U modernom vremenu, društva koja nisu usvojila prosvjetiteljske vrijednosti, to jest ona čiji članovi nemaju elementarna individualna prava i slobode kako ih shvatamo u posljednjih dvjesto godina, dugoročno teže političkoj dezintegraciji, i dvije Jugoslavije nisu izuzetak: za njihov raspad nije bilo presudno odsustvo širokog konsenzusa »njihovih naroda« pri nastanku već, u oba slučaja, odsustvo liberalne demokratije kada su jednom nastale. Dovodeći argumentaciju do kraja: iz šest hiljada godina pisane historije nije moguće derivirati normu o nastanku država, ali povijesna građa zauzvrat omogućuje važan zaključak o njihovom opstanku ili nestanku u modernom vremenu, dovoljno potvrđen da se približava politološkom zakonu. Taj zakon glasi: s protokom vremena, liberalne demokratije teže uvijek većoj stabilnosti, a vjerovatnoća da se nasilno dezintegriraju teži ka nuli. Formuliran je pretenciozno, skoro deterministički; kao potporu mogli bismo evocirati pojedine ideje Karla Poppera i Ilje Prigogina, i historijsku sudbinu društava statičke neravnoteže (npr. SSSR) koja se raspadaju kada se promijene dominantne okolnosti, za razliku od društava dinamičke ravnoteže, zapadnih demokratija, koje se prilagođavaju promjeni dominantnih okolnosti – no ja ću ovdje uputiti samo na već klasičnu studiju Michaela W. Doylea Kant, Liberal Legacies and Foreign Affairs[1]. Ratovi su daleko najvažniji uzrok raspada pojedinih država, a Doyle je – analizirajući sve ratove od 1790-ih do svoga vremena – pokazao da liberalni režimi ne ratuju jedni s drugima. [I još je, kao kuriozitet bez značaja za našu temu, s obzirom na tempo širenja liberalizma (3 liberalne zemlje početkom 19. stoljeća, 13 sredinom istog stoljeća i 49 nakon Drugog svjetskog rata) ekstrapolacijom došao do zaključka da će globalni trajni mir za koji se zalagao Kant nastupiti 2113. godine…]
Na prethodnim stranicama veoma sam pojednostavio i Džajino razmatranje jugoslavenstva i vlastite primjedbe uz njegove zaključke, budući da – s obzirom na moj predmet – i jedno i drugo treba da posluže tek kao historijska pozadina na kojoj tematiziram bošnjački projekt započet 1993. kao djelo bosanskomuslimanskih kulturnih i političkih elita. No daleko od toga da je ta pozadina time upotpunjena: nedostaju joj neki važni dijelovi, među kojima je na prvom mjestu prikaz debate o »priznavanju« muslimanske nacionalnosti u socijalističkoj Jugoslaviji. A u toj debati, koju obaviješteno sažima Iva Lučić u studiji U ime nacije[2] na koju sam uputio u uvodnom poglavlju, ideja »jugoslavenske« i ideja »bosanske« nacije imale su u jednom trenutku važno mjesto.
S obzirom na značaj tog procesa iz 1960-ih i 1970-ih godina za bošnjački projekt započet 1990-ih, od presudne je važnosti da upozorimo na bitnu razliku između nekadašnjih i današnjih autora koji o tome pišu. Današnji autori, zvali se oni Iva Lučić, Xavier Bougarel, Srećko Džaja ili Tarik Haverić, toj građi pristupaju kao historičari ili politolozi: oni analiziraju i kontekstualiziraju jedan davno završen proces, iako se mogu razlikovati u zaključcima i ocjenama. Zauzvrat, jugoslavenski autori iz 1960-ih i 1970-ih su politički zainteresirani: Muhamed Hadžijahić ili Atif Purivatra zalažu se za »priznavanje muslimanske nacionalnosti«, ishod koji smatraju poželjnim ali koji je u tom trenutku još uvijek neizvjestan, i tome prilagođavaju svoju argumentaciju – dok se Hasan Brkić ili Enver Redžić tome protive, svaki iz svojih razloga.
Ovdje je naglasak na »razlozima«. Ne možemo ih shvatiti izgubimo li iz vida glavnu povijesnu činjenicu koja uokviruje zbivanja o kojima je riječ, a to je vlast revolucionarne partije koja je izišla kao pobjednica iz Drugog svjetskog rata, koja vjeruje u svoje emancipatorsko poslanstvo i svoju pozvanost da upravlja svim društvenim procesima (u skladu sa »logikom povijesnog razvoja«). Autor kakav je Enver Redžić, naprimjer, ne razmatra pitanje nacionalnosti bosanskohercegovačkih muslimana izvan marksističkog učenja o naciji uopšte i njenom historijsko-materijalističkom razumijevanju: ako se oni javljaju nakon Hrvata i Srba, to je stoga što su kasnije bili zahvaćeni industrijalizacijom i modernizacijom, pokretačkim snagama obrazovanja nacija. No premda »historijski razvoj nije donio nacionalno formiranje muslimana«, ta ih okolnost, smatra Redžić, ne čini manje vrijednima. Cijelom tom pitanju, okrenutom prošlosti, on zapravo ne pridaje velik značaj: revolucionarna akcija pokreta kojem on dušom i srcem pripada ostvarila je teritorijalno i ekonomsko jedinstvo historijskog prostora Južnih Slavena, pa će se ovi potonji u budućnosti – i to mnogo brže nego što se misli – stopiti u jedinstven politički narod, jugoslavensku naciju. »Ako je jedinstvo naših naroda naša realnost«, kaže Redžić, »i još više naša potreba u budućnosti, zašto u procesu istorijskog razvitka jedinstva jugoslovenskih naroda ne bi moglo da se oformi i izrazi kao jugoslovenstvo«?
Ni u ono vrijeme a ni danas posmatrači nisu sagledali pravo značenje Redžićevog predloga i njegov historijski potencijal. S obzirom na konstelaciju, to je bila daleko najpametnija od svih ideja koje su se nalazile u opticaju: ako je jugoslavenstvo budućnost, i ako se bosanski muslimani redom izjasne kao Jugoslaveni, onda oni prestaju biti kolektivitet koji kasni u odnosu na već formirane »guste« nacije Hrvata, Slovenaca i Srba, i postaju avangarda u formiranju buduće »rijetke« nacije Jugoslavena! I mogu nesebično da pozovu sve druge da im se pridruže u tom povijesnom poduhvatu: kako Redžićevu poziciju sažima Iva Lučić, »za njega jugoslavenstvo ovdje nije predstavljalo kategoriju koja je ekskluzivno primjenljiva na Muslimane, nego je bila otvorena za sve narode Jugoslavije«[3]… Kada postane jasno da njegova ideja ne nailazi na političku podršku, Enver Redžić će se, sasvim dosljedno, zalagati za »bosanstvo« kao nacionalnu odrednicu bosanskohercegovačkih muslimana – s jednakim neuspjehom.
Današnji autori, koji vrednosne sudove o povijesti donose sa stanovišta poznatog ishoda (tj. historijske sudbine jugoslavenstva odn. bosanstva), naći će da su Redžićeva razmišljanja krajnje naivna, i u tome neće pogriješiti. No ta naivnost nije individualna već je društveno proizvedena: hiljade intelektualaca širom svijeta naivno su vjerovali u proletersku revoluciju, i sve što uz to ide, kao put do besklasnog društva – a u to »sve«, u ovom dijelu svijeta, spadalo je i jugoslavenstvo.
Epohalna ograničenja historijsko-materijalističkog poimanja ove osjetljive problematike mogu se, u ovom slučaju, najbolje sagledati uvidom u glavne stavove Salima Ćerića, koji se u to vrijeme suprotstavio Enveru Redžiću i njegovom zalaganju za jugoslavenstvo/bosanstvo kao rješenje muslimanskog nacionalnog pitanja[4]. Dvojica autora nalaze se na suprotnim stranama, ali stranama istog horizonta: zajedničko im je uvjerenje u pozvanost (i kapacitet) Partije da proizvodi povijesne činjenice toga reda, i da priznavanje ili nepriznavanje »Muslimana« kao nacije zavisi od stava Centralnog komiteta SKJ i Savezne komisije za međunacionalne odnose, na čije odluke nastoje da utječu svojim argumentima. Kada bosanskohercegovački politički vrh jednom presiječe i odluči da pobornike jugoslavenstva kao nacionalnosti aktivno udalji iz partijskih redova[5], javit će se, naravno, problem djece iz tzv. miješanih brakova koja ne žele da se opredijele za nacionalnost jednog od roditelja, i kojima bi jugoslavenska nacionalnost sasvim odgovarala. Rješenje tog problema predložio je Salim Ćerić tvrdeći, s beskrajnom arogancijom komunističkih gospodara svih društvenih procesa, da problem zapravo i ne postoji: nikakve nelagode kod djece iz miješanih brakova nema niti je smije biti, ona <treba da> se »osjećaju i iskazuju kao pripadnici jedne od nacionalnosti kojima pripadaju njihovi roditelji«[6]. Slijedeći istu partijsku direktivu, potvrdio je i Atif Purivatra da »etnički miješani brakovi ne mogu biti temelj za stvaranje jugoslovenske nacije«[7].
Ovaj primjer mogao bi poslužiti kao ilustracija endemijskog komunističkog uprezanja »naučnog diskursa« u službu neposrednih političkih ciljeva (jer, željelo se spriječiti da se na predstojećem popisu stanovništva 1971. velik broj osoba s imenom orijentalnog porijekla izjasne kao Jugoslaveni u nacionalnom smislu![8]), no to ostaje za jedno drugo istraživanje. Čitalac ovdje treba samo da zamisli situaciju u kojoj neka partijska instanca postavlja identičan zahtjev u nekoj drugoj zemlji s »rijetkom nacionalnošću«: djeca Irca i Poljakinje čiji su preci doselili u SAD ne mogu biti Amerikanci, već moraju odabrati jesu li Irci ili Poljaci, a neki tamošnji Salim Ćerić ili Atif Purivatra objašnjava da tako mora biti, jer je partija zauzela stav da ne postoji američka nacionalnost!
Slične paralele su, naravno, groteskne, ali uvid u historijsku literaturu koja se bavi »nacionalnim pitanjem« u Jugoslaviji pokazuje da autori koji produblju pojedine aspekte ovog problemskog kompleksa propuštaju, iz pragmatičkih razloga, da donesu sud o cjelini, naime da je višedecenijska debata bila u potpunosti lažna jer su kategorije unutar kojih se vodila bile zadate specifičnim ideološkim shvatanjem društvenog svijeta. Argumenti koje je u to vrijeme iznosio npr. Salim Ćerić počivali su na uvjerenju o neposrednom nastupanju socijalizma: »Socijalizam, kada preuzme vlast, brinući o čovjeku, mora brinuti i o narodu kome on pripada«[9]. Današnje odbacivanje tih argumenata nije puki izraz naknadne pameti (budući da znamo kakvu su civilizacijsku regresiju uzrokovale, na jednoj trećini zemaljske kugle, socijalističke snage kada su preuzele vlast!), ono počiva na njihovom ispravnom shvatanju koje je bilo moguće i u vrijeme kada su izneseni, ali je propitivanje dogme na kojoj su zasnovani bilo kažnjivo. »Socijalistička briga o čovjeku«, naravno, nije uključivala pravo tog čovjeka da se udružuje s istomišljenicima i nudi alternativne političke projekte, ili da slobodno preduzima ekonomske inicijative za koje smatra da su mu u interesu, i na tržištu razmjenjuje proizvode svoga rada. Monopartizam i državno upravljanje privredom su okvir koji čini lažnim svako razmatranje nacionalnog pitanja, kao uostalom i svih drugih pitanja: nema mnogo razlike između uvjerenja revolucionarne partije da može (ne)priznavati nacije i uvjerenja da može (ne)priznavati tržišne zakone.
Bosanski muslimanski subjekt toga nije bio svjestan onda, kao što nije svjestan ni danas. Zadovoljavao se »blistavim opštostima« (glittering generalities)[10] koje su godile uhu i sujeti, ne pokušavajući da dokuči njihovo pravo značenje. Diskusiju o problemima međunacionalnih odnosa treba voditi »objektivno i tolerantno«[11], tvrdio je Salim Ćerić, i to je toliko pošten zahtjev da se niko neće sjetiti da provjeri koliko je partija na vlasti efektivno tolerantna prema onima koji iznose drukčije mišljenje u drugim pitanjima. Treba »poštovati objektivno verifikovane interese svakog naroda«[12], no i ovaj zahtjev, očigledno povoljan po Muslimane željne priznanja i samopotvrđivanja, ostaje blještavo isprazan dok se ne precizira koji subjekt utvrđuje i »objektivno verificira« te interese. Sami Muslimani, tako što će slobodno raspravljati i glasati, i možda izglasati da jednopartijski sistem i društveno vlasništvo nisu u njihovom interesu? Ne, interes muslimanskog naroda utvrđuje jedina stranka na vlasti, ona kojoj pripada većina boraca za »priznavanje muslimanske nacionalnosti«. A Muslimani, baš kao ni građani drugih nacionalnosti, ne mogu slobodno izabrati ni vijeća mjesnih zajednica izvan kandidatskih lista koje je Partija »iskoordinirala« u Socijalističkom savezu… (Čitalac koga ovo partijsko utvrđivanje »interesa naroda« podsjeća na »vitalni nacionalni interes«, efikasno sredstvo blokade skupštinskog odlučivanja koje koriste narodne partije u današnjoj Bosni i Hercegovini – potpuno je u pravu.)
Najuspješnija prevara, u to vrijeme, zvala se »nacionalna ravnopravnost«. Svodila se na tzv. nacionalni ključ u raspoređivanju pozicija i funkcija u bosanskohercegovačkoj politici, privredi i kulturi. Bosanski muslimanski subjekt bio je prezadovoljan »ključem«, jer su nakon priznavanja muslimanske nacionalnosti mjesta počele dobivati, u mnogo većem broju, i osobe s imenima orijentalnog porijekla. No ta promjena, možda 30 % Muslimana na pozicijama i funkcijama, bila je dimna zavjesa koja je skrivala mnogo važniju činjenicu što je ostala nepromijenjena: 100 % komunista na pozicijama i funkcijama! Blistava opštost »nacionalne ravnopravnosti« skretala je pažnju s temeljne neravnopravnosti građana u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini, budući da mjesta o kojima je riječ u pravilu nisu bila dostupna nekomunistima svih nacionalnosti (90 % stanovništva).
Te svoje ushićenosti šarenom lažom »nacionalne ravnopravnosti« bosanski muslimanski subjekt nije se oslobodio ni kada je jednopartijski sistem bio već ozbiljno uzdrman. U januaru 1991, u Rezoluciji koju je potpisalo 79 »muslimanskih intelektualaca Bosne i Hercegovine«[13], zahtijeva se — ukoliko Srpska demokratska stranka uspije da opozove Bogića Bogićevića, člana Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine — da novi član Predsjedništva ne bude Srbin, kandidat SDS, već Musliman: »Muslimani – koji su do sada uvijek bili zapostavljani – trebaju dobiti mjesto koje im pripada«. Da, od 1945. do 1991. nisu bili zapostavljani nekomunisti (90 % stanovništva), već Muslimani! Potpisnici Rezolucije mogli bi legitimno zahtijevati da u Predsjedništvo SFRJ bude izabran Musliman-nekomunist (izborom Stjepana Mesića već je bio napravljen presedan), no ta stvarna promjena nije bila njihov prioritet. Zanimalo ih je samo da bude Musliman, »da se vidi da ima i nas«. A ideja da »treći narod po brojnosti u SFRJ«, Muslimani, treba da ima u Predsjedništvu svoga predstavnika iako postojeći ustav stipulira da to tijelo čine predstavnici republika a ne narodâ, savršeno je pogodovala srpskom vojno-partijskom vrhu: kako je tri-četiri dana prije donošenja Rezolucije muslimanskih intelektualaca Bosne i Hercegovine rekao ministar odbrane SFRJ Veljko Kadijević, »svakom narodu treba priznati mogućnost da bira soluciju (ali ne i Republici niti narodnosti)«[14].
Iz ove perspektive, nacrt Envera Redžića bio je genijalan: napustiti pokušaje da se od islamiziranih Slavena napravi zakašnjela etnička nacija, kako god se ona zvala, i uzeti ih kao osnov buduće republikanske nacije, jugoslavenske ili – kasnije – bosanske. On, naravno, nije bio svjestan da je takav poduhvat moguć samo u liberalno-demokratskom okruženju, u pravoj republici a ne u socijalističkoj. Ni Salim Ćerić, koji se aktivno suprotstavljao Redžićevim idejama, nije bio svjestan da isti povijesni sklop obesmišljava i njegove vlastite. U isto vrijeme kada je Dolf Sternberger skovao izraz »ustavni patriotizam«, 1970. godine, zalagao se Ćerić za »jugoslovenski socijalistički patriotizam« kao supstituciju za nepoželjnu jugoslavensku nacionalnost[15]. No (Zapadna) Njemačka je bila liberalna demokratija, što je neophodan uvjet da takvi projekti uopšte imaju nekih izgleda. Zauzvrat, kada se izgradnja socijalizma revolucionarnim putem pokaže kao skupa fantazmagorija, nestat će i jugoslavenskog patriotizma i same Jugoslavije!
Jedno uzgredno Redžićevo razmišljanje sačuvalo je pertinentnost sve do danas: insistirao je na geografskom omeđenju populacije o čijoj se nacionalnosti vodila debata. Ne možemo znati je li na taj način želio da svoje protivnike natjera na dosljednost, no njegova logika je jasna: ako se insistira na etničkoj (»gustoj«) a ne političkoj (»rijetkoj«) nacionalnosti, tada je glavni faktor etnogeneza. A tu se bosanski muslimani, kakvo god ime im na kraju dali, jasno odvajaju od drugih muslimana u južnoslavenskom prostoru. »Neki istoričari i publicisti«, piše Enver Redžić, »svrstavaju Muslimane današnjeg Sandžaka u istu etničku zajednicu sa bosanskim Muslimanima. Na taj način oni previđaju istorijski fakat da se islamizacija u Sandžaku odvijala na etničkoj osnovi koju su tamo Turci zatekli i koju je sačinjavalo pravoslavno stanovništvo srednjovjekovne stare raške države, dok se u Bosni islamizacija ostvarivala na etničkoj osnovi kojoj je pripadalo bogumilsko, katoličko i pravoslavno stanovništvo srednjovjekovne bosanske države, tj. na etničkoj osnovi srednjovjekovnog bosanskog naroda«[16].
Prevedeno u današnje kategorije, bosanski islamizirani Slaveni etnički se razlikuju od islamiziranih Slavena drugdje na Balkanu, pa ako se oni prvi danas zovu Bošnjaci, ovi drugi se izvjesno ne mogu tako zvati.
Nema Bošnjaka u Sandžaku i Crnoj Gori? Nezgodno! U ono vrijeme, populacijska genetika bila je u povojima, nije se znalo, barem ne kod nas, za haplogrupe i mitohondrijsku DNK, i etnogenezom su se bavili historičari a ne biolozi. U tom smislu, Redžićeve tvrdnje mogle su biti, u najboljem slučaju, uvjerljiva nagađanja. No situacija se u međuvremenu promijenila, postoje nova saznanja u genetici, nove metode i novi instrumenti, i šta ako neko istraživanje na velikom statističkom uzorku pozitivno utvrdi da su muslimani u Srbiji i Crnoj Gori genetski bliži tamošnjim pravoslavcima nego muslimanima u Bosni i Hercegovini?
Bošnjački odgovor u toj hipotetičkoj situaciji nije teško predvidjeti. U ovom slučaju, etnička osnova nacije na kojoj se inače insistira neće se uzeti u obzir. U prvi plan izbija, kao kohezivni faktor, religija: muslimani u Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori su jedno, budući muslimani. Kao da se krug zatvara: u ono vrijeme, sam naziv »Muslimani« bio je neodgovarajući za novopriznatu naciju jer ju je, prema mišljenju samih nezadovoljnih Muslimana, svodio na vjersku skupinu, no danas je ta heteroidentifikacija kao vjerske skupine dobrodošla kao potvrda jedinstvenosti nacije. I tako će bosanski muslimanski subjekt nastaviti da krpari svoju argumentaciju, bez ikakve konzistentnosti, mijenjajući rakurse, principe i historijsku perspektivu, sve do konačne propasti svoga projekta…
Djelo velikog Envera Redžića prekrio je zaborav, i današnjim generacijama njegovo ime ništa ne govori. U frivolnoj javnoj kulturi kakva je naša, gdje se zasluge stječu samo na stadionu i na estradi, mnogo veću popularnost uživala su dvojica njegovih sinova, koji su u vrijeme debate o »muslimanskoj nacionalnosti« svirali gitaru u nekim sarajevskim lokalno-instrumentalnim sastavima…
[1] Michael W. Doyle, »Kant, Liberal Legacies and Foreign Affairs«, Philosophy and Public Affairs, vol. 12 no 3 (Summer, 1983), ss. 205-235, i vol. 12 no 4 (Autumn, 1983), ss. 323-353.
[2] V. supra, s. 7 (bilj. 8).
[3] V. Iva Lučić, U ime nacije, op. cit., ss. 108-109.
[4] Salim Ćerić, O jugoslovenstvu i bosanstvu. Prilog pitanju: jugoslovenska nacionalnost ili jugoslovenski socijalistički patriotizam, Oslobođenje, Sarajevo, 1971?.
[5] Iva Lučić, U ime nacije, op. cit., s. 249.
[6] Salim Ćerić, O jugoslovenstvu i bosanstvu, op. cit., s. 34.
[7] Atif Purivatra, »Mješoviti brakovi ne ‘stvaraju’ naciju«, Oslobođenje, 18. mart 1971, s. 3. Nav. prema Iva Lučić, U ime nacije, op. cit., s. 260.
[8] U probnom popisu u maju 1969. tri četvrtine »Jugoslovena nacionalno neopredijeljenih« nosili su imena orijentalnog porijekla.
[9] Salim Ćerić, O jugoslovenstvu i bosanstvu, op. cit., s. 33.
[11] Salim Ćerić, O jugoslovenstvu i bosanstvu, op. cit., s. 32.
[12] Loc. cit.
[13] V. Tarik Haverić, Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine, ECLD, 20233, »Dva bosanska dokumenta«, ss. 58-64.
[14] Ibidem, s. 45.
[15] Salim Ćerić, O jugoslovenstvu i bosanstvu, op. cit., ss. 41-42.
[16] Enver Redžić, »O posebnosti bosanskih Muslimana«, Pregled br. 4, Sarajevo, 1970, s. 81 (bilj. 1).