Kao pravo osvježenje doživio sam i intervju koji je 3. juna historičar Hrvoje Klasić dao Televiziji Bosne i Hercegovine, i Klasićev razgovor s Borisom Pavelićem za portal Tačno.net, i reakciju Amera Bahtijara na dva Klasićeva intervjua: pokazuje se da je ponekad moguće izražavati manjinsko mišljenje (i osporavati takvo mišljenje) bez pljuvačko-pogromaške leksike, prijetnji i uvreda, i da postoji sfera u kojoj otvoreno neslaganje nije nužno »fašizam«! Veliko olakšanje, makar i privremeno…
I Klasićeva argumentacija i Bahtijarova protivargumentacija preklapaju se s tematikom kojom se godinama bavim u sklopu punog radnog vremena, pa ću ovaj povod parazitski iskoristiti da, nep(r)ozvan, ponovim vlastite stavove.
Cilj prirodnih nauka je da formuliraju zakone koji omogućuju da predvidimo događaje, od pomračenja sunca do količine energije oslobođene cijepanjem atoma. Društvene nauke, u koje spada i Klasićeva disciplina, ne predviđaju događaje niti se to od njih očekuje, »zakoni« koje one formuliraju su u najboljem slučaju zakonitosti iako se tako ne zovu (npr. Michelsov »gvozdeni zakon oligarhije« u sociologiji ili Duvergerov zakon u politologiji), i njihov glavni cilj je čovjekovo samorazumijevanje (pa se još zovu humanističkim naukama, naukama o čovjeku itd.).
Ako iko, a ono bi poznavaoci savremene povijesti morali biti oprezni prema svakom predviđanju u svojoj oblasti. Ko je mogao predvidjeti urušavanje realnog socijalizma bez ispaljenog metka? Ili današnje otvorene prijetnje SAD dojučerašnjim saveznicima u Zapadnoj Evropi? Ili da će moćnoj ruskoj armiji trebati tri mjeseca da osvoji neko ukrajinsko selo? U tom smislu, Klasićevo predviđanje raspada Bosne i Hercegovine »u bližoj ili daljoj budućnosti« je legitimno, uz ogromnu vjerovatnoću da se pokaže tačno ili netačno, zbog čega gubi svaku analitičku vrijednost – zadržavajući, ipak, nezanemariv potencijal izazivanja nestrukturirane medijske panike.
Središnja Klasićeva tvrdnja glasi: »Ne isključujem da se BiH raspadne u bližoj ili daljoj budućnosti. Ne zbog toga što bi to netko htio izvana, nego zato što bi to htjeli ljudi iznutra. Nisam siguran da će biti dovoljne kritične mase ljudi koji će htjeti živjeti zajedno u BiH«.
U svome komentaru, Bahtijar mu zamjera tu vrstu argumentacije, koju oprimjeruje Klasićev iskaz da »ljudi u Republici Srpskoj ne vole BiH«. Prema Bahtijarovom mišljenju, ljubav nema šta da traži u debati o složenim političkim zajednicama i njihovim izgledima da opstanu:
Baskijci, njih tačno 100 %, ne da ne vole Španiju, nego je otvoreno mrze. Godinama su imali terorističku organizaciju. Sličan sentiment dijeli i veliki broj Katalonaca. Broj irskih katolika koji mrze Ujedinjeno Kraljevstvo i žele ukidanje Sjeverne Irske i njeno spajanje s Republikom Irskom daleko je veći nego broj onih koji u RS ne vole BiH. Pa ipak, ne postoje ozbiljni znanstvenici koji ljubav (ili njezin izostanak) koriste kao argument za raspad Španije ili za skori kraj Sjeverne Irske.
Iz moje perspektive, argumentacija obojice autora je u nekim dijelovima prihvatljiva, ali mi se čini da gube iz vida da strukture višeg reda mogu imati svojstva koja treba izučavati sama za sebe, što britanski zoolog Carl F. A. Pantin naziva analitičkom greškom (analytic fallacy). U slučaju Hrvoja Klasića, jedna »struktura višeg reda« je realnost nastanka i nestanka modernih država, naročito na Balkanu krajem XX. stoljeća, s pregledom subjekata koji su o tome odlučivali, razloga kojima su se u tom odlučivanju rukovodili i stabilnih (a ne efemernih) formacija koje su tom prilikom nastale. Početkom 1990-ih, naprimjer, postojala je u tzv. »srpskim krajinama« u Hrvatskoj dobro naoružana populacija koja nije voljela Hrvatsku, no taj nedostatak ljubavi nije rezultirao raspadom zemlje…
Svako ko prigovori da s ovim potonjim primjerom nedopustivo zanemarujem različite povijesne okolnosti zbog kojih su dva slučaja neusporediva – potpuno je u pravu. Ja, naime, upravo to i naglašavam: sklop povijesnih okolnosti je u ovakvim »predviđanjima« mnogo važniji od volje ljudi da ne žive zajedno.
Još jedna struktura višeg reda na koju bi Hrvoje Klasić morao da se referira ex offo jest Evropska unija, politička zajednica in statu nascendi koja se izgrađuje mučno, uz beskonačna usaglašavanja i svakodnevno savlađujući besmislene prepreke. Te prepreke nemoguće je makar samo i pobrojati, ali među njima sasvim sigurno nije »nedostatak ljubavi prema Evropskoj uniji«: još nikome nije palo na pamet da provjerava volju Grka da žive zajedno s Holanđanima, ni da li kritična masa Portugalaca želi da živi s Estoncima, i da još i oko toga razbija glavu. U konkretnoj izgradnji (a ne hipotetičkom raspadu) jedne političke mega-strukture, referencijalni fantom »volje naroda« diskretno je potisnut u tavanske prostorije, gdje je fantomima valjda i mjesto…
Je li onda Amer Bahtijar u pravu kada Klasićev argument »nedostatka ljubavi prema BiH« kritizira ukazujući na primjer Baska ili sjevernoirskih katolika? Nažalost, nije. Neka mi oprosti ovaj autor, ali njegovo zanemarivanje struktura višeg reda odmaže u borbi čije ciljeve, pretpostavljam, dijelimo. U ovom slučaju, presudna nije analogija »bosanskih secesionista« s drugim populacijama koje žele da se odcijepe (Baski, sjevernoirski katolici) već narav političkih zajednica od kojih ove žele da se odcijepe (Španija, Velika Britanija). Kako sam podsjetio kada se svojevremeno postavljalo pitanje zašto Katalonija nema pravo na samostalnost koju su zapadne demokratije priznale Kosovu, »odgovor leži u naravi režima u Srbiji i režima u Španiji: Miloševićev režim masovno je deportirao i ubijao kosovske Albance, a vlada Mariana Rajoya, kao ni bilo koja druga španjolska vlada nakon pada frankizma, nije to činila s Kataloncima«. Istom prilikom, uputio sam na argumentaciju Edina Šarčevića, koji u Ustavu iz nužde (2010) potvrđuje pravnu prihvatljivost zahtjeva za secesijom Republike Srpske, ali samo ako se potvrdi pretpostavka nepodnošljive diskriminicije. Prema slovu i duhu međunarodnog javnog prava, piše Šarčević, »Srbi u Bosni i Hercegovini morali bi, zbog etničkih svojstava, biti do te mjere diskriminirani (u odnosu na većinske narode), da bi isključivo secesija došla u obzir kao srazmjerna reakcija na potrebu kolektivne zaštite Srba«. I zaključuje da bi mnogo lakše nego neravnopravnost Srba u Bosni i Hercegovini bilo dokazati neravnopravnost nesrba u Republici Srpskoj…
Struktura višeg reda čija svojstva treba uzeti u obzir kada se navodi primjer Baska i sjevernoirskih katolika ili povlači paralela između Katalonije i Kosova jest liberalno-demokratsko ustrojstvo članica EU, tj. zapadnih zemalja u kojima ni Baski ni sjevernoirski katolici niti iko drugi nije sistematski diskriminiran – pa otud nema pravo na secesiju. (Podrazumijeva se da Baski, uza sve druge slobode, imaju i slobodu da ne navijaju za reprezentaciju Španije ni u kojoj prilici, a sjevernoirski katolici da preziru izvođače koji predstavljaju Veliku Britaniju na izboru za pjesmu Evrovizije – ali to ne ulazi u račun…)
Bosna i Hercegovina bi, dakle, značajno smanjila izglede da se raspadne u bližoj ili daljoj budućnosti kada bi više ličila na Španiju ili Veliku Britaniju, tj. kada bi izgradila liberalno-demokratske institucije. Ona to nije učinila za trideset godina samostalnosti, i ovo je dobra prilika da podsjetim zašto je to tako.
Manje važan razlog jest što na našim prostorima još uvijek opstaju relikti razočarane ljevice koja nikako da preboli globalnu propast socijalističkog projekta, a liberalizam doživljava kao glavnog neprijatelja. Od liberalne demokratije spremni su da sačuvaju samo demokratiju, iako demokratija bez liberalizma na kraju daje, po želji, Orbána, Netanyahua, Erdoğana a i Trumpa… I ako glavne prepreke konsolidaciji Bosne i Hercegovine personaliziraju »Dodik« i »Čović«, podsjetimo da su takvi likovi uvijek demokratski izabrani u svojoj bazi…
Važniji razlog tiče se nepopravljivo deformirane samosvijesti bosanskog muslimanskog subjekta, zbog čega ovo i pišem (Ko o čemu, baba o uštipcima!). Izložena višedecenijskom intelektualnom teroru, kritična masa Bošnjaka vjeruje da su glavna smetnja prosperitetu Bosne i Hercegovine srpski i hrvatski nacionalisti i ekstremisti, kojima se »probosanske stranke« od početka odupiru… Da, zaista, dio srpske i dio hrvatske političke klase neprikriveno zagovaraju secesiju ili barem rekompoziciju državnog teritorija koja će secesijom na kraju rezultirati, i prema tom cilju organiziraju svoje djelovanje, pa je legitimno očekivati da SDA kao stožerna stranka bošnjačkog naroda, sa dijametralno suprotnim ciljem očuvanja Bosne i Hercegovine, radi sve suprotno u odnosu na »rušilačke snage«. Avaj! to suprotstavljanje ograničava se na retoričko-simboličku ravan i oštre izjave na društvenim mrežama. No od mahanja zastavama i inflatornog obilježavanja datuma značajnih za odbranu mnogo efektniji bili bi prizori iz onih lokalnih zajednica (opština, kantona) u kojima »Dodici« i »Čovići« nemaju nikakvog utjecaja ni kapaciteta za blokadu već se o svemu pitaju samo »probosanske stranke«. Recimo, održavane lokalne ceste i modernizirana infrastruktura, dobro plaćeni zdravstveni i prosvjetni radnici, policajci i vatrogasci, obavezan produženi boravak učenika u školama u kojima pišu zadaću, upražnjavaju sportove i sviraju u orkestru da bi roditelji imali vremena da rade ili barem traže posao, poticaji maloj privredi, strogi ekološki standardi… Radna mjesta u državnim preduzećima se ne prodaju a tenderi ne namještaju, i korupcija je izuzetak a ne pravilo! Političari svjesno i planski insistiraju na zajedničkim a ne partikularnim vrijednostima, pa građanima dijele stručke ljubičica na državne praznike a ne baklave na Bajram! CNN bi svoju polusatnu reportažu o tom čudu na Balkanu mogao završiti porukom sa skupa zadovoljnih građana održanog te subote u društvenom domu »Željko Komšić« u Kaknju: evo kakva bi mogla biti cijela Bosna i Hercegovina kada nas dodici i čovići ne bi u tome sprečavali!
Presudno pitanje od kojeg možda može početi moralna i intelektualna obnova dakle glasi: ako su dodici i čovići glavna smetnja, zašto dijelovi teritorija na kojima oni nemaju nikakvog utjecaja nisu raj na zemlji?
Ne vjerujem da korumpirana bosanskomuslimanska inteligencija može to pitanje i postaviti a kamoli na njega odgovoriti, jer bi iskren odgovor (»Tako je jer smo isti kao oni!«) vodio njezinom dokidanju.