U novinama i rijetkim knjigama koje je čitao nije nalazio primjera te duhovne aktivnosti koji bi ga ohrabrili. No iznenadio se koliko su se ljudi iz različitih epoha zabavljali nagađanjima o »neuzrocima«: šta bi bilo da je Kleopatrin nos bio kraći? da li bi lice svijeta bilo drukčije, kako je tvrdio filozof Pascal (to nije saznao od Rifeta, nego je pročitao u »Politikinom zabavniku«)? Po Mujinom mišljenju, najdalje je otišao William Shirer koji se u Usponu i padu Trećeg Reicha pitao (a Mujo mu je zbog toga skidao kapu!) da li bi do nacizma i došlo da Adolfov djed nije promijenio prezime u »Hitler«. Tvrdio je (a Mujo o tome nije mogao da sudi) da bi pozdrav »Heil Schickelgruber!« imao na njemačkom komično dejstvo, i da nikada ne bi mogao pokrenuti mase.

No raspad neke zemlje ima složenije uzroke nego izgled i ponašanje nepoznatih ljudi u tramvaju, pa je Mujo sebi ipak postavio neke granice u svojim intelektualnim vježbama, koliko god od njih nikome nije bilo štete. Nije se bavio »historijskim« uzrocima niti je nastojao da identificira »krivce« ili raspozna neki krupan društveni događaj na koji bi se moglo uprijeti prstom i reći: »Eto, poslije toga nije bilo povratka…« (recimo, Grmečka korida na Koševu, kako su neki tvrdili); preturao je po vlastitom a ne po kolektivnom sjećanju, i tražio sitne znake koji su u ono vrijeme i mogli ostati neshvaćeni jer se ni po čemu nisu izdvajali iz »heterogenog kontinuuma zbivanja« (kako bi rekao Rifet), a kojima tek današnjica daje pravi smisao — znake na osnovu kojih je on, Mujo, samo da je razmislio, mogao shvatiti kakav mora biti kraj.

Najdalje dokle je mogao da se vrati u prošlost bila je sredina sedamdesetih godina, kada je, sada već zaposlen i pred ženidbu, stanovao u ulici Đure Đakovića. Izlazeći iz zgrade, sreo je poštara Luku, rodom od Kolašina, zemljaka dakle, koji je izgledao nešto nezadovoljan. Imao je preporučenu pošiljku za jednog svima poznatog Engleza, lektora na Filozofskom fakultetu, koji je stanovao u susjedstvu ali trenutno nije bio kod kuće da primi i potpiše — što je u Lukinim očima bilo ravno otvorenom napadu na autoritet pošte kao važnog državnog organa. »I đe sada ja da nađem toga Tribea?«, pitao je Luka gledajući u omotnicu koju je držao u ruci i ne skrivajući ogorčenje. »Ne zove ti se on Tribe, nô Trajb«, rekao je Mujo u najboljoj prosvjetiteljskoj namjeri. »A je li?«, jedva je dočekao Luka taj novi dokaz nepoštovanja prema državnim službenicima, »pa što se onda i ne piše tako?«

Eto, dotle je najdalje otišao u prisjećanju na znake koji su najavljivali jugoslavensku katastrofu, ali su ostali neshvaćeni; bio je uvjeren da se već tada moglo naslutiti, samo da je neko znao da sabere dva i dva, da zemlja u kojoj se poštari smatraju pozvanima da reformiraju engleski pravopis nema blistavu budućnost.

Rat u Sloveniji gledao je u mjestašcu na Pelješcu gdje je uvijek ljetovao, na prenosivom televizoru, kao i svaku drugu emisiju; dva mjeseca kasnije, rat u Hrvatskoj bio je već bliži, i nije ga ostavljao ravnodušnim. Vratilo mu se pitanje njegovog imena i porijekla za koje je mislio da je, nakon dvadeset godina objašnjavanja, historijskog kao i ideološkog, jednom zauvijek skinuto s dnevnog reda.

Najzamornije je bilo u početku, kada je tek bio došao u Kotlinu na studije: nimalo nepovjerenja, tek puka radoznalost ljudi koji bi ga po prvi puta sreli i upoznali. Mujo Kalezić? Ili: Mujo Kalezić?, zavisno od toga šta je ko pretpostavljao kao poželjno stanje. Uporno je objašnjavao, tih prvih godina, da potječe iz stopostotne crnogorsko-pravoslavne porodice: on sâm, ko zna zašto, nema neki jak osjećaj plemenske pripadnosti, ali u tom svijetu tamo »Kalezić« je skoro pa oznaka kontrolisanog porijekla, nešto poput čiste runske vune… Mujo? Nema tu nikakve tajne: kada su u starim crnogorskim porodicama umirala djeca u ranoj dobi, davali su roditelji sljedećem novorođenom djetetu »tursko« ime, poradi uroka. Taj je običaj izumro poslije rata, on je možda »pošljednji takav slučaj« — »No nijeste vi znali moju babu«! Kako god bilo, uspjelo je, on je preživio, a za njim su došla dva brata s »normalnim« imenima: Novak i Blagota.

No, kako mu je Rifet uvijek govorio, nomen est omen, pa je Mujo Kalezić već na drugoj godini studija shvatio da se njemu u Kotlini, među pravim Mujama bez uroka, zapravo sviđa, i odlučio je da tu ostane. I ne samo da mu aporija ime-prezime nije smetala, nego se pokazala od neprocjenjive koristi kada je počeo da izlazi s Nermanom. Ko te to zvao? Mujo. S kim si sinoć bila? S Mujom. Kada se stari Bećir Hota sjetio da pita kako se Mujo preziva, već je bilo kasno…

Nije da je i njegova familija bila oduševljena. Ipak, ako igdje, u Kotlini je bilo moguće voditi »multikulturan« porodični život (samo što Mujo tada nije znao da se to tako zove!); veze s Crnom Gorom s vremenom su se tanjile, da bi se svele na redovne telefonske razgovore s braćom, jednog mjeseca s jednim a drugoga s drugim, i sve rjeđe odlaske na sahrane.

Kontakti su postali intenzivniji kada su na Kotlinu pale prve granate. Telefoni su još radili, i braća su zvala. Ne samo oni, nego i braća od stričeva, čak i Vukašin, vojno lice: »Dolazi ’vamo, šta čekaš«! I, nakon stanke: »Možeš i ženu povesti, ja garantujem«.

Koliko god u njegovom sjećanju slike tih prvih ratnih mjeseci bile jasne, često nije bio siguran kojim redom su se stvari odvijale, i šta se dogodilo prije a šta poslije čega. Kako je vrijeme prolazilo, to mu je bivalo sve manje važno, da bi se na kraju pretvorilo u jednu od onih kugli što vise u disko-klubovima i vrte se odbijajući raznobojnu svjetlost, bezbroj ogledalca nalijepljenih jedno do drugoga, a u svakome jedan prizor iz njegovog života, bez nekog posebnog reda i veze s ostalima. Noći provedene uz televizor i radio, i pokušaji da shvati šta se događa. Topovi ukopani na brdima oko Kotline, s cijevima okrenutima prema gradu. Prve barikade, i tramvaj koji ne vozi (»Kako ću na posao, danas je prijem objekta!«). Prve granate, a onda druge, treće, četvrte… Olakšanje koje je osjetio kada je izgorjela glavna pošta s telefonskom centralom, pa njegovi iz Crne Gore više nisu mogli da zovu. Nepovjerenje teritorijalaca i pretres stana, i Nermanin nijemi bijes. Granata koja mu nije bila suđena (prošao je s kanisterima dva minuta ranije), ali je raskomadala troje djece što su se igrala pred susjednim ulazom (tada prvi puta nije zavidio Rifetu i Danici na njihovim blizancima, trinaestogodišnjacima). Jutro kada se naljutio na Rifeta zbog njegove glupe šale (»Da se zamijenimo za žene, pa svako svome jatu!«), i nije s njim progovorio cijeli dan (»Nijesu oni moje jato, munja i’ spržila nebeska, a i tebe šnjima«). Nermanina riješenost da »iziđu«. Njegovo odbijanje da iziđu preko Pala. Čekanje na kompromis, i dolazak u Kiseljak. Njegovo zaprepaštenje kada je vidio da u Kiseljaku, kao na drugoj planeti, radi auto-škola, čije ga jedno vozilo, crveni »jugo«, umalo nije pregazilo dok je kao obamro stajao na sred ulice. Pa Hrvatska. Pa Njemačka. Ogromna koncentracija Bosanaca. Nermanin otpor da se s njima druži i raspreda tuđi očaj (»I ovoga moga mi je preko glave«!). Njen zahtjev da nastave dalje, bilo kamo, samo da nema našeg svijeta (iako je tih dana u Evropi bilo teško ispuniti taj uslov).

I tako su se našli u tom dremljivom belgijskom gradiću uz francusku granicu, u zapuštenom opštinskom stanu, najprije na socijalnoj pomoći; kada je Nermana našla posao pomoćne radnice u jednoj privatnoj bolnici, u noćnoj smjeni, i Mujo je prihvatio mjesto noćnog čuvara u gradskoj sportskoj dvorani. Živjeli su dvokratno: od sedam ujutro, kada su se vraćali s posla, pa do jedanaest, obavljali su kućne poslove, Nermana je kuhala a on odlazio u nabavke, potom bi ručali i pošli na spavanje; budili su se navečer oko pola osam, gledali televiziju, on je nenapadno čitao rijetke novine »odozdo« do kojih je mogao doći a za koje ona nije pokazivala nikakvo zanimanje, pa bi izašli u šetnju uvijek istom maršrutom do gradskog trga s vijećnicom i crkvom; vratili bi se potom na kasnu večeru i onda, oko jedanaest, svako na svoj posao!

I prilikom jedne takve šetnje, u ranu jesen 1995, otkrio je Mujo Kalezić, kada se najmanje nadao, uzročno-posljedičnu vezu u koju nije bilo nikakve sumnje. Dok su prolazili kraj male knjižare u kojoj se nikad nisu zadržavali, otvorene do kasnih noćnih sati, jedna naslovna strana u sanduku tvrdo ukoričenih stripova koji je uvijek stajao na pločniku pred ulazom privukla je njegovu pažnju: bijela golubica leti iznad Jugoslavije, grančica mira ispala joj iz kljuna jer odozdo na nju pucaju, i već su joj krila probušena kao kakvom avionu. Bivša Jugoslavija: Za jedan bolji svijet.

Kupio je svezak: četiri marke, preračunato iz belgijskih franaka — očito snižena cijena (čitao je on stripove i ranije, kao srednjoškolac, u omladinskoj štampi). Počeo je da ga lista odmah tu, na pločniku pred knjižarom. I, kao prosvijetljen, nije vidio samo četvrtaste sličice i oblačiće s tekstom već i namjere izdavača i autora:bez ikakvih teškoća rekonstruirao je slijed događaja koji su od tih namjera (najboljih, u to Mujo nije sumnjao) dovele do toga da u svesku koji je držao u rukama piše upravo to što piše…

Bila je godina 1993, u Jugoslaviji je bjesnio rat, na ekranima su se svakodnevno smjenjivali prizori užasa, i naprosto je trebalo nešto učiniti. Šta? Naravno, izdati strip, jer njihov posao je izdavanje stripova, to je ono što oni mogu, a svako treba da uradi ono što može… Každý podle svých možností, kako to kaže Václav Havel u predgovoru što ga je napisao za taj kolektivni album u izdanju Agorme iz Ženeve, i pod pokroviteljstvom Visokog komesarijata za izbjeglice[2].

Ništa nije prepušteno slučaju: Mujo je upozoren da, kupujući ovaj svezak, pomaže jednoj žrtvi sukoba u bivšoj Jugoslaviji da dan-dva pristojno jede ili nađe neko prenoćište. I, naravno, da ideje i slike sadržane u djelu ne odražavaju nužno stavove OUN ili HCR, već samo njegovih autorâ. A tih je bilo desetak, odasvud, iz Bugarske i Francuske, Belgije i Grčke, Egipta i Švajcarske, i svaki je dobio zadatak da ispriča po jednu priču: »Rat«, »Mirotvorni napori«, »Žene«, »Siročad«…

Iz svojih rijetkih kontakata s »međunarodnim faktorom«, u Kotlini i kasnije u izbjeglištvu, Mujo je bio stekao utisak da njima nije toliko stalo da izbjegnu pristranost, koliko svaku optužbu za pristranost. Bilo mu je jasno da upravo zato u tom šarenom autorskom društvu nema nikoga ko bi izbliza ili izdaleka imao ikakve veze s Jugoslavijom, ili bi o Jugoslaviji išta znao; konačno, radilo se o profesionalnim scenaristima i crtačima, sposobnima da po narudžbi obrade bilo koju drugu temu, i u vezi s bilo kojim drugim dijelom svijeta.

No kako profesionalnim crtačima stripova ipak trebaju, kao polazište, neke materijalne činjenice, izdavač ih je uputio na Jugoslavenski almanah egipatskog novinara Yehije Goude (koji se već istakao, Mujo će to kasnije otkriti, kao autor knjige o značenju snova u staroj arapskoj predaji[3]).

Pravi umjetnici su, naravno, nezadovoljni suhim činjenicama, i uvijek žele da udahnu malo života i daju neki pečat autentičnosti… Tako je francuski crtač kojeg je zapalo da tematski obradi »Studen i glad« (iz aspekta jugoslavenskog sukoba, naravno, ali da se nekako odnosi na sve izbjeglice svijeta!) smislio da ispriča priču o djevojčici koja će se, ni kriva ni dužna (vidi, molim te! mislio je Mujo), iznenada naći usred borbenih dejstava. A dašak života? Detaljčić koji osigurava vjerodostojnost? Pa eto, djevojčica ima slatku malu macu koja, kao svaki junak stripa, treba da nosi neko ime. I neka se zove naprosto Maca, ali na tim tamo njihovim jezicima, kao kada bi se u priči koja se odvija u engleskim krajevima dječak zvao Boy.

Francuski autor, naravno, ne zna jezike narodâ i narodnosti, ali svastika njegovog brata poznaje jednog Jugoslavena, automehaničara (odličan tip, uzima 20% manje ako plaćaš u gotovom i ne tražiš račun!), bit će mu drago da pomogne, stvarno je užas to što se tamo događa…

Mujo nije bio sasvim siguran u kojim je okolnostima došlo do susreta (ili čak samo do telefonskog razgovora) umjetnika i stručnog konsultanta, ali nekako je vjerovao da može rekonstruirati najvažniji dio konverzacije. Comment dit-on “chatte” en serbo-croate?, pitao je autor. Ili, ako se razgovor vodio na engleskom: How do you say “pussy” in Serbo-Croatian? Predusretljivi konsultant nije ni časa sumnjao o kojem predmetnom području može da se radi, i izgovorio je tu riječ koju on sâm svakodnevno deklinira. Francuski poslenik stripa savjesno je zapisao tačan izgovor, i maca je dobila ime. Velika avantura mogla je da potchne:

Poljska idila neće dugo potrajati. Djevojtchica i njena mala matchka po imenu Pitchka uskoro će se naći pod sasređenom vatrom iz svih raspoloživih oruđa (Mujo je pretpostavljao da se munara koja se vidi u drugom planu nije dugo održala!).

Maca je, kako se moglo vidjeti, zaglavila u iznenadnom napadu neimenovanih borbenih formacija. Djevojčica se pak izvukla bez ogrebotine, jer nije bilo predviđeno da strada od metaka i granata (to obrađuje drugi autor u istom svesku!), već od studeni i gladi. Taj urednički zahtjev u potpunosti je ispoštovan: u dubokoj noći, promrzlu i gladnu djevojčicu kojoj se već priviđa život vječni, zgazit će jedan od kamiona punih živežnih namirnica (les vivres) koji su, izgleda (premda Mujo toga nije mogao da se sjeti), u ratu tutnjali bosanskim autoputevima:

Smijuljio se cijelim putem do kuće, pazeći da Nermana ne primijeti promjenu u njegovom raspoloženju. Tek ujutro, po povratku s posla, pokazao je nekadašnjoj profesorici francuskog iz Treće gimnazije svoje otkriće.

Nermana nije mogla da se ne nasmije, i to – kako se Muji činilo – drukčije nego u posljednje četiri godine, s manje gorčine. I rekla je: »Ko nam je sve pomagao, dobro smo i živi«!

Muji nije promakla krupna leksička promjena, »nama« umjesto »njima« ili »onima dolje«. Bila je to prva pukotina u Nermaninom oklopu nakon dugo vremena, pa je Mujo Kalezić, i ne čekajući da se potvrde vijesti odozdo koje je te jeseni 1995. grozničavo pratio, po prvi puta hrabro spomenuo Povratak.

[1] Dejvid Merser, Belčerova sreća. Prevod dr. Zdenko Lešić. Biblioteka »Praizvedbe kamernog teatra 55«, Kotlina, 1971, str. 55 (praizvedba 9. oktobra 1971).

[2] Ex-Yougoslavie. Pour un monde meilleur. Album collectif dédié aux victimes du conflit de l’ancienne Yougoslavie. Genève: Agorma, 1993.

[3] Yehia Gouda. Dreams and their meanings in the Old Arab tradition. Illustrated by Mario Mercier. New York: Vantage Press, 1991.