparija odštampala knjigu u deset primjeraka. Jedan je primjerak ostavio za sebe, druge je dao Viktoru i feralovcima, te jedan jednom prijatelju u Novom Pazaru.
I vidio je izdavač Koničanin da je dobro to što radi. Jer pravi knjigu za sebe, a nije ni autoru mrsko da ima svoju knjigu. Mirsadove knjige nemaju CIP, nemaju ISBN, nemaju QR code, nemaju ni sponzora ni potpore ministarstva, njegova izdavačnica nema ni imena, knjige koje izdaje plod su njegove želje (bolje je reći žudnje) da može uvijek posegnuti za štivom koje mu je pomoglo da ne pomahnita kad je zbog rata iz Pazara otišao u Njemačku.
Prve knjige su štampane u po deset primjeraka, poslije je naklada narasla na 15. Knjige se ne mogu kupiti, jer se ne prodaju. Ne mogu se naći ni u bibliotekama, jer ih biblioteke nemaju. Na njima izdavač ne zarađuje, izdavač troši svoj novac da objavljuje knjige Feralovih autora.
Do sada je objavio 32 naslova. Među njima je najviše onih Predraga Lucića, trinaest: sedam su njegove “Trafike” iz Novog lista, potom jedna “Na kraju krajeva” iz Ferala, pa je prošle godine objavio dvije knjige “Neobjavljenih pesama”. Ovdje valja reći da se neobjavljenost odnosi na neobjavljivanje u obliku knjige. Valja reći, a ne znam valja li reći: jer Koničanin objavljuje knjige za sebe, pa ih može zvati kako hoće.
Ovo valja imati na umu kad se uzme na primjer knjiga u dvije knjige “Neobjavljene pesme” Predraga Lucića. Sandžaklija Koničanin živi u svom jeziku, koji je ekavica i ijekavica, a nije jekavica. Neobjavljene pjesme ovih dviju knjiga objavljene su sve, i to u Feralu, ali izdavač Koničanin, koji ih je tražio i nalazio po Feralu ima kriterija da ih zove neobjavljenima.
Od Feralove družine Koničanin je objavio četiri knjige tekstova Heni Ercegpisanih za kolumnu “Glede&unatoč”, pa u četiri knjige “Dorin dnevnik” Ćića Senjanovića, pa dvije knjige kolumni Marinka Čulića. Od Čulićevih kolumni priredio je deset knjiga, što sa drugim tekstovima (i onima iz Novosti) čini 7250 stranica. Čulićevi tekstovi bi zahtijevali najmanje 20 knjiga, već prema formatu. A u pripremi (izdavački termin) čekaju sve glavolomne Feralove križaljke Ćića Senjanovića, pa Dežulovićeve i Ivančićeve kolumne objavljivane izvan Ferala. I tako dalje, Feral svijetli što je mrak mrkliji.
Neka bude rečeno i ovo, važno je: Koničanin svoje autore nije poznavao lično kad im je objavljivao knjige. Neke, kao Lucića i Čulića, nije upoznao nikada. Dežulovića je upoznao mjesec dana nakon što je objavio prve četiri knjige za sebe i svoje autore. Goethe: ljudski je tražiti, božanski je naći. Da Dežulović u svome selu nije stambeno dostatno opskrbljen, mogao mu je njegov bavarsko-sandžački izdavač izgraditi i novu kuću. Jer je za to sposoban, građevinar sa iskustvom i neograničenom odgovornošću.
Za one koje zanima neka bude rečeno još da štampanje knjige od 300 stranica, a u 15 primjeraka košta Koničanina 65 eura. Deblja knjiga deblje košta. Koničanin knjige za svoje čitanje plaća prilično skupo. Pri tome se njegov rad još i ne računa u cijenu. Ako izdavač Koničanin spadne na prosjački štap (to u izdavaštvu nije neobično), taj bi se štap morao zvati časnim. Jer se Koničanin izdavaštvu odao, da bi izdavao i čitao štiva koja su ga održala i spasila. Zato ih je i dodatno učinio pristupačnim.
Živeći u svijetu splitskog Ferala, Koničanin je ovladao i vještinom skeniranja, pa je sve brojeve Ferala skenirao i u kompjuteru ih ima u najbolje čitljivim formatima. A najbolje autore ima u knjigama. Ima na području našega jezika dobrih izdavača, ima i ljepših knjiga nego što su Koničaninove, ali nema izdavača koji bi, kao Koničanin, među svojim autorima imao sve same najbolje.