Kritika projekta Bošnjaštva
U izdanju ECLD, u Sarajevu je objavljena knjiga Tarika Haverića – „Bošnjaštvo kao promašen projekt“, važna političko-istorijska studija, nastavak majstorskog djela „Kritika bosanskog uma“ (ECLD, Sarajevo, 2016).
Prošlo je trideset i pet godina od uvođenja višestranačja, predstavljenog kao demokratija. Nakon prvih izbora nije prošlo mnogo a zajednička država je preminula pod smrtonosnim naletom srpskog nacionalizma, koji je pomogao druge nacionalizme, a sve se okončalo zapanjujuće krvavim ratom i genocidom.
Ratovi su završeni, prekinuti, ali je ostala zaglušujuća retorika mržnje i zavade. U toj buci nestala je društvena imovina. Zajednički imenitelj nacionalizama bila je pljačkaška privatizacija u svim novonastalim državama. Nakon te organizirane masovne krađe, nestala je društvena svojina a s njom su iščezle društvene norme i mnoge institucije. Ostale su prevara i pljačka kao standardi političkog djelovanja.
Prošlo je trideset godina od kraja rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i preko četvrt stoljeća od rata na Kosovu. Prošlo je dovoljno vremena da se sagledaju posljedice djelovanja političkih stranaka, da se utemeljeno i nepristrasno, naučno, analiziraju rezultati nacionalističkih politika i praksi, odnosno da se uporede ostvareni rezultati sa proklamovanim ciljevima nacionalnih stranaka. Ti ciljevi su bili razlozi osnivanja tih i takvih političkih partija. Začudo, veoma je malo ili nimalo stručnih studija koje temeljito i konzistentno raščlanjuju procese i događaje posljednjih decenija. A najmanje ih je u Bosni i Hercegovini koja je najviše stradala i ostala zarobljena u prošlom vremenu. Zato ne čudi što se naša sadašnjost iscrpljuje u borbi za bolju prošlost. Ne čudi što živimo u prošlosti pokušavajući je prilagoditi svojim željama. Ne čudi što se vrtimo u mjestu vjerujući da putujemo u budućnost gledajući u retrovizor.
Jedan od razloga nedostatka temeljitih i opsežnih studija o našoj propasti leži u činjenici da su i danas nacionalne stranke na vlasti, pa čak i one koje nominalno nisu nacionalne usvojile su nacionalističke elemente. Zato nije oportuno a još manje je konjunkturno analizirati politike i prakse onih što odlučuju ko će dobiti katedru, profesuru, funkciju, tender ili sinekuru. Domaći takozvani akademski građani većinom nisu intelektualci. Nisu skloni javno iznositi mišljenje jer će ih to spriječiti i ograničiti u realizaciji karijera, i ostvarivanju društvenog statusa i pripadajućih privilegija i komfora. Tako su oni koji su trebali biti savjest društva postali konformisti. Obaveza i odgovornost intelektualaca su da javno govore istinu. Kod nas je pravilo da su oni što bi trebali biti intelektualci zapravo propagandisti i javno se angažiraju samo u skladu s ličnim interesima i ambicijama. Da ne spominjemo novinare i urednike, što nagrađeni za svoj profesionalizam završavaju kao ambasadori i funkcioneri. Intelektualac javno govori istinu čak i ako će to našteti njegovim vlastitim aspiracijama. Dio nerealiziranih intelektualaca se brani šutnjom i ne učestvuju u javnom životu svodeći tako akademsku zajednicu na društvo idiota (grčki idiotes, lat. privatus).
Jedan od rijetkih intelektualaca u Bosni i Hercegovini koji se naučno posvetio povijesti naše propasti je politolog Tarik Haverić a njegova nova knjiga Bošnjaštvo kao promašen projekt završna je studija o projektu Bošnjaštva. Sam naziv knjige sugeriše epilog i zaključak njegove intelektualne odiseje, a nama ostaje ilijada ili bijeda.
Bošnjaštvo kao promašen projekt je nastavak znamenite Kritike bosanskog uma, a i ova nova knjiga napisana je istim jasnim stilom, strukturirana čvrstom argumentacijom i oplemenjena humorom. Haverić je duhovit autor a humor je jedna od karakteristika njegovog stila. U svojim analizama služi se ironijom na neodoljivo zabavan način. U situaciji kada logika izgubi moć, a to se u Bosni i Hercegovini dešava prečesto, Haverić vješto koristi ironiju ali ne radi naslađivanja ili samozadovoljnog trijumfa već kao metodu i analitičko sredstvo, i to čini sa izuzetnim uspjehom. Haverićeva ironija je dakle metodička, sokratovska, a majeutiku prepušta čitaocu da sam porodi pouku za sebe.
Dvije nesreće za jednu tragediju
Tragedija jednog naroda često je uzrokovana sticajem za taj narod nesretnih okolnosti, ali je tragedija bosanskih Muslimana odnosno Bošnjaka u dvojem, u dvostrukoj nesreći. Osim nesreće istorijskih okolnosti, druga nesreća se ogleda u činjenici da su o njegovoj sudbini i budućnosti odlučivale u najmanju ruku nesposobne i neodgovorne vođe. Političke i vjerske. Upravo od Haverića možemo naučiti da se politike najbolje (pr)ocjenjuju i vrednuju analizom rezultata.
“… vrlo brzo se istope inicijalna obećanja nacionalističkog projekta o ekonomskom, intelektualnom i kulturnom preporodu jednom kada se zbaci (srpski, hrvatski, jugoslavenski, komunističko-ateistički itd.) jaram, i efekt je u pravilu suprotan od željenog i najavljivanog: Miloševićev pokret krajem 1980-ih bio je motiviran zaštitom kosovskih Srba, kojih danas na Kosovu praktično više nema, a demografska katastrofa Hrvata u Bosni i Hercegovini (250.000, u odnosu na 760.000 prema popisu iz 1991!) uzrokovana je politikom Hrvatske čiji je cilj upravo bio da zaštiti njihova prava.”
Nacionalističkim projektima na prostoru bivše Jugoslavije je bjelodano zajedničko da su ostvarili sve suprotno od onoga što su bili deklarirani programski ciljevi, i razlozi osnivanja i postojanja tih nacionalističkih partija i pokreta. Tako propast bošnjačkog projekta nije specifičnost, i drugi nacionalni projekti su slično promašeni.
“Prelomni trenutak je godina 1993, kada one pokreću bošnjački projekt u kojem se Bosna i Hercegovina shvata kao sredstvo a ne kao cilj. I taj projekt bio je, prema gornjoj klasifikaciji, revolucionaran i hibridan, uz neke specifičnosti: selektivnom privatizacijom društvenog vlasništva odabrane porodice bit će de facto obeštećene za oduzete feudalne posjede, a državni okvir neće se mijenjati osvajanjem prema vani, već preosvajanjem prema unutra. Usred rata, kada su Muslimani već sabijeni na jednu trećinu Bosne i Hercegovine, njihovi prvaci mijenjaju ime u ‘Bošnjaci’, uspostavljajući vještačku vezu nacije i teritorija koja bi, kao novi okvir, trebalo da reorganizira povijesno iskustvo i potvrdi njihovo izvorno ‘pravo na cijelu Bosnu’, njihovu kulturnu posebnost i kontinuitet s ‘bogumilima’ i srednjovjekovnom bosanskom vlastelom itd.
Promjena imena bila je, kako ću kasnije potvrditi, potpuno legitimna, no kalkulacije o posljedicama koje će ona izazvati bile su sasvim pogrešne, a očekivanja neosnovana. U tom smislu, bošnjački projekt je propao. Iako eksplicitiran tek 1993, on je kruna transgeneracijskog kolektivnog djelovanja bosanskomuslimanskih kulturnih i političkih elita, rezultat koji se ne može promijeniti ni popraviti. Jedino što te elite još mogu jest da iskrivljavanjem slike neposredne prošlosti, one koju su same oblikovale, odgađaju stjecanje kolektivne svijesti o porazu, njegovim uzrocima i njegovim uzročnicima.”
Bosanski muslimanski subjekt
Knjigu otvara poglavlje “Bosanski muslimanski subjekt” u kojem Haverić objašnjava kontroverzu ove sintagme. Autor konstatuje:
“Nisam vodio računa o duhovnoj situaciji kakvu sam svjesno ocrtavao … u Kritici sam konstatirao, između ostalog, ideologizaciju društvenih nauka u Bosni i Hercegovini nakon 1990, osiromašenje intelektualnog života i degradaciju javne debate, ali taj vlastiti uvid nisam interiorizirao. Ponašao sam se kao da unatoč svemu još uvijek postoji kritična masa prosvijećenih i informiranih čitalaca kojima, za početak, ne treba objašnjavati razliku između empirijskog i transcendentalnog subjekta. Prevario sam se: jedan od najostrašćenijih prigovora koje iznose prvoborci (uglavnom fejsbukovske) kritike jest da sam Bošnjake sveo na status ‘bosanskog muslimanskog subjekta’ i time negirao njihovo ime, identitet i pravo na postojanje!”
Haverić napominje na činjenicu da sve bosanske muslimane retroaktivno svrstavaju u Bošnjake, i one koji su se eksplicitno izjašnjavali kao naprimjer Hrvati ili Srbi, pa čak i onda kad su se mogli izjasniti kao Muslimani. To pobošnjavanje uključuje i Mehmeda Spahu koji je eksplicitno kazao (napisao) da će Muslimani biti Srbi ili Hrvati u ovisnosti od ponude Srba ili Hrvata. Takođe, autor pokazuje da ne postoji kontinuitet, pa čak ni dovoljno primjera da su lideri bosanskih Muslimana i političari zagovarali Bošnjaštvo, naprotiv, niti su tražili priznavanje posebnosti muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini. To je moralo čekati komuniste koji su tu posebnost priznali. Upravo od tada su bosanski Muslimani formalno priznati kao narod na adekvatan način – Ustavom. Umjesto istorije borbe za narod i državnost, uočava se istorija sitnošićarskih ambicija, konformizma i oportunizma političkih, i vjerskih, predstavnika bosanskih Muslimana koje su zanimali prvenstveno lični interesi. To nas dovodi do naše nedavne prošlosti i trenutnog stanja. Istorijske prilike su ne samo propuštene već su oni koji su sticajem povijesnih okolnosti dobili istorijske prilike to pretvorili u neprilike i nanijeli nesagledivu i nepopravljivu štetu upravo svom narodu, i državi. Naša je istorija tragedija propuštenih prilika.
Autor je davno ponudio* dva objašnjenja katastrofalnih rezultata politike i prakse koje su bosanske Muslimane, odnosno Bošnjake, povele stranputicom istorije, daleko od pravog, obećanog i priželjkivanog, puta.
„Prvo objašnjenje: očuvanje cjelovite Bosne i Hercegovine uistinu je bilo njihov cilj, a njihovi sukcesivni potezi koji su izazvali upravo suprotan efekt bili bi posljedica besprimjernog nerazumijevanja političkopravnog kompleksa i nesposobnosti za najelementarniju analizu i predviđanje, naprosto ‘rezultat individualne gluposti upravljača i povijesne nezrelosti kolektiviteta’.
Drugo objašnjenje: muslimanska politička klasa je od samog početka namjeravala da uspostavi ‘smanjenu Bosnu’ s muslimanskom većinom, pa je njihovo zalaganje za etničko načelo shvatljivo i dosljedno, a fatalan ishod – rezultat pogrešnog proračuna: vjerovali su da će se u sastavu takve države naći svi dijelovi Bosne i Hercegovine gdje su Muslimani u većini, i ne pomišljajući da brojčani odnosi mogu biti promijenjeni ratom ili genocidom, koje su međutim njihovi koalicioni partneri, politički vođi bosanskih Srba, najavljivali. Taj ‘pogrešan proračun’ Izetbegoviću pripisuje posljednji američki ambasador u SFRJ, Warren Zimmermann, u memoarskom djelu posvećenom toj temi, dok sam ja naginjao prvom objašnjenju: ‘Nakon što sam tokom više godina izbliza slijedio događaje i ostvarivao lične kontakte, skloniji sam da prihvatim … objašnjenje ‘o individualnoj gluposti upravljača’, koliko god ga bilo teško dokazati«. A zapravo, oba objašnjenja govore isto: i nemogućnost da se stvarnost analizira u intersubjektivnim kategorijama i nemogućnost da se izradi ‘politički algoritam’ koji će dovesti do poželjnog rezultata pretpostavljaju ozbiljnu intelektualnu deficijenciju.
Završavajući tekst o kojem je riječ, primijetio sam da se ‘za razliku od drugih subjektivnih činilaca, lična glupost donosilaca odluka vrlo rijetko uzima u razmatranje u političko-historijskim analizama kao zadovoljavajuće objašnjenje određenog ishoda’.“
Haverić piše no nonsens stilom ne posežući za pirotehničkim sredstvima, efektima i jeftinim spisateljskim trikovima, ipak ova studija, kao i nezaboravna Kritika, ostavlja gorak okus iskustva čitanja. Mada autor vješto razgaljuje čitaoca i zaslađuje štivo duhovitim partijama. Naime, gorka je sama tematika, a Haverićeva zapažanja i analize, a posebno zaključci, tu gorčinu koncentriraju.
Nakon čitanja ove knjige, teško se oteti dojmu da je naše društvo sistematski uništavano, a osim što je opljačkano, ono je deintelektualizirano. Umjesto znanja u temelje društva ugrađena je mitomanija. Umjesto stručnosti vlada šarlatanstvo. A nauka je podivljala i postala „divlja nauka“.
Bošnjaštvo je obavezna lektira za shvatanje dugogodišnjih procesa, politike i prakse koje su bosanske Muslimane odnosno Bošnjake povele, i zavele, na put na kojem se tom narodu ništa dobro nije desilo. Obavezna je lektira i za razumijevanje istorijskih događaja u kojima su mutivode i mutikaše bile kolovođe. Autor nudi i anamnezu i dijagnozu višedecenijskih socijalnih i političkih procesa i njihovih trajnih konzekvenci.
Endogena pošast
Kada bi postojala javnost ili barem akademska zajednica, ova knjiga bi inicirala različite rasprave. Umjesto toga, ova iznimno važna studija će biti prešućena, na nju neće biti odgovoreno ni suprotnim mišljenjima, ni argumentima, između ostalog – jer je utemeljena. Doživjet će sudbinu našeg društva. Sve će se svesti na povremene proizvoljne i paušalne, uglavnom ad hominem, kvalifikacije na društvenim mrežama, i na kvazi debate sa zamišljenim protivnikom i imaginarnim stavovima. Slično kao i sa Kritikom, smatrači će debatirati o stavovima koji uopšte nisu autorovi nego mu ih komentatori pripisuju, ili učitavaju u tekst, pa se napada, raspravlja i tabiri ono o čemu autor ne govori i što nigdje ne tvrdi. Učinit će sve osim pročitati knjigu o kojoj imaju mišljenje.
I nekoliko mjeseci nakon objavljivanja ove knjige, u Bosni i Hercegovini nema reakcije. Očigledno je da će se intelektualna javnost braniti šutnjom kao i politički protagonisti naše neslavne prošlosti. Objavljena je samo jedna reakcija na prikaz knjige koji je u Hrvatskoj napisao Sinan Gudžević a objavile Novosti. Komentator se osvrće na Gudževićev osvrt i dva puta tvrdi da nije čitao Haverića jer, kako sam kaže, on zna o čemu knjiga govori samo na osnovu naslova. Ima li bolje potvrde Haverićevih analiza i zaključaka od takvog vidovnjaštva u Bošnjaka? Ima li slikovitije ilustracije degradacije intelektualnog i javnog života u Bošnjaka?
Autor može naći satisfakciju u činjenici da pomenuto upravo potvrđuje neke osnovne teze Kritike i Bošnjaštva. Haveriću najviše daju za pravo njegovi “kritičari” potvrđujući svojim proizvoljnim komentarima njegove utemeljene tvrdnje. Ono o čemu autor godinama piše može se vidjeti na skoro svakom koraku, pročitati na skoro svakom portalu, čuti u skoro svakoj kafani. Zapuštenost društva i njegovo propadanje su bjelodani. Mladomuslimanski politički projekat je potpuni promašaj s katastrofalnim posljedicama za one u ime čijeg dobra je kao bio pokrenut. Tako autor s pravom zaključuje da su „Mladi muslimani, sa svojim historijskim sljepilom i razmetljivom glupošću najletalnija endogena pošast koja je pogodila islamizirane Slavene na Balkanu od XV. stoljeća do danas”.
Haverićeva kritika projekta Bošnjaštva jedinstven je i usamljen glas u našoj intelektualnoj pustinji. Glas koji jasno odjekuje kao napomena i opomena. Nadamo se da će oni kojih se najviše tiče taj glas konačno čuti.
* Tarik Haverić, »Les Musulmans bosniaques entre l’ethnos et la démocratie«, Islam et changement social (ur. Mondher Kilani), Éditions Payot, Lausanne, 1998, ss. 155-166. Skraćena verzija objavljena je u biltenu SSMOCI (Société Suisse-Moyen Orient et Civilisation Islamique) br. 2, maj 1996, ss. 9-10. V. sada Tarik Haverić, »Bosanski Muslimani između ethnosa i demokratije«, I vrapci na grani, ECLD, Sarajevo, 200, ss. 345-356.