Ovoga februara je u Sarajevu izišla knjiga Tarika Haverića “Bošnjaštvo kao promašen projekt”. Knjiga je štampana u 500 primjeraka i može se nabaviti samo u Sarajevu: u knjižari Buybook u Radićevoj ulici, ili naručiti kod portala Nomad ([email protected]). Ovo je peta knjiga Haverićevih rasprava o uzrocima i posljedicama strahota koje su razvalile Bosnu i Hercegovinu, i Jugoslaviju. Haverićeve knjige se ne bave samo strahotama, nego i srozanostima i sramotama koje su nastale u strahotama i ostale iza njih. Jedna od tih srozanosti je i politički projekt bošnjaštva.
Njime se autor podrobno bavi u cijeloj knjizi, a njime se bavio i u prethodnim knjigama, četiri ih je na broju. Ona je završna, ili bolje reći, najnovija knjiga bosanske pentalogije, kojoj na početku stoji “Ethnos i demokratija” a slijede je “Čas lobotomije”, potom “I vrapci na grani” te “Kritika bosanskog uma”. Svaka od pet knjiga je polemička po tonu, izrazu i sadržaju. A da li će i biti dio polemike, to zavisi od polemičara. Ako ih bude.
Ako imamo na umu da se, načelno, polemikom označava oblik komunikacije koji se odvija između osoba suprotnih shvatanja, pri čemu se spor mišljenja ili intelektualna rasprava o političkim, naučnim, književnim i sličnim pitanjima najčešće vodi publicističkim sredstvima (ponekad tvrdo i agresivno) onda nakon čitanja svake od Haverićevih knjiga znamo da on neće imati dostojna rivala za raspravu. Jer se u svakoj on strogo drži naučnih načela i nijedna od njih ne odstupa ni od težnje za istinom ni od spremnosti za raspravu.
Haverić ovom knjigom otvara još jednu temu za polemiku, no dostojna polemičara on imati neće. Nije ga dobio ni nakon prethodnih knjiga. Pri tome valja imati na umu da on ni u ovoj svojoj knjizi ne proziva nevažne ljude: on je i inače u svakoj svojoj knjizi u diskusiju uvodio stavove ljudi koji su uglavnom bili ili su još važni, imali su ili još imaju vlast ili neki ugled, ili barem poznatost u društvu, a najčešće su imali sve to. Predmet polemike ima sličnosti sa predmetom parodije. Tekst koji se parodira mora biti dobro poznat, kao i ličnost s kojom se ulazi u polemiku, što poznatija to bolje za publiku, i za polemiku.
Ova knjiga je, kao i sve nabrojane, čitljiva i razumljiva i onom čitaocu koji nije baš vičan tumačenju pravnih ili društvenih pojava i slučajeva. Haverićev je stil visok, a blizak razgovornom, i valja mu izraziti zahvalnost za tu izgrađenost. Time se čitalac bez napora drži u pripravnosti na svakoj stranici. Haverić o pojavama ne piše da bi sačuvao ili poštedio nekoga koga treba prokazati za promašenost i bijedu u izjavama i zaključcima. On jednako postupa sa umišljenim veličinama i patološkim lažovima pod plaštom učenosti.
Knjiga se bavi bošnjaštvom kao etnonimskim fenomenom, uvedenim, a moglo bi se reći i zavedenim na Prvom bošnjačkom saboru održanom 27. i 28. septembra 1993. godine u Sarajevu. Bošnjaštvo je apstraktna imenica za pripadnost bošnjačkom narodu, načinjena po analogiji recimo sa srpstvom, ili hrvatstvom. Bošnjaci, danas široko prihvaćen etnonim, na tom je saboru uveden kao zamjena za dotadašnji Muslimani.
No Haverić pokazuje da ta zamjena nije došla ‘iznutra’ nego je došla kao ustupak međunarodnoj zajednici u času kad ova traži da se Muslimani izjasne o Owen-Stoltenbergovom planu o podjeli Bosne i Hercegovine na tri etničke države. Ako bi oni taj plan prihvatili, onda Zapad ne bi dopustio da se pod njegovim pokroviteljstvom stvori neka republika koja bi u imenu imala pridjev muslimanska. Promjena nacionalnog imena Muslimani u Bošnjaci, koliko god kasnije bila prikazivana kao trijumf u ostvarivanju nekakvih davnih težnji, bila je pregovarački uslov, to jest diktat za slučaj hipotetičke realnosti.
Haverić, na tom istom mjestu, podsjeća da se vrh Islamske zajednice odlučno protivio toj promjeni. I zaključuje kako je bliže istini da današnji Bošnjaci ime Bošnjaci oni sami nikad nisu ni zahtijevali, jer im je bilo lagodnije da pripadaju transnacionalnoj zajednici muslimana.
Nepodesnost naziva za nacionalnost Musliman osjećali su neki povjesničari, pa i političari za vrijeme Jugoslavije. Tako je novopazarski hisoričar Ejup Mušović osamdesetih godina u jednom svom radu za Muslimane predlagao, između ostalih, i naziv Isakovci, po Isa-begu Ishakoviću, osnivaču Novog Pazara i Sarajeva. Pravoslavci su u Sandžaku muslimane zvali Turci, a sami muslimani su sebe nerado tako zvali.
Od svojih vršnjaka rođaka koji su se odselili u Tursku znam da su sami Turci njih znavali uvredljivo zvati Srbima, i govorili im da nikakvi Turci oni nisu, jer pričaju srpskim jezikom. Kad je jedan od tih iseljenika to pričao pred jednim Srbinom u mom zavičaju, ovaj mu je rekao: “Eto, ako hoćeš da si Turčin, onda ostani kod nas, a ako hoćeš da nijesi Turčin, onda ostani kod tijeh tamo Turkova.”
Sjećam se jedne ramazanske večernje rasprave sa hodžom u našoj kući. Hodža je tvrdio da smo mi muslimani sa pravoslavnim Srbima blizu kao što su “u jajcetu blizu ono žuto i ono bijelo”. Kad je, u punoj sobi ljudi, neko upitao, a šta smo sa Hrvatima katolicima, hodža je rekao:”Oni su drugo jajce!” Jedan zet sa Pešteri čija je kćerka bila udata u Bosni, imao je izdvojeno mišljenje: “Mi smo s Hrvatima isto jajce, a sa Srbima smo dva jajceta!”
Tarik Haverić u svojim knjigama ima nezaboravnih anegdota, ali u knjizi o bošnjaštvu njih brojem nadmašuju primjeri, jasni i često dramatični. Cijela knjiga je katalog nacionalističkih mistifikacija, izmišljotina i izgovora za nerad i isključivanje truda za modernizacijom. Taj katalog ponekad liči na onu knjigu sa spiskom bolesti koju imaju ljekari, s tim da je svakoj dodat uglavnom komentar, ovdje anamneza, ondje dijagnoza.
Haverić, da navedem jedan primjer, ukazuje kako u bošnjačkom kulturnom prostoru “miroljubivo koegzistiraju međusobno isključive priče o porijeklu”: te preci današnjih Bošnjaka jesu Goti, ako nisu Tračani, ili Iliri (rimski povjesničar Apijan spominje ilirsko pleme Poseni, što mistifikatori uzimaju kao iskvarenu grafija od Boseni tj. Bošnjani). Nezasitnost u građenju kontinuiteta ima svoju krunu u neolitu gdje se nalazio “Bošnjački pračovjek” (Homo bosniacus) koji je imao ponosan hod “istina malo pogrbljen”.
Dalje, kaže Haverić: “Zvanična verzija, ona koju šire mediji i obrazovne i akademske institucije pod bošnjačkom kontrolom glasi da su islamizirani Slaveni potomci ‘bogumila’, da su sebe oduvijek zvali Bošnjacima/ Bošnjanima, ali da su ih njihovi neprijatelji u tome sprečavali kad god su mogli – sve dok, jednom oslobođeni i slobodni, nisu povratili svoje drevno ime…”
Haverić kaže da je u toj “zvaničnoj verziji” sve sama izmišljotina, jer su samo dvije godine prije “povratka” imena muslimanske kulturne elite bile protiv povratka “drevnog imena”. Promjena se desila kada je Alija Izetbegović na Klubu poslanika kazao kako je Bosna i Hercegovina “sredstvo, a ne cilj”. Cilj je, dakle, bio mutan, očuvanje muslimanskog naroda, onoga istog koji je i politikom svoga rukovodstva te iste godine bio doveden na rub biološkog istrebljenja.
Namjera muslimanskog političkog rukovodstva da stvori muslimansku državu, kazuje Haverić u svojoj ranijoj knjizi “I vrapci na grani”, nije mogla biti osnov za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, jer se takva namjera profilirala tek kasnije, godinu i po dana nakon početka srpske ekspanzionističke agresije, ali je Miloševićevim nacional-socijalistima i njihovim današnjim nasljednicima dala “alibi o kojem su mogli samo sanjati”. Uvođenje novog imena suštinski je značilo odustajanje od bosanskohercegovačke laičke države, što je za Bosnu i Hercegovinu pogubna staza koja vodi u nered i u pustoš.
Svaka stranica od petnaest poglavlja Haverićeve knjige pokazuje i dokazuje mjere srozanosti u današnjoj Bosni i Hercegovini i mjere njenog socijalnog i kulturnog debakla. Autorima u dugom nizu bosanske “haotične publicistike” (István Bibó) Haverić spočitava da su u stalnoj zaokupljenosti prošlošću sasvim izostavili pitanja o budućnosti. Dokazi Haverićevih tvrdnji jasni su, ponekad zapanjuju jasnošću, a bili su neprimjetni.
Stil Haverićev je jasan, suzdržano gorak i ironičan, a sve što kazuje izvire iz nesumnjivog i nepotkupljivog poznavanja, istraživačke posvećenosti i ljudske iskrenosti. On se ne rukovodi nikakvim transcendentalnim svetinjama, njegovo načelo je sloboda i ljudsko dostojanstvo.
On je, u knjizi “Kritika bosanskog uma” (a i u ovoj), demontirao parazitsko i u osnovi nečasno slavljenje balade o Hasanaginici, ženi kojoj se ne zna ni imena, a nagađanja o tome zašto ona ne ode u čador da posjeti svoga ranjena muža i o njegovoj huji da je napudi iz doma i dvora skoro da su postala domaća radinost svakojakih tumača, baštovana i navodnjivača bosanskih, i ne samo bosanskih bašta.
A takvih je danas mnogo na platama ministarstava po poslu mistifikacije i drugih pjesama, a ne samo te jedne, koja je postala čuvena više sa čuđenja Goetheova nego sa poznavanja vrijednosti pjesničkog umijeća onih koji pripadaju jeziku na kojem je spjevana.
Tarik Haverić se i ovom knjigom upisao u neprolazne tumače strogo izdvojena mišljenja. Njegovo filozofsko i teatarsko obrazovanje i njegova politološka kompetentnost stavljaju ga uz bok sa Ivanom Čolovićem, koji je u svojim knjigama načinio neprolaznu kritiku srpskog nacionalizma, kosovskog mita i tzv. srpskog sveta, ratničke razularenosti i divlje književnosti. Ovu potonju kod Haverića u dobroj mjeri nadopunjuje divlja nauka, i topos je goleme manipulacijske hermeneutike, kojoj je teško i mjeriti i procjenjivati štetu što ju je počinila i još čini.