Ako od prosječnog pripadnika bosanskohercegovačke komentatorske kaste naručite osvrt na zbivanja u šumi, vrlo je vjerovatno da će ovaj pisati o padu pojedinih stabala, ali da se neće zadržavati na jednoj važnijoj činjenici – naime, da šuma raste. To je donekle i shvatljivo: lom i tresak su opisivi »događaji« smješteni u vremenu i prostoru, i o kojima se može izvještavati, dok promjene primjetne samo u dugom trajanju nemaju u sebi ništa atraktivno, a pogotovu senzacionalno.
Pravilo se potvrdilo povodom Libana, nakon što je veći dio augusta bio posvećen »lomu i tresku« izazvanom eksplozijom 2.750 tona amonijum-nitrata u bejrutskoj luci. Naravno, niko ne može ostati ravnodušan pred ljudskom dramom (oko 200 mrtvih i 6.500 ranjenih, 250 hiljada ljudi bez krova nad glavom), a susjedstvo i cijeli svijet zabrinjava i mračna ekonomska perspektiva zemlje zbog štete procijenjene na nekih 7 milijardi dolara. Pažnju su izazvala, i još uvijek izazivaju, nagađanja o uzrocima eksplozije koja su dolazila iz pouzdanih i nepouzdanih izvora, nisu izostale ni teorije o terorističkom aktu (nezaobilazne kada je Bliski istok u pitanju!) za koji međutim niko nije preuzeo odgovornost, no većina analiza ističe – bilo kao glavnu tezu, bilo kao supsidijarnu – potpunu korumpiranost političkog sistema koji je odavno prestao voditi brigu o javnom dobru. Glavni uzrok eksplozije je dakle nebriga vlasti koja ni na jednoj razini ne vodi računa o najosnovnijim potrebama građana. Riječima reditelja i dramatičara Wajdija Mouawada, upravljačka klasa Libana »upravlja samo svojim interesima, i interesima onih koji su je postavili na čelo zemlje«.
Podsjeća li nas to na jednu drugu zemlju? Ako usporedba nije dovoljno uvjerljiva, možda će pomoći surova konstatacija bivšeg generalnog direktora libanskog ministarstva finansija Alaina Bifanija, koji je u junu ove godine dao ostavku prosvjedujući zbog nestručnosti s kojom libanska politička klasa godinama (ne) odgovara na finansijsku krizu: »Mnogi libanski akteri više vole da nas vrate u stanje građanskog rata nego da prihvate bilo koju reformu«.
Je li sada nešto jasnije?
No da bi paralela s Bosnom i Hercegovinom bila potpuna, treba ukazati na glavnu značajku sistema izgrađenog na sporazumu iz Taifa 1989. kojim je okončan libanski rat 1976-1989: dogovor konstitutivnih naroda koje predstavljaju njihove stranke! Naravno, eksperti će požuriti da podsjete da se u Libanu ne radi o narodima već o konfesijama, no bitne razlike nema: baš kao što će nešto kasnije rat u Bosni i Hercegovini 1992-1995. biti okončan Dejtonskim mirovnim ugovorom koji uspostavlja etnokratiju, rat u Libanu okončan je još jednom promjenom ustava iz 1923. i (nepisanog) Nacionalnog sporazuma, promjenom koja uspostavlja »konfesionalnu parlamentarnu demokratiju«: svaka »konstitutivna religija« bira svoje predstavnike u nacionalnu skupštinu, predsjednik republike je uvijek hrišćanin-maronit, premijer musliman-sunit, predsjednik skupštine musliman-šiit, dok su pravoslavci dobili mjesta zamjenika premijera i glasnogovornika vlade. Sasvim je vjerovatno da je autorima sporazuma iz Taifa bilo važno da zaustave rat tako što će svakoj strani dati po nešto a niko neće biti sasvim zadovoljan (i ovo budi uspomene!), pa i sâm ustav u preambuli stipulira da »ukidanje političkog konfesionalizma predstavlja bitan nacionalni cilj« koji će se ostvarivati u etapama – no u praksi su se mogle raspoznati jedino etape koje su produbljivale »dogovor narodâ« koji će na kraju blokirati sve libanske institucije i uništiti nekadašnju »Švajcarsku Bliskog istoka«.
Ubrzo nakon sporazuma iz Taifa počeo je krvavi raspad Jugoslavije, pa Liban više nije bio u središtu pažnje. To se odrazilo i na geopolitičko-diplomatsku terminologiju: ono što se dotad nazivalo »libanizacijom«, naime »proces komadanja neke države kao rezultat sukoba različitih konfesija, po aluziji na sukobe u Libanu 1980-ih godina«, sada se sve češće ponovo spominjalo kao »balkanizacija«. No pravi razlog za ovu kratku bilješku o Libanu iz bosanskog ugla jest nekoliko samostalnih ali povezanih vijesti koje su krajem augusta stigle iz Bejruta, ali su u našoj javnosti ostale bez ikakvih komentara – zato što naizgled ne nude »lom i tresak« tako zahvalan za izvještavanje. Kažem »naizgled«, jer se zapravo radi – ne samo za povijest Bliskog istoka – o tektonskim političkim pomjeranjima. Ukratko, pred evidentnom nemogućnošću države da odgovori na krizu koja traje godinama a s eksplozijom u bejrutskoj luci samo je kulminirala, najistaknutiji pripadnici libanske političke klase počeli su da približavaju stavove priznajući očigledno – naime, da je propast libanskog društva uzrokovana samim sistemom političkog predstavljanja konfesija, a ne njegovim eventualnim nesavršenostima ili neodgovarajućom primjenom. Pa je prvi čovjek ove konfesionalne parlamentarne demokratije, predsjednik Michel Aoun, u televizijskom obraćanju naciji 30. augusta zatražio uspostavljanje »sekularne države«. Pridružio mu se Nabih Berri, predsjednik skupštine i šef šiitskog Amala (čita se »Emel«, kao što se George čita Džordž, a znači »nada«), pozivajući na promjenu konfesionalnog sistema i priznajući da je potpuni kolaps njegove političke i ekonomske strukture »najopasnija stvar koju je otkrila eksplozija u luci«.
Budući da su obje izjave bile zapravo iznuđene inicijativom Emmanuela Macrona da se u Libanu postigne novi politički sporazum na sekularnim osnovama, bilo je nerealistično očekivati da je bezrezervno prihvati i organizacija koja sebe naziva »Božjom strankom«. No to što Hassan Nasrullah nije inicijativu a priori odbacio dovoljno je znakovito; iako šef Hizbullaha nije pojasnio koje je promjene njegov pokret spreman da razmatra, istakao je da je »čuo iz službenih francuskih izvora kritike libanskog konfesionalnog sistema« i njegove nesposobnosti da razriješi probleme zemlje. Više od toga nije se moglo dobiti, no i ovo je dovoljno šokantno – kao kada bi, naprimjer, Dragan Čović priznao da demografska katastrofa bosanskohercegovačkih Hrvata nije uzrokovana njihovom neravnopravnošću kao konstitutivnog naroda, već samim postojanjem »konstitutivnih naroda« kao ekskluzivnih subjekata javnog prava i cijelog sistema koji je na tome izgrađen.
Već imamo političku klasu koja brine samo o svojim interesima, prijeti i zvecka oružjem, spremnija da povede rat nego da provede reforme. Ostaje da sačekamo eksploziju amonijum-nitrata, metana ili nekog loše zbrinutog skladišta industrijskog eksploziva ili proizvoda namjenske industrije koja će ogoliti bijedu sistema. I da se nadamo da će oni koji prežive konačno izvući neke pametne zaključke…