»Politički skandali« u Bosni i Hercegovini, naročito oni koji barem kod jednog dijela stanovništva izazivaju moralno zgražanje, liče na zapaljenu slamu: intenzivno gore i kratko traju. Nije bilo drukčije ni sa slučajem dviju studentica Univerziteta u Sarajevu koje su na društvenim mrežama veličale ratnog zločinca. Osim što je ovo »privatno mišljenje« po ko zna koji puta potvrdilo civilizacijski sunovrat jednog balkanskog naroda, afera je dodatno zasoljena istupom ambasadora BiH u Srbiji koji je srbijanskim zvaničnicima zahvalio što su Valentini V. i Slađani T. omogućili nastavak studija u Beogradu. Sasvim očekivano, dio političke klase se usplahirio, ministru vanjskih poslova Elmedinu Konakoviću upućeni su zahtjevi da sankcionira ambasadora Aleksandra Vranješa koga sam nije postavio… i ništa! Priča je već zaboravljena, u očekivanju novog »političkog skandala« (recimo, da se slikama žrtava srpske agresije iz Žepe ilustrira stradanje Srba u akciji »Oluja)…
Mimo toga – što je također sasvim očekivano – nije bilo nikakvih pokušaja da se ova dva raznorodna događaja, jedan ispad primitivne svijesti i jedan primjer disfunkcionalnosti državnog aparata, teorijski generaliziraju. Ako ne griješim, niko iz brigade političkih analitičara nije ponudio analitički model koji dva slučaja dovodi u sistemsku vezu i objašnjava na zadovoljavajući način. Da bi se ta veza sagledala, treba pažnju posvetiti upravo sistemu, i strukturama višeg reda koje imaju svojstva što ih moramo proučavati sama za sebe i koja daju smisao cjelini (a cjelina je, ovdje, socijalni i politički život današnje Bosne i Hercegovine).
Taj sistem, onako kako ga je u maju 1990. osmislio Alija Izetbegović, predviđa svođenje političkog procesa na dogovor stranaka koje predstavljaju narode[1]. Kako neki mora da su se obradovali ovoj nenadanoj pomoći! Jer kada se pokaže da oko najvažnijih stvari narodi ne mogu da se dogovore (jedinstven državni okvir ili samostalnost republika uz prekrajanje granica?), srpski vojno-partijski vrh će insistirati upravo na tome da, kako je to formulirao tadašnji savezni sekretar za narodnu odbranu Veljko Kadijević, »svakom narodu treba priznati mogućnost da bira soluciju (ali ne i Republici niti narodnosti)«[2]. Narodnost su, naravno, bili kosovski Albanci, a republika – Bosna i Hercegovina!
Politička koncepcija Alije Izetbegovića i Veljka Kadijevića će odnijeti konačnu pobjedu izglasavanjem »Brionske deklaracije« u Skupštini BiH u julu 1991, uz masovnu podršku SDA. Deklaracija potvrđuje da »narodi Jugoslavije jedini mogu odlučiti o svojoj budućnosti«[3], i tako konačno uspostavlja narode kao glavne političke subjekte, poništavajući subjektivitet republika.
Na tim osnovima je poslije rata izgrađen u Bosni i Hercegovini sistem o kojem je riječ: kad god »narodi« ne mogu da se usaglase oko neke opštevažeće odluke, svaki odlučuje po vlastitom nahođenju na dijelu teritorija koji kontrolira, i u onim segmentima državnog aparata i društveno-ekonomskih struktura koji mu »pripadaju«. Stranke koje ih »legitimno predstavljaju« žele različite stvari pa donose i različite odluke, ali unutar istog sistema neodgovornosti i nekažnjivosti. Zašto je Dragan Čović skrenuo tok Radobolje dok je gradio svoju rezidenciju? Zašto Milorad Dodik ne poštuje odluke Visokog predstavnika? Zašto Bakir Izetbegović imenuje za ambasadora pri OSCE-u u Beču Sanjina Halimovića, pravosnažno osuđenog za kršenje ljudskih prava? Na tri pitanja koja se tiču različitih »delikata« počinjenih u različito vrijeme odgovor je jedan: oni to rade jer im se može. Svi »skandali« zbog kojih se u pravilnom razmacima nakratko uzburka dio javnosti samo su posljedice tog jedinstvenog uzroka, ali se kritičari/analitičari na nj ne referiraju, zadovoljavajući se zgražanjem nad sadržajem pojedinih izjava, odluka, istupa i saopštenja.
Nije teško shvatiti zašto: od nekažnjivosti svi podjednako profitiraju. Oni koji s razlogom prosvjeduju zbog laži koju predstavlja ilustriranje srpskog stradanja fotografijom žrtava srpske agresije ne oglašavaju se kada laži izgovara Bakir Izetbegović (a najmanja od tih laži bila je kada je, u predizbornoj kampanji, za predsjednika jedne opozicione stranke ustvrdio da je »rat proveo u Beogradu«). Isti moralisti lako će se složiti s ocjenom Tomislava Markovića da je spomenuta manipulacija fotografijom »besramna, umobolna, bezosećajna, sramotna i patološka«, ali im ne smeta dugogodišnja i sistemski podržana bosanskomuslimanska manipulacija poemom Skendera Kulenovića »Na pravi put sam ti, majko, izišo«, zahvaljujući kojoj generacije učenika vjeruju da je autor pod pravim putem podrazumijevao Alahov put, a ne put narodnooslobodilačke borbe i revolucije. Odijum koji izazivaju negatori genocida u Srebrenici ne proteže se i na Recepa T. Erdoğana, negatora genocida nad Armenima. A odbijanje Abdulaha Skake, u to vrijeme sarajevskog gradonačelnika, da primi gradonačelnika Istanbula koji je došao u zvaničnu posjetu Sarajevu ne smatra se kršenjem diplomatskih protokola: ta kvalifikacija čuva se za ambasadora Vranješa, iako je Vranješ radio isto što i Skaka – slijedio politiku stranke koja ga je postavila na poziciju.
Sistem opšte političke samovolje u kojem svako radi ono što hoće tamo gdje može jer mu se može ne bi se mogao uspješno održavati tolike godine da ga ne podupire vaspitno-obrazovni podsistem, zamišljen i izgrađen ne da kod djece i mladih ljudi razvija kritičko mišljenje već da im utuvljuje »našu istinu«. Ovaj podsistem djeluje u sinergiji s podsistemom kućnog odgoja i identitarnog pogleda na svijet koji se promiče u plemenskom okruženju. Nisu se Valentina i Slađana jednog jutra naglo probudile s besramnim, umobolnim, bezosjećajnim, sramotnim i patološkim uvjerenjem da je Ratko Mladić heroj, već su to učile u školi i slušale u krugu porodice, i za to nalazile potvrdu u emisijama koje su gledale na javnim i privatnim kanalima… Stoga predmet proučavanja u ovom slučaju, i u svim drugim slučajevima, ne treba da bude njihovo uvjerenje, već podsistem koji ga je hrabrio i poticao. A taj podsistem, kombinacija školskih programa, porodičnih predanja i javno podržavanog Weltanschauunga, isti je u oba entiteta. Istovetnost se ne ogleda u tome što bi se učenicima utuvljivala u glavu ista slika neposredne prošlosti (naprotiv, prikazi su dijametralno suprotni!), već u tome što obrazovni podsistem u oba entiteta ispunjava istu funkciju perpetuiranja jednog ideološkog pogleda na svijet.
U prvi mah, ne čini se da odbijanje nekih roditelja da njihova djeca, učenici jedne ilidžanske osnovne škole, posjete sarajevsku sinagogu ima mnogo veze s veličanjem ratnih zločinaca. No stvari tako i počinju, bezazleno: djeci se prenosi sistem (ne)vrijednosti pod autoritetom svetih spisa koje svako slobodno interpretira, a u nekima od njih Jevreji zaista nisu predstavljeni kao uzor vrline. I kada se roditeljima dopusti da biraju à la carte šta će njihova djeca učiti u školi, lako je pogoditi šta će biti sljedeće: odbijanje roditelja da njihova djeca prisustvuju časovima biologije gdje se uči o evoluciji – jer je, po njihovoj vjeri, Bog stvorio čovjeka. (Teren su već pripremila braća Latić, pomažući izdavanje knjige Djeco, Darwin je lagao! turskog kreacionista i prevaranta Haruna Yahye, u međuvremenu osuđenog na 1.075 godina zatvora.)
Kako se nesretni učenici ilidžanske škole mogu intelektualno razvijati s takvim roditeljima, i kakvo će biti njihovo shvatanje svijeta i života kada budu imali godine Valentine V. i Slađane T.? Igrom slučaja, o tome ne moramo spekulirati, jer nam uvid u jedan seminarski rad daje neku ideju. Na jednom sarajevskom fakultetu studenti su dobili zadatak (10% ocjene) da sastave biografsku bilješku enciklopedijskog tipa o nekoj historijskoj ličnosti po vlastitom izboru, a jedna studentica odlučila se za osmanskog sultana-reformatora Mahmuda II. i napisala:
Prvenstveno za svoj rad, moram naglasiti da moja izvan Univerzitetska istraživanja, kako vezano za seminarski rad koji slijedi, tako i za mnoge druge tematike koje nas okružuju, ukazuje na to da nažalost živimo u svijetu veoma lažnih informacija. Razlog tome može (a u najvećem slučaju se to smatra i izvorom problematike) biti postotak historičara, naime 95% historičara sa CIJELOG SVIJETA su Jevreji. Oni se … okreću ka stvaranju historije od korijena gdje će oni biti ti koji je pišu. Naime, onaj ko piše historiju, on i stvara novu. (…) Sve što ću iznijeti je, ponovo, za razliku od ponuđene historije, živa ali i šokantna istina. (…) Iza svih velikih stvari i projekata možemo naći Jevreje ako se zadubimo u istraživanje, pa tako i u ovim igrama napravljenim za raspad Osmanskog carstva. Teodor Herzl, osnivač cionističkog pokreta, zajedno sa Mahmudom II. ostvaruje potpuni pad Osmanskog carstva.
Naime, kada su se Jevreji nakon bogaćenja sa Vatikanom i Osmanlijama smjestili u Amsterdam u Holandiji, oni se tu susreću sa novim poslom, a to je trgovina ženama i djecom. To naravno vrlo brzo prelazi u njihove ruke, i dan danas iza tih crnih trgovina uglavnom stoje Jevreji. (…)
Zaključno svemu, uz fes (a on ga je nosio prvi od svih sultana) koji je najobičnija francuska kapa, otvoreni pokazatelj njegovog porijekla i nikako simbol islama kao što je to bio tzv. sarik ili saruk, sultan Mahmud II. NIJE bio osmanski sultan već obični engleski špijun, francuskog porijekla, obučavan godinama uz pomoć majke i tajnih viđanja da uništi Osmansko carstvo.
Eto tako: Jevreji i dan-danas trguju ženama i djecom, ali samo onima koje nisu prethodno skuhali i pojeli. Dobrodošli u Njemačku 1933! I Valentina i Slađana i studentica koja je napisala gornje redove prošle su kroz osnovnu i srednju školu – a sistem ih je ohrabrivao u pervertiranom dogmatskom mišljenju i zapravo onesposobio da djeluju igdje izvan vlastite zajednice i njenog sistema (ne)vrijednosti. Pred trima djevojkama je još 50-60 godina života koje će provesti u stalnim sukobima sa svijetom u kome ratni zločinci nisu heroji niti su Jevreji izvor svega zla. I uopšte nisam uvjeren da će se za nekoliko godina, kako se plemenito nada jedan komentator, neki današnji đaci stidjeti neznanja svojih roditelja, »kada im bude jasno da su ih roditelji hranili mržnjom i predrasudama« i trudili se da što više suze njihov pogled na život. Roditeljski doprinos sam ne može ništa ako ga ne podupire država. A bosanskim paradržavama odgovara da svako suprotno mišljenje i svaku kritiku mogu proglasiti »zaverom protiv srpskog naroda« ili »islamofobijom«. Samo u takvoj atmosferi, desetljećima podržavanoj, mogu trgovati utjecajem, privatizirati javne službe postavljajući »svoje« diplomate i direktore ili uništavati dokaze u kriminalnim aferama u koje su upleteni stranački prvaci. Ne treba tražiti druga objašnjenja – oni to čine jer im se može…
Dok im se može.
[1] Izjava Alije Izetbegovića za »Dnevnik« TV Sarajevo povodom osnivačke skupštine Stranke demokratske akcije 26. maja 1990. Nav. prema A. Izetbegović, Sjećanja, Šahinpašić, Sarajevo, 2001, s. 78.
[2] Veljko Kadijević u razgovoru s Borisavom Jovićem (4. januara 1991). V. Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ, Kompanija Politika, Beograd, 1995, s. 238.
[3] Oslobođenje, 12. juli 1991, s. 1.