(…) Ovo potvrđivanje legitimnosti triju nacionalizama nije apsolutno: ti pokreti pripadali su jednoj okončanoj epohi, pa bismo danas o njima razmišljali drukčije nego u retrospektivi na 19. stoljeće. U tu problematiku »vremenitosti« nacionalizma, značajnu za nastavak izlaganja, ulazimo analizom pojma ustavnog patriotizma, koji se u kontekstu multietničkih država često evocira kao alternativa patriotizmu što ga gaje pripadnici etnički homogenih država. Ovim dvama tipovima političkih zajednica donekle odgovaraju i dva tipa »nacionalnog osjećaja« koje anglosaksonska teorija naziva »gustim« ili »debelim« (thick) odnosno »rijetkim« ili »tankim« (thin).
Naš čitalac ovdje je konceptualno prikraćen, budući da se u zapadnoj političkoj kulturi nacionalnost terminološki uglavnom izjednačava s državljanstvom. Tu prepreku možemo premostiti ako prihvatimo, kao polazište, da je nacionalnost pravna veza pojedinca s političkom zajednicom, dakle državljanstvo, ali da može (a ne mora) podrazumijevati i njegovu afektivnu identifikaciju s kolektivitetom, na osnovu jezika, religije, kulture i vjerovanja u zajedničko porijeklo, stvarno ili izmišljeno. Švajcarci, naprimjer, govore različitim jezicima (njemački, francuski, italijanski, retoromanski) i pripadaju religijskim tradicijama koje su se u prošlosti čak žestoko sukobljavale (katoličanstvo vs. kalvinizam, da ne idemo dalje), pa bi njihov švajcarski nacionalni osjećaj bio »rijedak« a njihova švajcarska nacionalnost – ako želimo da je razlikujemo od državljanstva – izborna ili republikanska. Zauzvrat, nacionalni osjećaj Grka ili Bugara bio bi »gust« jer pretpostavlja pretpolitičko jedinstvo kritične većine članova društva, a njihova nacionalnost – ako želimo da je razlikujemo od državljanstva – etnička ili herderovska.
U slučaju izbornih ili republikanskih nacija kakve su švajcarska, belgijska, kanadska ili američka, nepostojanje »gustog« nacionalnog osjećaja kod članova društva koji pripadaju različitim rasama, etnijama ili religijama nadoknađuje se privrženošću političkoj zajednici. Tu bismo privrženost mogli nazvati ustavnim patriotizmom ante litteram, budući da je sâm izraz Verfassungspatriotismus prvi puta upotrijebio njemački filozof i politolog Dolf Sternberger tek 1970. godine. Koncept je dobio na snazi kada ga je preuzeo i razradio Jürgen Habermas. Pozadina misaonih doprinosa ove dvojice filozofa, i tolikih drugih koji su uzeli udjela u debati 1980-ih godina prošlog stoljeća, jest nacizam kao povijesna formacija omogućena njemačkim »gustim« nacionalnim osjećajem i nacionalnim ponosom, zbog čega je za Habermasa ustavni patriotizam jedini dopustiv oblik političke identifikacije Zapadnih Nijemaca: »Jedini patriotizam koji nas ne otuđuje od Zapada jest ustavni patriotizam«[1].
Nezavisno od ovog unutarnjemačkog suočavanja s prošlošću i debate rukovođene moralnohistorijskim pobudama, ustavni patriotizam mogao se ukazati tih godina i kao rješenje jednog ozbiljnog problema društvenog razvoja: to je vrijeme kada u zapadnonjemačkom društvu već postoji brojna populacija potekla iz imigracije, dominantan politički model je liberalna demokratija koja isključuje državno programiranu i vođenu asimilaciju, i ako se etnička pripadnost zadrži kao temelj njemačke nacije onda će Italijanima, Poljacima, Jugoslavenima i Turcima koji su od 1950-ih počeli da se nastanjuju u Zapadnoj Njemačkoj preostati, kao ne-Nijemcima, svakome svoj etnonacionalizam kao obrazac kolektivne identifikacije (Identifikationsmuster). Ustavni patriotizam mogao bi biti brana takvom nepoželjnom razvoju, kao jasno povijesno uzmicanje »gustog« nacionalnog osjećaja pred »rijetkim« i afirmiranje njemačke nacionalnosti kao državljanstva koje integrira različite etnije.
Iako je koncept ustavnog patriotizma kako ga je razradio Habermas pretrpio u Njemačkoj brojna osporavanja, smatra se da je ključan u izgradnji Evropske unije, političke zajednice u nastanku u kojoj nacionalnost može biti samo »rijetka«, kao »evropsko državljanstvo« koje ne potire subnacionalne kulturne identitete ali na njih ni ne obavezuje, i čija je bit pristajanje uz univerzalistička načela naspram partikularističkoj pripadnosti konkretnim kulturnopovijesnim entitetima.
Ključni pojam ovdje su »univerzalistička načela«. Ako svaki patriotizam tj. domoljublje i jest odanost svakoj domovini, ustavni patriotizam nije odanost domovini sa svakim tipom ustava: njegov preduvjet je pravna država, normativna konstrukcija koja uređuje međusobne odnose slobodnih i jednakih članova društva. Pravna država nije posvećena ostvarenju nijednog posebnog kulturnog (tj. etnonacionalnog) projekta, ona potiče i održava racionalnu (a ne ideološku) integraciju društva, i omogućuje razvoj tradicionalnih subnacionalnih kultura samo ako ove nisu u sukobu s političkom kulturom osovljenom na univerzalističkim načelima – što je drugo ime za liberalnu demokratiju.
Važno je da to ne izgubimo iz vida sada kada u izlaganje uvodimo jugoslavenstvo. A moramo ga uvesti, zato što se na istom historijskom prostoru i u istom razdoblju (19. i 20. stoljeće) javljaju dva projekta stvaranja »nacija« od različitih kulturnih entiteta, nacije jugoslavenske i nacije bosanske, i što nijedan nije uspio.
Moja je polazišna tvrdnja da neuspjeh koncepta jugoslavenske nacije nije uzrokovan artificijelnošću »Jugoslavena« kojima bi bile suprotstavljene prirodne nacije Hrvati, Slovenci ili Srbi, već nepostojanjem pravne države i institucionalne materijalizacije univerzalističkih načela na kojima ona počiva. To nije zaključak do kojeg dolaze neke savremene studije, a svoju ću poziciju obrazložiti u kontrastu prema ponajboljoj od njih, akribično pisanoj i izvrsno dokumentiranoj Političkoj realnosti jugoslavenstva (1918-1991) Srećka M. Džaje[2].
Džaja na početku upozorava da njegov cilj nije »ubražđenje jugoslavenske povijesti u jednu zatvorenu teoriju«, budući da su u jugoslavenskoj drami sudjelovale snage s tako različitim svjetonazorima da bi to bio »vrlo rizičan pothvat«[3]. Teorija je, u najširem smislu, »mentalna slika neke oblasti, koja pokazuje kako je ta oblast organizirana i kako su njeni dijelovi povezani«[4], no ova definicija ne iscrpljuje značenje izraza: u društvenim naukama, postoje i normativne teorije koje kazuju kako neke oblasti treba da budu organizirane. A Srećko M. Džaja u svome istraživanju ipak »ubražđuje« jugoslavensku povijest u normativnu teoriju o tome kako države treba da nastaju, premda tu teoriju ne eksplicitira. U to se uvjeravamo iz pitanja koje postavlja u Predgovoru:
Je li Jugoslavija ikada bila normalna, to znači na širokom konsenzusu uspostavljena država, koja je doživjela radikalnu dezintegraciju, ili je bila jedna pogrešna politička konstrukcija koja se neizbježno morala raspasti[5]?
Normalnoj državi i normativnoj teoriji zajednička je norma: države, smatra Džaja, treba da budu uspostavljene na širokom konsenzusu, a tamo gdje konsenzusa nije bilo ab initio – prije ili kasnije propadaju! I još: države su rezultat konstrukcija, koje se mogu raspasti ako je inženjerski proračun pogrešan!
Povijesna građa, međutim, ne podržava to viđenje. Najprije, o koliko širokom konsenzusu govorimo? Na pamet pada referendum, tim prije što Džaja navodi da protivnici jugoslavenstva svoje odbijanje u to vrijeme obrazlažu činjenicom da je »Jugoslavija bez referenduma bila sastavljena iz povijesnih pokrajina koje prije toga nikada nisu bile zajedno. Oni vjeruju da se jugoslavenski narodi, upitani pod demokratskim premisama, nikada ne bi odlučili za zajedničku državu. Bez toga referenduma svaka jugoslavenska država ostaje trajnim faktorom rizika u čitavoj regiji«[6]. No koje bismo odgovore dobili da smo pitanje postavili o bilo kojoj od država koje u to vrijeme postoje? Nisu se Kansas, Nebraska i Aljaska našli u sastavu SAD a Korzika u sastavu Francuske zato što se njihovo stanovništvo o tome izjasnilo na referendumu, već činom kupoprodaje. I nije se afričko stanovništvo, u državama unutar ravnalom iscrtanih kolonijalnih granica, izjašnjavalo »pod demokratskim premisama« da želi da živi baš u toj političkoj zajednici a ne u nekoj drugoj.
Džaja uvjerljivo pokazuje jaz između visoko postavljenog jugoslavenskog ideala i stvarnosti dviju Jugoslavija, monarhističke i socijalističke – no to bi mogla pokazati i studija o bilo kojem drugom idealu i bilo kojoj drugoj stvarnosti. U Francuskoj revoluciji, naprimjer, obećanje slobode vodilo je u jakobinski teror, a rušenje monarhije nije uspostavilo sanjanu republiku već Carstvo, za kojim je uslijedila restaurirana monarhija pa opet Drugo carstvo – što je sve skupa trajalo otprilike koliko i dvije Jugoslavije zajedno. Politička realnost Sjedinjenih Američkih Država, opet, pokazuje da je »američki san« za milione postao američka mora, a ideal »lonca« koji bi različite etnije i rase trebalo da stopi u jednu američku naciju (melting pot) odavno je napušten. Da i ne govorimo o jazu između zasnivačkih obećanja organiziranih religija i njihovog širenja obilježenog nasiljem i razaranjima… Pa ipak su i francuska i američka nacija uspjele da opstanu, kao i velike crkve.
Od teorije koja normalnima smatra države nastale na širokom konsenzusu (koji je u Jugoslaviji dvaput izostao) nijedna društvena nauka nema nikakve koristi: države su nenužni ishodi oružanih sukoba, građanskih i vjerskih ratova, dinastičkih brakova, kolonijalnih osvajanja i antikolonijalističkih pokreta, čijim populacijama intelektualne elite, pomoću zasnivačkih mitova, retrospektivno pripisuju davnašnju kolektivnu volju za »nacionalnim jedinstvom«. Ali su neke od njih, u dugotrajnim procesima koje možemo nazvati radom prosvjetiteljstva u najširem smislu, uspjele da stvore manje-više homogen politički narod, demos (tj. republikansku naciju) – a druge nisu. Za raspad dviju Jugoslavija nije bilo presudno odsustvo širokog konsenzusa pri nastanku već, u oba slučaja, odsustvo liberalne demokratije kada su jednom nastale – a pod liberalnom demokratijom ne razumijevam današnju dovršenu formu tog modela već višestoljetni njegov razvoj u čijim su svim momentima uvijek bile prisutne dvije nezaobilazne i nesvodive dimenzije: politički pluralizam (sa stalnim širenjem kategorije građana tj. nosilaca političkih prava) i privatno vlasništvo s tržišnom ekonomijom kao logičnom izvedenicom. Pojednostavljeno rečeno, individualna prava članova društva a ne kolektivna prava »narodâ« bila su onaj medij kroz koji su se evropska društva stabilizirala omogućujući koegzistenciju različitih etnokulturnih skupina unutar iste političke zajednice. Ta prava u dvjema Jugoslavijama nisu bila priznata, što odgovara na Džajino pitanje »Zašto se jugoslavenske etnije nisu integrirale u moderni politički demos?«[7]: demos se stvara demokratijom, a ne Šestojanuarskom diktaturom ili diktaturom proletarijata.
Iz te perspektive, moguće je formulirati odgovor i na intrigantno pitanje »Je li raspad Jugoslavije bio samo jedna sistemska pogreška koja se mogla izbjeći (…)«[8]? Nije se radilo o grešci u sistemu, već je sâm sistem bio greška: vlast revolucionarne partije i državno upravljanje ekonomijom morali su ustuknuti pred zahtjevima političke modernosti. Da je Jugoslavija bila dobar okvir za sve svoje narode[9], to je možda tačno ali je i nebitno kada članovi društva, koji žive prvenstveno kao pojedinci a ne kao pripadnici narodâ, nemaju pravo na političko udruživanje ni slobodu preduzetništva i razmjene proizvoda svoga rada.
Pogledajmo sada kako se u svemu tome orijentirao bosanski muslimanski subjekt. I kako na taj problemski kompleks gleda danas, kada nekoga ipak mora optužiti za neuspjeh svoga projekta…
[1] Nav. prema Antonio Pehar, »Ustavni patriotizam u političkoj teoriji Dolfa Sternbergera i Jürgena Habermasa«, Anali Hrvatskog politološkog društva, Vol. 9 No. 1, 2012, s. 70.
[2] Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991). S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu (prev. L. Fišić), Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2004.
[3] Ibidem, ss. 12-13.
[4] Kenneth N. Waltz, Theory of International Politics, McGraw-Hill, 1979. Nav. prema Kenet N. Volc, Teorija međunarodne politike (prev. Ž. Novičić i F. Ejdus), Centar za civilno-vojne odnose, Alexandria Press, Beograd, 2008, s. 5.
[5] Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991), op. cit., s. 13.
[6] Ibidem, s. 298.
[7] Ibidem, s. 11.
[8] Ibidem, s. 297.
[9] V. npr. Dejan Jović, Uvod u Jugoslaviju, Fraktura, Zaprešić, 2023.