Ansatzpunkt[1] za koji se ovdje odlučujem potkrepljuje tezu da historijske pripovijesti kojima se bosanski muslimanski subjekt samopotvrđuje ne govore o događajima već su i same događaji odnosno komunikacijski činovi[2]. Radi se o načinu na koji nekadašnji bosanskomuslimanski a današnji bošnjački autori predstavljaju upad Eugena Savojskog u Bosnu u oktobru 1697.
Safvet-beg Bašagić, »rodonačelnik bošnjačke historiografije«, svoju Kratku uputu u prošlost Bosne i Hercegovine piše kao zainteresirana strana i jasno razlikuje »naše« i »njihove«: godine 1685. kod Sinja »naši potuk[oše] Mlećane do nogu«, a »naglim pomrčanjem polumjeseca nad zemljama ugarske krune … mnoge naše naseobine po većim gradovima i palankama … izgubiše se za uvijek«. Taj izbor ne treba da čudi u romantičarskim pripovijestima s povijesnom podlogom, a Bašagić ga eksplicitno potvrđuje: nakon poraza pod Siskom 1593. sultan odlučuje da se osveti, i »od ovog doba ratuje bosansko-hercegovačka vojska na ugarskom tlu, a mi ćemo se samo u toliko zabaviti s tijem ratovanjem, koliko zasjeca u naše prilike ističući djela vojskovogja i junaka iz naših krajeva«[3]. U nastavku, u upadima turske ordije u Ugarsku Bašagić nalazi neiscrpan izvor primjera junaštva i ratničke izvrsnosti »Bošnjaka i Hercegovaca«, pišući s neskrivenim ponosom.
Svojevremeno sam, u Kritici bosanskog uma, iscrpno analizirao Rizvićevu studiju Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, zadržavajući se između ostalog i na autorovom prigovoru velikom piscu što je, u »Putu Alije Đerzeleza«, otvorio »proces razaranja mita o najpoznatijem i najplemenitijem bošnjačkom epsko-legendarnom junaku, a time i <razaranja> cijele tradicije junaštva, slave i mejdana kako ju je prikazivala narodna pjesma i romantična historija«[4]. Bašagićeva Kratka uputa pruža konkretne primjere podviga na kojima se ta tradicija izatkala.
Bašagić se ne služi eufemizima: »Odmah nekako iza pada Bihaća diže se Hasan paša <Predojević> s vojskom, pa pregje Kupu kod Petrinje, da robi po Hrvatskoj«. Hrvatski ban Toma Erdödi-Bakač izišao mu je ususret, no Hasan-paša ga je porazio, »2000 Hrvata pokri bojno polje, a 200 ih pade u sužanjstvo«[5]. Ali-paša Čengić, opet, vidjevši da ne može uzeti Zadar, »popali sva sela u okolici, uništi nasade i vinograde, pa pogje pod Perast. Na putu ga dočeka 4000 kršćana. Paša ih razbije, osvoji grad i poruši ga svega do temelja«[6]. A Fadil-paša Maglajac, nakon pobjede pod Kninom, otpremio je u Carigrad »dvije hiljade i pet stotina glava s glavom vojskovogje i dvije stotine sužnja«[7]. Sarhoš Mustafa-paša, nakon što je osvojio Sisak »iza petodnevne obsade«, »oplijenio je zagrebačku županiju«[8]…
Šta, dakle, radi »bosansko-hercegovačka vojska« po Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji? Robi i plijeni, skida glave i uzima sužnje, pali sela i ruši gradove do temelja. Te povijesne činjenice ne pozivaju ni na kakav moralni sud; zauzvrat, moralnom sudu podležu bošnjačke intelektualne elite koje u modernom dobu takve postupke, dio prakse prošlih vremena, predstavljaju kao junačku tradiciju na kojoj treba graditi identitet. I čine to, treba li ponavljati, selektivno: nedjela iz prošlosti zaslužuju svaku osudu samo ako su robili i plijenili njihovi, a ne naši. Zato se Eugen Savojski sasvim legitimo naziva Princem palikućom[9], dok se nijedan od spominjanih »vojskovogja i junaka iz naših krajeva« ne spominje npr. kao »Paša palikuća«.
O upadu Eugena Savojskog Bašagić izvještava bez ikakve strasti. Prešavši Savu kod Broda, generalni feldmaršal Njegovog veličanstva rimskog cara i ugarskog i češkog kralja itd. došao je, uz veće ili manje okršaje, do Moštra kod Visokog: »Tu napiše pismo Sarajlijama, u kome im jamči malu i džanu, ako se predadu, a ako se ne predadu, nego mu se opru, da će ih sve poubijati, žene i djecu zarobiti, mal razjagmiti i cijeli grad popaliti. To pismo opremi po jednom Hrvatu, da im rastumači i jednom borozanu (trubljaru) da ih sazove na okup«[10].
Na tu dvojicu Sarajlije su pucali, trubača su ubili a pismonošu ranili, pa je Eugen Savojski »postupio … sa Sarajevom i njegovim stanovnicima tačno kako im je u svom pismu obećao, odnosno zaprijetio«, kako u svojoj Historiji Bošnjaka ističe Mustafa Imamović.
Imamović, za razliku od Mehmedalije Bojića koji u Historiji Bosne i Bošnjakaovu epizodu sasvim zaobilazi[11], donosi objektivan prikaz događaja[12], s detaljima pisma koje je Eugen Savojski, »najveći vojnički genije tog vremena«, uputio Sarajlijama. U pismu, naslovljenom na »vrhovnog poglavara osmanske varoši Sarajeva, odlične građane i sve stanovnike«, vojskovođa je poručio da je »iz osobitih obzira prema Sarajevu« odlučio da im se obrati sa napomenom da mu, ako žele da se spasu od zla, pošalju jednog ili više izaslanika. Izaslanici moraju doći odmah, jer će u suprotnom carska vojska »bez oklijevanja nastaviti svoj marš« i proliti »još ljudske krvi«, mada nije došla s tom namjerom. Sarajlijama se poručuje da se »niko ne zavarava slabom nadom u otpor«.
Imamović u nastavku izvještava o slabašnom odjeku ovog događaja u domaćim izvorima, prepričava sadržaj triju pjesama na turskom jeziku koje su ostavili trojica Sarajlija, ali se ne upušta čak ni u najskromniju historijsku generalizaciju. Naprimjer, da svaki narod ima svoju tradiciju junaštva, slave i mejdana, no da ne može – kada se više tradicija sukobi oko ovozemaljskih stvari – svaki junak svakog naroda izići kao pobjednik iz mejdana i ovjenčati se slavom; da oni koji su sudjelovali u robljenju i pljačkanju austrijskih i ugarskih zemalja i time se hvalili kao junačkim djelima ne mogu očekivati da budu pošteđeni kada se promijeni odnos snaga; da je Eugen Savojski, koji je kao dvadesetogodišnjak učestvovao u odbrani Beča što ga je 1683. bezuspješno opsjedao Kara Mustafa-paša, vjerovatno želio da uspješno zaposjedne Carigrad, ali se zbog logističkih nemogućnosti zadovoljio uzvratnom posjetom nešto bližem Sarajevu 1697; da pjesma anonimnog autora »Pohod na grad«, u kojoj se kaže da su »njemački bezbožnici došli i spalili lijepo šeher Sarajevo«, i da žene i djeca nad tim zločinom »nemoćno jecaju«, dok im »nevjernik grabi imetak i hranu« a »deset hiljada ljudi kao robovi plaču«, ima svoj pandan u još neotkrivenoj pjesmi anonimnog autora o tome kako su muslimanski nevjernici došli i porušili lijepi grad Perast, kako žene i djeca nemoćno jecaju itd.
Tim prije, od autora Imamovićevog profila ne možemo očekivati suptilniju analizu kolektivnog mentaliteta bosanskog muslimanskog subjekta, iako se on historijski potvrdio – naravno, ne kao biološka konstanta već kao povijesna varijabla. Različiti lingvistički, intelektualni i afektivni elementi povezani u perceptivno-djelatnu mrežu stvaraju inertan i u velikoj mjeri naslijeđen sklop osjećaja, predodžaba, predrasuda, sklonosti i navika koji upravlja ponašanjem ljudi a da oni toga nisu svjesni. Taj sklop, neka vrsta međuinstance u odnosu pojedinca i društva, omeđuje polje u kojem se obrazuju individualne misli i osjećaji; reproduciraju ga društvene institucije koje, u međudjelovanju, ograničavaju individualne slobode članova društva postavljajući im »granice mislivog«.
Francuski historičar Lucien Febvre naziva taj sklop »duhovnim priborom« ili »duhovnom opremom« (outillage mental), i insistira na tome da on nije isti na svakom mjestu i u svakoj epohi. Način rasuđivanja ljudi u XVI. stoljeću i njihovo shvatanje o tome šta je prihvatljivo kao dokaz nisu bili poput našeg; štaviše, kaže Febvre, već su njihovi unuci, savremenici Descartesa, Pascala, Huygensa i Newtona, rasuđivali na nov način. U tom smislu, jasno je da Sarajlije na kraju XVII. stoljeća nisu mogli razmišljati o nesreći koja ih je snašla drukčije nego bilo koja druga zajednica u to vrijeme, niti su mogli prevazići svoje »granice mislivog«, no problem je što je njihovo shvatanje svijeta i vlastitog mjesta u njemu odolilo smjeni epoha. Promjenu vizije, koja i sama ima rok trajanja, u pravilu iniciraju i pomažu intelektualne elite, koje kod bosanskih muslimana već stoljeće i pol čine upravo suprotno: nastoje svim silama da sačuvaju jednu srednjovjekovnu sliku svijeta i hijerarhiju vrijednosti posredovanu i oblikovanu »narodnom pjesmom i romantičnom historijom«.
Uklopljena u novovjekovne interpretativne modele, epizoda s Eugenom Savojskim mogla je današnjim naraštajima ponuditi zanimljive poticaje za moralnu refleksiju, naprimjer da ratovanjem za sultanske hirove niko treba da se diči, da djela poput »robljenja po Ugarskoj« izazivaju posljedice i da ne treba pucati na pregovarače ako nećeš da ti spale grad. Težište bi dakle bilo na tvrdoglavom odbijanju bosanskog muslimanskog subjekta da nešto nauči iz vlastitog iskustva kad već ne uči iz tuđeg, no umjesto toga prenose se onovremena cmizdrenja (»šta bî od čistog šeher Sarajeva«) i jadikovke o niskom borbenom moralu Sarajlija, jer »danas više nema onoga koji bi želio da umre«[13].
Ova posljednja konstatacija anonimnog pjesnika, savremenika zbivanja, omogućuje nam da između dva prelomna događaja u bosanskoj povijesti povučemo crvenu nit kontinuiteta. Da niko ne želi da umre znači naprosto da su junačine koje su pucale na austrijskog izaslanika pobjegli u brda čim je zagustilo i ostavili grad nebranjen; jednako će u augustu 1878, skoro dvjesto godina kasnije, sarajevski prvaci koji su vitlajući sabljama i zazivajući Božje ime pozivali na otpor austro-ugarskim trupama Josipa baruna Filipovića nakon prvih poraza izbjeći prema Palama ili Hercegovini, ostavljajući gradsku sirotinju da gine[14].
Šta bi bilo da se Eugen Savojski nakon svoga pohoda nije povukao iz Bosne, već da je odlučio da ostane? To je već u sferi spekulacije, no kasniji razvoj daje zdrave osnove za plauzibilan zaključak: nakon besmislenog otpora i uzaludnih žrtava, bosanski muslimanski subjekt bi zdušno i bez ikakvih ograda pristao uz novu vlast, takmičeći se u lojalnosti. Tako je barem bilo 1878-1918, pa pojedini domaći autori još i danas s ponosom ističu egzemplarnu službu bosanskih muslimana u austrijskoj vojsci[15].
Da moralni sud o nekom povijesnom događaju može postati značajniji od samog događaja potvrđuje se upravo u načinu na koji magazin Stav prenosi Imamovićev prikaz upada Eugena Savojskog na koji sam se gore pozvao[16]. Željeni efekt ostvaren je s minimalnim utroškom energije: tekst iz Imamovićeve Historije Bošnjaka prenesen je u potpunosti i bez ikakvih izmjena, i jedini doprinos Stavovog priređivača R. I. jest naslov: »U zločinačkom pohodu na Bosnu Savojskom su pomagali bosanski franjevci«. Time se referira na jednu rečenicu u kojoj Imamović iznosi nesumnjivo tačan podatak da su franjevci, »kako se hvalio njihov stari historičar Mijo Vjenceslav Batinić, prethodno dostavili Savojskom izvještaje o razmještaju osmanske sile i položaju pojedinih mjesta na njegovom putu prema Sarajevu«[17].
Da su za bosanskog muslimanskog subjekta osmanska robljenja sjeverno od Save junački čini a upad Eugena Savojskog južno od Save zločinački pohod – to je čitalac već shvatio. A shvatio je, na osnovu svega izloženog na prethodnim stranicama, i da današnji bošnjački autori, dosljedno selektivni, neće nazvati zločinačkim, recimo, ustanak Husejn-kapetana Gradaščevića, uperen protiv iste osmanske vlasti: »svoje« ne podvrgavamo istim moralnim zahtjevima! Gornjim naslovom, intoniranim kao nedvosmislena optužba, u osnovi se prigovara ondašnjim franjevcima što su tražili saveznike u borbi protiv okupatora, što su tim potencijalnim saveznicima pomagali, što su osmansku vlast doživljavali, s dobrim razlozima, kao neprijateljsku i što su sanjali o slobodi kako su je oni shvatali…
Iz te perspektive, nameće se nezaobilazno pitanje: ima li iko osim muslimana pravo da se brani? Za mnoge savremene bošnjačke autore – nema. Jedan eklatantan primjer takvog pervertiranog moralnog rasuđivanja iznio sam prije skoro dvadeset godina u Času lobotomije: neumorno potkazujući »evropsku islamofobiju«, ustvrdio je Muhamed Filipović u jednom svome spisu da je neprijateljski odnos prema islamu Evropa »uspostavila … još iz vremena bitke kod Poatijea i progona Maura iz Europe«[18].
Gimnazijski obrazovan čitalac možda će se sjetiti da je 732. kod Poitiersa u današnjoj Francuskoj franački majordom Karlo Martel porazio snage Abdurahmana el-Gafikija i zaustavio arapsko-berbersko napredovanje u Evropi. On je činio, dakle, ono što i drugi vladari toga vremena i kasnijih vremena: branio je svoje posjede od osvajača. Koliko mora biti intelektualno zapuštena zajednica koja pristaje da u legitimnoj odbrani od muslimanskog agresora vidi »neprijateljski odnos prema islamu«…
Progon »Maura« iz Evrope, opet, rezultat je katoličkog preosvajanja (reconquista) Iberijskog poluostrva. Prema današnjim moralnim shvatanjima, radi se svakako o žalosnoj civilizacijskoj epizodi. U ono vrijeme, međutim, ta praksa nije bila neuobičajena. Muslimani su vojno osvojili najprije Sjevernu Afriku a potom i Iberijsko poluostrvo; Sjevernu Afriku sačuvali su do danas, a Iberijsko poluostrvo su nakon nekoliko stoljeća vojno izgubili i odatle bili protjerani. To je gola povijesna činjenica; onaj ko želi da o njoj sudi retrojicirajući današnje moralne kategorije u daleku prošlost morao bi primijeniti ista mjerila i na druge slične događaje, naprimjer na činjenicu da je Muhamed prognao iz Medine sve pripadnike jevrejskih plemena Benu Kajnuke, Benu Nedir i Benu Kurejze koje prije toga nije bio pobio.
Dva su razloga što ne produbljujem ovu površnu kontraargumentaciju. Najprije, površni su i historijski sudovi koji su je izazvali. Zatim, što je mnogo značajnije, u današnjim naracijama te vrste zapravo se ne radi o suđenju (o) povijesti. Događaji od prije tri stoljeća više nemaju veliku važnost, i možemo ih bez ikakvih posljedica moralno ocjenjivati kako nam se sviđa, ali je zato njihovom interpretacijom moguće utjecati na današnja zbivanja, u kojima – u ovom slučaju – uz bezbroj drugih aktera sudjeluju i današnji franjevci. U cijelom tekstu koji Stav preuzima iz Imamovićeve Historije Bošnjaka najvažniji je redakcijski naslov: vojni poduhvat Eugena Savojskog bio je zločinački (iako ga Imamović tako ne kvalificira[19]), a ondašnji franjevci bili su u njega udruženi…
Razlog što ovakve prozirne subliminalne insinuacije ipak padaju na plodno tlo jest što u »duhovnom priboru« bosanskog muslimanskog subjekta, nepromijenjenom stotinama godina, središnje mjesto zauzimaju mitovi. Pod mitom ne treba razumijevati samo vjerovanje koje je neubjedljivo ili neistinito: kako piše Ronald Wright, »mit je raspoređivanje prošlosti, stvarne ili izmišljene, u obrasce koji potkrepljuju najdublje vrijednosti i težnje jedne kulture… Mitovi su tako bogati značenjem da po njima živimo i umiremo. Oni su mape pomoću kojih se kulture upravljaju kroz vrijeme«[20]. Najnoviji bošnjački mit je pripovijest o etnički homogenoj i kompaktnoj zajednici čiji su članovi hrabri, plemeniti i istinoljubivi i koja je na ovom prostoru postojala još i prije dolaska Slavena (ili je barem bila zasebno slavensko pleme »Bosna«), opirala se presezanjima susjeda, imala svoju bogumilsku vjeru (»balkansko-slavenski protestantizam«) koje se odrekla masovno i kolektivno, takoreći u jednom danu, prihvatajući religiju azijatskog osvajača kao civilizacijski superiorniju, a imala je i svoje ime koje neprijatelji nisu htjeli da joj priznaju…
Historijska nauka je pravovremeno upozoravala na neutemeljenost kako cjeline ovoga mita tako i pojedinih njegovih gradivnih elemenata: norveški slavist Jon Kværne diskreditirao ga je u potpunosti[21], Enver Redžić se usprotivio proizvoljnostima s kojima se prikazuje islamizacija[22], a Dubravko Lovrenović je demaskirao »bogumilsku tezu«[23]. Budući da jedan od važnijih doprinosa uobličavanju bošnjačkog mita predstavlja spominjana Historija Bošnjaka Mustafe Imamovića [24], napisana bez ijednog upućivanja na izvore (jer »naš narod ne voli fus-note«), uputno je prenijeti jednu autorovu izjavu o vlastitom djelu koja je otada često navođena i komentirana: »Ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Bošnjacima, onda držim da mi je to veliki kompliment«[25].
Ovoj moralno-epistemološkoj poziciji ne može se ništa prigovoriti a priori. Opšte je mjesto nauke o kulturi da su »uspješni mitovi moćni i često djelimično istiniti«[26], ali naglasak je na uspješnosti a ne na (ne)istinitosti. Zavodljivo poređenje mitova s mapama pomoću kojih se kulture upravljaju kroz vrijeme ne ističe (zato što podrazumijeva) da nisu sve mape tačne niti svi putevi ucrtani, pa se može i zalutati. O tome svjedoči trivijalna činjenica da mnoge nekadašnje kulture, koje su pomoću svojih mitova tumačile svijet i svoje mjesto u njemu, više ne postoje.
Dakle, da je još živ, Mustafa Imamović imao bi sve razloge da se svojim izumijevanjem mita o Bošnjacima ponosi ako i samo ako je taj mit poboljšao ukupan duhovni i materijalni položaj bosanskog muslimanskog subjekta. U utvrđivanju tog položaja, naravno, ne treba polaziti od vatrenih govora političara, eulogija korumpiranih intelektualaca ni uvodnika falange bošnjačkih kolumnista, već od objektivnih pokazatelja društvenog razvoja koji se u svijetu koriste već desetljećima.
I dok se ne pokaže da je bošnjački mit bio uspješan (mada osmatrački nalazi govore suprotno!), zadržavam slobodu da ga smatram »tradicijski uigranim mehanizmom svijesti kojim se niži društveni slojevi odupiru prosvjećivanju prianjajući uz (prividno) zdravorazumske, a (zapravo) ideološke kategorije«…
[1] V. supra, »Ideje i projekti«.
[2] V. vrlo instruktivnu natuknicu »Povijest« in Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 2000, s. v.
[3] Safvet Beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, vlastita naklada, Sarajevo, 1900, ss. 80, 83, 49 (podv. T. H.).
[4] Muhsin Rizvić, Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, Ljiljan, Sarajevo, 1995, s. 10. V. Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma. Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu, ECLD, Sarajevo, 20223, s. 120.
[5] Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa…, op. cit., s. 47.
[6] Ibidem, s. 75.
[7] Loc. cit.
[8] Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa…, op. cit., s. 48.
[9] V. Fadil Ademović, Princ palikuća u Sarajevu. Provala Eugena Savojskog u Bosnu 1697, Biblioteka Civis, Sarajevo, 1997.
[10] Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa…, op. cit., s. 87.
[11] Jedino spominjanje upada Eugena Savojskog nalazi se, kod M. Bojića, u jednoj bilješci u kojoj se ukazuje na strateški značaj Brodskih vrata: »Kroz Brodska vrata u pravcu Doboja i dolinom Bosne, pa sve do Sarajeva, u XVIII vijeku prodro je sa svojom habzburškom vojskom čuveni feldmaršal princ Eugen Savojski«. Mehmedalija Bojić, Historija Bosne i Bošnjaka, Šahinpašić, Sarajevo, 2001, s. 403, bilj. 251.
[12] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture »Preporod«, Sarajevo, 1997, ss. 287-289.
[13] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, op. cit., s. 289.
[14] V. Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma, op. cit., ss. 174-175, 202.
[15] V. Mehmedalija Bojić, Historija Bosne i Bošnjaka, op. cit., s. 154, i Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, op. cit., ss. 466-467. Detaljno in Werner Schachinger, Bošnjaci dolaze. 1879-1918, Cambi, Lovran, 1996.
[16] V. supra, bilj. 73.
[17] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, op. cit., s. 287.
[18] V. Tarik Haverić, Čas lobotomije. Prikaz jednog kulturnog skandala, Rabic-ECLD, Sarajevo, 2007, ss. 141-146.
[19] »Zločin« spominje samo anonimni autor pjesme »Pohod na grad« koju Imamović navodi. V. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, op. cit., s. 288.
[20] Ronald Wright, Stolen Continents: The “New World” Through Indian Eyes Since 1492, Viking, Toronto, 1992, s. 5.
[21] Jon Kværne, »Da li je Bosni i Hercegovini potrebno stvaranje novih historijskih mitova?«, Historijski mitovi na Balkanu (zbornik radova), Institut za istoriju, Sarajevo, 2003, ss. 85-108.
[22] Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke, ANUBiH-Institut za istoriju, Sarajevo, 2000.
[23] Dubravko Lovrenović, Povijest est magistra vitae, Rabic, Sarajevo, 2008.
[24] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, op. cit.
[25] »Intervju Dana: Mustafa Imamović«, Dani 195, 2. mart 2001.
[26] V. Ronald Rajt, Kratka istorija napretka (prev. Bojana Vujin), Geopoetika, Beograd, 2007, s. 20.