Već neko vrijeme tragam za figurom ili upečatljivom slikom koja bi mogla da mi posluži kao svodni kamen knjige Bošnjaštvo kao promašen projekt na kojoj već predugo radim – onako kako mi je »Tunel Vidikovac« pomogao da završim Kritiku bosanskog uma.
Traženom rezultatu najviše sam se približio s »transhistorijskom konjoidentifikacijom« bosanskog muslimanskog subjekta. Kada je svojevremeno reis Kavazović kavazio u Sapni o nacionalnom imenu (»Mi smo Bošnjaci, nikakvi Bosanci!«), otpisao je po kratkom postupku kojekakve doktore i akademike koji su se o tome izjašnjavali i pozvao se na mjerodavan autoritet jednog relikta kasnog osmanskog feudalizma, »oca Adil-bega Zulfikarpašića« koji je tvrdio da »u Bosni samo konj može biti bosanac«. A ja sam se sjetio da sam nešto slično davno pročitao kod Save Skarića Zembilja (1878-1909). Skarić je bio srpski nacionalist uvjeren da bi za ukupno bosansko stanovništvo najveća sreća bila da mu glavni grad više ne bude Beč nego Beograd, njegovo evociranje »turske krivice« bosanskih muslimana danas bi ga svrstalo u srpske šoviniste opšte prakse, a kao protivnik austro-ugarske vlasti opirao se, sasvim razumljivo, Kalláyevom projektu bošnjaštva. Pa je jedne prilike podsjetio da se narod u Bosni »po zemlji … ne zove Bošnjaci, nego Bosanci«, i da »imenom Bošnjak madžarski grofovi nazivaju svoje konje«[1]. Tako su, u rasponu od nekih 130 godina, dvojica predstavnika dviju različitih škola kritičkog mišljenja razriješili zajedničkim snagama jedno važno identitarno pitanje: bili Bosanci ili Bošnjaci – u osnovi su konji!
Paralela je bila zavodljiva, pogodna da se njome zaključi kraći tekst, ali ne bi mogla iznijeti ideju cijele knjige. Tragao sam dalje, i ono što mi je trebalo našao u filozofiji najteže kategorije, ni manje ni više!
U akademskoj godini 1974/75. odslušao sam, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ciklus predavanja Vladimira Filipovića o klasičnom njemačkom idealizmu: zimski semestar Kant i Fichte, ljetni semestar Schelling i Hegel. Ne tvrdim da mi je, dvadesetogodišnjaku, baš sve bilo jasno, koliko god iščitavao odgovarajući svezak Filozofske hrestomatije[2] i učio cijele formulacije napamet, ali sam barem shvatio da su te stotine neprohodnih stranica napisanih na njemačkom između 1781. i 1831. važnije od bilo čega što je ljudski duh stvorio ranije ili kasnije. (U akademskoj godini 1975/76, posljednjoj pred umirovljenje, Vladimir Filipović predavao nam je hrvatsku renesansnu filozofiju, i tada sam prvi puta čuo za Srebrenicu, koja za mene sve do 1995. ostaje prvenstveno bosanski rudarski gradić u kojem je rođen Juraj Dragišić – ali to je već druga priča…)
I od studentskih dana do danas, svake tri-četiri godine iznova prolazim kroz najteža mjesta uglavnom Hegelovih djela, Velike logike, Osnovnih crta filozofije prava ili Fenomenologije duha, ali ne više sam već u društvu »ovlaštenih tumača«: Joachima Rittera, Adorna, Érica Weila, Blocha, Lukácsa… Stvari postepeno dolaze na svoje mjesto, od ogromne pomoći bio mi je Sutlićev Uvod u povijesno mišljenje[3], pa Klasični njemački idealizam Milana Kangrge[4] (koji mi je, u ono vrijeme, predavao etiku), ali ima jedno djelo prema kojem otpočetka osjećam iskren animozitet: Kako čitati Hegela Alexandrea Kojèvea[5], jedno od tumačenja kojima je i samima potrebno tumačenje. Odustao sam od Kojèvea krajem 1970-ih, već nakon prvih pokušaja da se probijem kroz Habazinov prevod (tačan u najvećoj mogućoj mjeri), i uspješno sam ga ignorirao punih deset godina, no tada se pojavio Francis Fukuyama koji je reafirmirao Hegelovu (neformuliranu) ideju kraja povijesti pozivajući se upravo na Kojèvea koji ju je u svojoj interpretaciji doveo do iskaza – pa sam se volens nolens vratio njegovom djelu, koje otad pokušavam da svladam u periodičnim turama.
I to moje samodiscipliniranje (koje opasno liči na samokažnjavanje) konačno se isplatilo. Sasvim neočekivano, upravo kod Kojèvea našao sam figuru koja mi je nedostajala: ravnodušni zid stvarnosti.
Govoreći o pojmu »stvarnoga« kako ga shvata Hegel, Kojève ispisuje sljedećih nekoliko redova:
Naime, ja ne vjerujem da se Stvarno u pravom smislu može definirati drukčije nego što je to (između ostalih) učinio Maine de Biran: Stvarno – to je ono što pruža otpor. No, sasvim je krivo smatrati da Stvarno pruža otpor Mišljenju: ono mu faktički ne pruža otpor; ono ne pruža otpor čak ni lažnom mišljenju; a što se tiče istinitog mišljenja, ono je upravo slaganje sa Stvarnim1.
A onda u bilješci, napuštajući načas »apsolutnu bitnu-Stvarnost« i »izvan-svjetovno i nad-ljudsko duhovno biće«, pojašnjava svima razumljivim jezikom:
1Ako ja, naime, kažem da mogu proći kroz ovaj zid, zid nikako ne pruža otpor onome što ja kažem ili mislim: što se njega tiče, ja to mogu govoriti dokle me volja. On počinje da pruža otpor tek ako hoću svoju misao realizirati Djelovanjem, tj. ako se zbilja zabijem u zid. I to je uvijek tako[6].
Jugoslavenski historijski prostor već dva stoljeća pruža potvrde ovog odnosa mišljenja i djelanja. Stotine stranica napisane su npr. o Srbima-štokavcima koji svi treba da žive u jednoj državi, koja će biti »lijepa … jer će u njoj biti srpski krajevi iz Hrvatske, cijela BiH, Crna Gora, Makedonija i Srbija«, kako je svojevremeno predviđao Milorad Ekmečić[7], i stvarnost se tom pisanju nije opirala. Tek kada su zainteresirane snage pokušale da mišljenje ostvare djelanjem pokazao se njegov domet: unutar novih srpskih granica ne nalaze se ni Makedonija, ni Crna Gora, ni »srpski krajevi« u Hrvatskoj ni Kosovo, a samo zaslijepljeni nacional-idealisti još vjeruju da je simulakrum zvan Republika Srpska vrijedna kompenzacija za te gubitke, i za narednih sto godina sramote… Jednako, stotine stranica napisane su i o »hrvatskom državnom pravu« koje, navodno, legitimira zahtjev da se teritorijalno objedine sva područja na kojima su živjeli Hrvati ili su nekad bila dio hrvatskih feudalnih tvorevina, što je uključivalo i Bosnu i Hercegovinu – a stvarnost se ni tom pisanju nije opirala. Prvi pokušaj realizacije mišljenja trajao je od 1941. do 1945, kada je zaista postojala »hrvatska granica na Drini«, a ishod je poznat. Neke snage koje se nisu mirile s rezultatom pokušale su da taj zahtjev barem djelomično ostvare u novom pokušaju, najprije u ratu 1992-1995. a zatim i 2001, s »Hrvatskom samoupravom«. I taj ishod je poznat – broj Hrvata koji danas žive u Bosni i Hercegovini smanjio se za 500.000 u odnosu na popis stanovništva iz 1991…
Što se pak bosanskog muslimanskog subjekta tiče, on intenzivno misli o sebi i svijetu, o sebi u svijetu, o islamu, Bosni i bošnjaštvu, misli kolektivno i misli individualno, a stvarnost tom mišljenju kao mišljenju ne pruža otpor. U sustanarstvu punom uzajamnog razumijevanja žive naracije o gotskom, ilirskom pa čak i prethistorijskom porijeklu Bošnjaka, i o vlasteli koja je listom kleknula pred Osvajačem i prihvatila islam te tako, je li, sačuvala pravo vlasništva nad zemljom, pravo koje bi svako imalo pošten morao da uvažava čak i kada feudalne institucije budu odavno dokinute i povijesno i moralno… I tek kada to mišljenje pokuša da prođe kroz zid stvarnog, ostavi na njemu krvave mrlje, komadiće kosti i tragove govana (jer ono što bosanski muslimanski subjekt ima u lubanji teško da se može nazvati mozgom). Bilo je tako i s Gradaščevićevim pokušajem da sačuva privilegije begovata pod izgovorom odbrane bosanske autonomije, i s otporom Austro-Ugarskoj (kao, Bosna je pod Osmanlijama bila samostalna, a sada tu samostalnost Austro-Ugarska ugrožava!), i s otporom Paveliću koji se sastojao u približavanju Hitleru bez endehazijskog posredništva – sve do najnovijeg vremena: kada je, početkom 1990-ih, socijalizam doživio svjetski poraz, bosanski muslimanski subjekt nije iskoristio tu jedinstvenu priliku da se oslobodi kolektivizma kao takvog, već je samo klasni kolektivizam zamijenio etno-religijskim. Ni ovdje stvarnost nije pružala otpor mišljenju o narodima kao jedinim političkim subjektima i njihovom dogovaranju kao suštini političkog procesa, što je 1990. bila glavna predizborna parola »stranke muslimanskog kulturno-povijesnog kruga«. Katastrofa je nastupila tek kada je to mišljenje pokušalo da se realizira, i posljednjih trideset godina obilježeno je otporom koji mu pruža zid stvarnog: narodi nikako da se dogovore!
Bosanski muslimanski subjekt ponosan je na svoju povijest, ali iz nje ne uči. Jedna od rekurentnih njegovih fantazija (prema kojoj je stvarnost savršeno ravnodušna) jest da bi nepobitni dokazi o bogumilstvu srednjovjekovnog bosanskog stanovništva bitno utjecali na današnja politička preslagivanja. Ova teza je kriptonormativna[8], ona implicira da postoji uzročno-posljedična veza između jedne (nimalo izvjesne) identitarne crte stanovništva nekog područja u XII. stoljeću i političke organizacije tog područja danas. I kada se pouzdano utvrdi da su srednjovjekovni Bošnjani bili bogumili, a ne katolici ni pravoslavci, to će rezultirati novim pravnim činjenicama, utoliko što će neki današnji akteri morati da odustanu od svojih potraživanja!
Ostavimo po strani upadljiv kontrast između oduševljenja jednom herezom koja razjedinjuje hrišćane (pravoslavce ili katolike, svejedno!) i stroge osude heretika u muslimanskim redovima (npr. Druza, zato što zabranjuju poligamiju i ropstvo, ili ahmedija itd.), i upitajmo se iz čega je deriviran taj princip od kojeg se tako mnogo očekuje. Primjenjuje li se igdje drugdje? Naprimjer, pouzdano se zna ko su u XII. stoljeću bili »vlasnici« sjevernoameričkog kontinenta, ili Australije, ili Novog Zelanda, kao što se pouzdano zna da u XII. stoljeću stanovništvo južnoameričkog kontinenta nije ispovijedalo katoličanstvo. Tu nema nagađanja kao u slučaju bogumila, to su činjenice koje niko ne osporava. Ipak, te činjenice nemaju danas nikakve posljedice po političku, religijsku ili bilo koju drugu kartu tog dijela Zemljine površine? Zašto bi onda bilo drukčije s etničkim identitetom ili vjeroispoviješću stanovništva Bosne u XII. stoljeću?
Jedini način da »bogumilska teza« postigne neki stvarni efekt, tj. da postane djelatnopovijesna (wirkungsgeschichtlich), bio bi da zainteresirani subjekti podnesu Ustavnom sudu, Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji zahtjev da se donese novi ustav Bosne i Hercegovine, koji bi stipulirao da su današnji Bošnjaci potomci bogumila te zbog toga temeljni narod zemlje, sa svim imovinsko-pravnim posljedicama koje iz toga slijede.
Jedini rezultat te inicijative koji mogu da sagledam jest da bi neki osvjedočeni neprijatelji Bosne i Hercegovine naprasno poumirali od smijeha, što po sebi ne bi bilo loše. Sve drugo je pisanje u vjetar. Nisam ni jedini ni prvi koji to kaže, ali uzalud.
Kao da zidu govoriš.
[1] Savo Skarić, Izabrana djela. Zembilj, šala i maskara, Svjetlost, Sarajevo, 1982, s. 35.
[2] Vladimir Filipović, Klasični njemački idealizam (i odabrani tekstovi filozofa), Filozofska hrestomatija VII, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1962.
[3] Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje, Demetra, Zagreb, 1994.
[4] Milan Kangrga, Klasični njemački idealizam. Predavanja, FF Press, Zagreb, 2008.
[5] Alexandre Kojève, Kako čitati Hegela (prev. A. Habazin), Veselin Masleša, Sarajevo, 1964.
[6] Alexandre Kojève, Kako čitati Hegela, Veselin Masleša, Sarajevo, 19902, s. 419 i bilješka.
[7] V. Tarik Haverić, »Banjalučki arzuhal«, Dani 535, 14. septembar 2007, ss. 34-39.
[8] V. »Porijeklo korijena i korijeni porijekla«