Uspomeni Dubravka Lovrenovića (1956-2017)
Treći činilac etnogeneze, uz genetsko srodstvo i kulturu (u kojoj je religija, navodno, najvažniji element), jest politička povijest, dotle da upućen autor kakav je Dubravko Lovrenović legitimno govori o etno-politogenezi[1]. U slučaju koji nas zanima, međutim, politička povijest sve do najnovijeg vremena nije mogla igrati značajniju ulogu. Neke od razloga iznio sam na prethodnim stranicama, pa ću ih sada samo sistematizirati:
- U feudalnoj Bosni, prije osmanskog osvajanja, nije postojala jedinstvena primarna samoidentifikacija članova društva koja bi evoluirala do današnjeg pojma nacionalnosti.
- Nijedna državna tvorevina nije se održala na nekom omeđenom teritoriju stabilnih granica dovoljno dugo da bi s vremenom proizvela kolektivnu svijest o zajedničkoj političkoj sudbini heterogenih pretpolitičkih elemenata.
- Funkcije feudalne države »bile su slabašne, uz to opterećene brojnim zaprekama objektivne i subjektivne naravi«[2], pa ona nije mogla imati značajniju kohezijsku ulogu.
- Osmansko osvajanje prekinulo je kontinuitet sporadičnog otpora feudalizmu i apsolutnoj monarhiji koji će, u zapadnoj Evropi, kroz niz mirnih ili nasilnih transformacija dovesti do proto-nacionalnog osjećaja u današnjem smislu[3].
- Osmanska država bila je moćnija od bosanske feudalne države, sa snažnijim kohezijskim funkcijama, ali je počivala na religijskoj identifikaciji članova društva koja je suprotstavljena samoj ideji moderne nacije.
- Austro-Ugarska je Bosnu preuzela od Osmanske Carevine pedesetak godina prekasno: sredstva državne prisile već su bila ograničena. I, mnogo važnije, stvaranju bosanske nacije pristupilo se iz uskih habsburških dinastijskih interesa, a ne interesa stanovništva o kojem je riječ.
- Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca imala je u svom programu stvaranje nacije Jugoslavena od »troimenog naroda«. U skladu sa shvatanjima toga vremena, bosanskohercegovačkih muslimana nije bilo ni na mapi kao eventualnog »četvrtog imena«, niti su se njihovi predstavnici trsili da se za neki takav status izbore: njima je bilo važno jedino da u novoj državi sačuvaju svoja vjerska prava.
- U Drugu Jugoslaviju Bosna i Hercegovina je ušla kao »i srpska, i hrvatska, i muslimanska«, te stvaranje bosanske (a pogotovu ne bošnjačke) nacije nije imalo nikakvih realnih pretpostavki.
U grčkoj mitologiji, Kairos (Καιρός) je krilati bog povoljnog trenutka koga treba uhvatiti za čuperak kada prolijeće. Jedinstven stjecaj okolnosti pogodan za stvaranje bosanskohercegovačke nacije koji je bosanski muslimanski subjekt mogao iskoristiti (tj. »uhvatiti priliku za kosu«, καιρὸν ἁρπάζειν) bio je rat 1992-1995. i raspad Druge Jugoslavije – onako kako je moderna Bosna i Hercegovina nastala 1943, usred rata u kojem se raspala Prva Jugoslavija. Podsjetit ću na dva najvažnija momenta:
- Bosna i Hercegovina stekla je političku samostalnost, nakon što je više stoljeća bila sastavni dio drugih političkih tvorevina.
- Rat je okončan nametanjem uređenja što je načelno omogućavalo izgradnju liberalno-demokratskih institucija (»politički pluralizam i tržišna ekonomija«), jedinih koje pogoduju stvaranju moderne »izborne nacije«.
Takva bosanska nacionalnost i mogla je biti samo »tanka«, republikanska, kakva odgovara političkim zajednicama s kulturno heterogenim stanovništvom, bez nametanja jezika, pisma i kulturnih obrazaca, i strogo sekularna. Svodila bi se na ustavni patriotizam, bez obaveze afektivne privrženosti državnim simbolima: socijalna veza članova društva bili bi projekti za budućnost, a ne (uvijek proizvoljno interpretirana) herojsko-aristokratska prošlost.
Malobrojni akteri koji su intuitivno osjećali da takvo rješenje za Bosnu i Hercegovinu nije tek jedan od mogućih političkih modela već je jedini mogući nailazili su, na svim stranama političkog spektra, na odbijanje izraženo dogmatskim stavom da bosanska nacionalnost ne postoji (ili: da ne može postojati). Tom stavu oni su se u pravilu suprotstavljali navođenjem primjera Švajcarske, ne shvatajući razloge zbog kojih je ta paralela neuvjerljiva. Od upadljive sličnosti (jezički i vjerski heterogeno stanovništvo u oba slučaja) mnogo je važnija temeljna razlika: Švajcarska ima liberalno-demokratsku strukturu društva koju Bosna nije imala ni u jednom državnom sklopu u kojem se nalazila. Pojednostavljeno rečeno, ne postoji švajcarska (američka, brazilska…) etnija, ali postoji švajcarska (američka, brazilska…) »tanka« nacionalnost, zahvaljujući društvenim i političkim uvjetima koji se u Bosni i Hercegovini nikad nisu bili stekli – sve do početka 1990-ih!
S globalnim urušavanjem socijalizma i krizom jugoslavenskog državnog modela nastupila je nova epoha. Bilo je to »zgusnuto vrijeme« (E. Bloch) kada se u trenutku donose odluke što oblikuju život više budućih generacija, i kulturno-političke elite bosanskohercegovačkih Muslimana, oslobođene komunističke državno-partijske kontrole nad društvenim životom, takve su odluke i donijele. Najvažnija od njih bila je da se sva energija kolektiviteta usmjeri na afirmaciju muslimanske (kasnije: bošnjačke) etnije kao ekskluzivnog subjekta političkog života. Takva odluka čudi: ako se ugrubo može reći da su politički vođi bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, po nalozima iz Beograda i Zagreba, povlačili svoje poteze s ciljem da podijele Bosnu i Hercegovinu, onda je blizu pameti da su muslimanske elite, čiji je cilj navodno bio sasvim suprotan, naime da očuvaju Bosnu i Hercegovinu, morale postupati sasvim suprotno u odnosu na Srbe i Hrvate. I ako su oni prvi mislili da će svoj cilj lakše ostvariti osnivanjem nacionalnih stranaka, ovi drugi upravo to nipošto nisu smjeli učiniti… Pa ipak su učinili: ne samo da je Stranka demokratske akcije prva nacionalna stranka osnovana u Bosni i Hercegovini, već je sâm koncept »dogovaranja narodâ koje predstavljaju njihove stranke« upravo Alija Izetbegović ponudio na tacni svojim protivnicima[4].
Igrokaz »dogovaranja«, započet u oktobru 1990, potrajao je šesnaest mjeseci, kako bi neki snažno zainteresirani akteri imali vremena za vojne pripreme. Kada se u proljeće 1992. rat iz Hrvatske prelio u Bosnu i Hercegovinu, separatizmu dobro naoružanih bosanskohercegovačkih Srba (a vrlo brzo i Hrvata), u čijoj je osnovi etnoreligijski nacionalizam, bosanski muslimanski subjekt nije ni pokušao da se suprotstavi integralizmom zasnovanim na »građanskoj naciji« već je, slabije naoružan, izgrađivao svoj vlastiti etnoreligijski nacionalizam. Drugim riječima, nije izabrao civilizacijski napredniji projekt moderne republikanske nacije s kojim bi pred svojim protivnicima nastupio kao avangarda, već se svjesno odlučio za poziciju u kojoj za njima stoljeće i pol kasni, pa potom nastojao da ih sustigne ulijevanjem vlastitog sadržaja u stare etnonacionalističke kalupe već izlizane od srpskohrvatske dugogodišnje upotrebe.
U radu o srednjovjekovnoj bosanskoj etno-politogenezi na koji sam gore uputio[5] Dubravko Lovrenović nije mogao izražavati vlastite preferencije o današnjim procesima; učinio je to nekoliko godina kasnije, kao aktivist a ne kao historičar, u jednom lično intoniranom tekstu, zalažući se za stvaranje naše univerzalne historijske svijesti »jače od svih ubitačnih etnokonfesionalnih podjela, s političkim bosanstvom kao centralnim pojmom«[6]. Otprilike u isto vrijeme, i ja sam pledirao da se već usvojeno ime »Bošnjaci« sačuva za islamizirane bosanskohercegovačke Slavene kao etniju, a da se bosanska nacija konstruira kao politička a ne organska zajednica »unutar koje zahvaljujući institucijama liberalno-demokratske države (a ne zahvaljujući ‘konstitutivnosti naroda’ ili ideji ‘suživota’) mogu saopstojati različite forme kulturnog življenja, pa dakle i … bošnjačka etnija, kojoj ne bi bilo ništa gore da nosi tu oznaku — pod uslovom da se kani svake ambicije da postoji kao politički subjekt ili ‘temeljni narod’«[7].
U vrijeme kada su gornji redovi napisani, neki dobronamjerni kritičari primjećivali su da takav projekt ne bi mogao imati nikakvih izgleda u situaciji kada dobra polovina stanovništva oružjem ostvaruje sasvim suprotne planove. Cilj tih »realističkih« upozorenja bio je, još jedanput, da izvrnu percepciju, i poteze muslimanskog/bošnjačkog vrha predstave kao iznuđene. Međutim, uvid u hronologiju pokazuje da Stranka demokratske akcije nije nevoljko slijedila etnizaciju politike – naprotiv, ona je taj proces inicirala. Ne postoji nijedan dokaz da je bošnjačka politička klasa ikad pokušala išta drugo tamo gdje je to bilo moguće, naprimjer u Sarajevu, koje je bilo pod opsadom ali ne i okupirano. U rovovima prema agresoru bilo je, kako se često ističe, nebošnjaka i nemuslimana, kao i u cijeloj Armiji RBiH, i više je nego vjerovatno da bi njihov broj bio znatno veći da ih u zgradama javne uprave, kada bi došli po kakvom poslu, natpisi nisu upozoravali da »nazivaju selam i šire islam«. Ubrzana islamizacija odbrane i cijelog društvenog života bila je praksa koja se nevješto skrivala iza Platforme Predsjedništva što je proglašavala sasvim drukčije ciljeve odbrambenog rata[8].
Već u prvoj godini rata bosanski muslimanski subjekt udario je glavom u »ravnodušni zid stvarnosti« i počeo da shvata koja je cijena njegovih historijskih odluka. Uzvišeni cilj kakav je »očuvanje cjelovite Bosne i Hercegovine« za koju su Muslimani imperativno vezivali svoju sudbinu naprosto nije bilo moguće ostvariti u uvjetima etnizacije politike, budući da ova prije ili kasnije vodi ka teritorijalizaciji etnije, tj. ekskluzivnom vezivanju nekog »naroda« za kompaktan teritorij. Tri naroda u jednoj zemlji, jednako odana načelu »guste« etnokulturne nacionalnosti – to znači da će se teritorij u pitanju kad-tad podijeliti natroje, pogotovu u ratnim okolnostima; uvjerenje Alije Izetbegovića da će Bosna i Hercegovina izbjeći toj sudbini zato što su »ovdje ljudi izmiješani kô ’šenično i kukuruzno brašno« pokazalo se kao još jedna skupa zabluda kada je izmiješanost dokinuta etničkim čišćenjem.
Našavši se u dilemi, bosanskomuslimansko političko vođstvo, uz podršku kulturnih i vjerskih elita, neće odustati od etnoreligijske nacionalnosti Muslimana za račun političke nacionalnosti Bosanaca, već će odustati od borbe za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. O tome saznajemo od Ejuba Topića, koji kao delegat SDA Bihać na Prvom bošnjačkom saboru održanom u Sarajevu 27. i 28. septembra 1993. kaže u svome izlaganju: »Gospodin Izetbegović nam je na prošlom Klubu poslanika rekao nešto što je meni jako teško palo, ali sam sad shvatio da je to naša neminovnost. A to je da je Bosna i Hercegovina sredstvo a ne cilj. (…) Naš cilj je opstanak muslimanskog naroda na ovim prostorima. Ako borba za međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu vodi muslimanski narod u propast i u nemogućnost opstanka, onda mi to ne smijemo dozvoliti«[9].
Za većinu posmatrača, Prvi bošnjački sabor je onaj historijski skup na kojem su bosanskohercegovački Muslimani usvojili nacionalno ime »Bošnjaci«. Na stranicama koje slijede pokazat ću da je ta promjena sasvim trivijalna, i da je od nje mnogo značajnija činjenica da se na saboru po prvi puta mogu sagledati konture bošnjačkog projekta. Iz taktičkih razloga, ipak, taj projekt – osim u jednom nesmotrenom priznanju za govornicom – nikada neće biti obznanjen: hiljadama ljudi koji će u rovovima provesti četiri godine u istim platnenim tenama neće se reći da se, po nečijoj odluci, ne bore za cilj već za sredstvo.
Nastavak je poznat: borba za »opstanak muslimanskog naroda na ovim prostorima« koju je predvodila Stranka demokratske akcije završila se nezapamćenim istrebljenjem, a »ovi prostori« smanjeni su na trećinu onih nekadašnjih. Dejtonski mir, kada jednom bude zaključen, predstavljat će nastavak rata drugim sredstvima. Što politički predstavnici Srba i Hrvata neće ni pokušati da rudimentarnu liberalno-demokratsku strukturu nove Bosne i Hercegovine iskoriste za konstruiranje političkog bosanstva može se razumjeti; ali to neće pokušati ni Bošnjaci.
U trideset godina mira, nijedan od ta tri »konstitutivna naroda« nije ostvario svoje ciljeve, a pretrpjeli su izrazito materijalno i kulturno nazadovanje i doživjeli demografsku katastrofu. Sada treba pokazati da je glavni uzrok takvog stanja zapravo jedan od ciljeva borbe koju je svaki od njih vodio na svoj način: očuvanje identiteta.
[1] Dubravko Lovrenović, »Na ishodištu srednjovjekovne bosanske etno-politogeneze«, Bosna franciscana 9, Sarajevo, 1998, ss. 85-125.
[2] Ibidem, ss. 103-104.
[3] Monarhističkom mobilizacijskom pokliču »Živio kralj!« (Vive le Roi!) francuski revolucionari suprotstavljaju poklič »Živjela nacija!« (Vive la Nation!).
[4] V. Tarik Haverić, Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine, ECLD, Sarajevo, 20213, s. 57.
[5] V. bilj. 1.
[6] Dubravko Lovrenović, »Pravo na život u istini«, Dani 452, 10. februar 2006.
[7] Tarik Haverić, Čas lobotomije. Prikaz jednog kulturnog skandala, Rabic-ECLD, Sarajevo, 2007, s. 155.
[8] »Platforma za djelovanje Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima«, predstavljena u opsjednutom Sarajevu 27. juna 1992. kao »najširi politički okvir za okupljanje svih patriotskih snaga«, nedvosmisleno je proglašavala da je politički cilj oružane borbe »suverena i nezavisna država građana, konstitutivnih i ravnopravnih naroda, Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive«, konstituirana »na principima parlamentarne demokratije, što podrazumijeva prije svega tržišnu ekonomiju, stranački pluralizam i ljudska prava i slobode«. V. Tarik Haverić, Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine, op. cit., ss. 66-77.
[9] V. YouTube video (26’ 10”).