Kako vrijeme prolazi sve su vidljivije posljedice preko trideset godina vanbračne zajednice nacionalizma i demo(n)kratije i njihovog poroda opšteg neznanja i populizma.
U politikama sjećanja i pokušajima etabliranja službenih (poželjnih) narativa prošlosti zrcale se lica i naličja jada i bijede naše sadašnjosti. Političari iz nikome poznatih razloga i pervertiranih motiva predlažu inicijative i donose odluke koje, osim troškova, ostavljaju trajne posljedice trasirajući kakofoniju povijesti za budućnost i nove generacije koje će gušiti tradicija neznanja i šarlatanstva, divlje nauke i banalne gluposti. I na kraju otjerati mlade i stare daleko odavde, istim putem kojim su otišli nebrojeni prije njih.
U nešto više od sto godina spomeničke prakse u Bosni i Hercegovini, naše vrijeme će biti zapamćeno po nepojmljivom i nevjerovatnom ali stvarnom i upornom spomeničkom divljaštvu.
Spomenike političari naručuju, prave i postavljaju kako hoće, kad hoće i gdje hoće. U samo nekoliko posljednjih godina u Sarajevu smo imali niz tragikomičnih primjera (p)ostavljanja spomenika. Od predizbornog kamenja odlazećeg načelnika Ajnadžića (SDA, JNA) u opštini Centar kada je posijao stele, ili bolje – kada je rasuo hripe, po ulicama Sarajeva sa plagiranim citatima prvog predsjednika SDA, pa do ostavljanja spomenika Tvrtku na tramvajskoj stanici, po mraku kao „eksponat jedne izložbe“. Spomenik po završetku egzibicije nije uklonjen već je ostao da čeka sarajevski tramvaj s vječno podignutom rukom, kao da zaustavlja taxi da ga odvede što dalje od ovog ludila u neku poželjnu bolju prošlost, koju se danas mnogi tako uporno a ipak uzaludno trude izmisliti i ispisati. U toj ujdurmi tadašnje gradonačelnice Karić (SDP) koja je u jednoj od svojih brojnih provala kreativnosti na račun građana naručila spomenik Tvrtku a da lokaciju za spomenik nikada nije našla, sarađivala je sa tada i sada aktuelnim načelnikom općine centar Mandićem (NS) koji je prihvatio (p)ostavljeni spomenik. Gradonačelnica Karić i načelnik Mandić su tražili i pronašli rupe u zakonu umjesto da zakon poštuju. Kao što su vijećnici NS-a glasali i podržali inicijativu kluba vijećnika SzBiH.
Najnoviji nemili događaj je upravo usvajanje pomenute inicijative. Iako je domaća politička scena krcata korisnim i beskorisnim idiotima, rijetke su štetočine kao pripadnici SzBiH. Ta stranka, jedna od nekoliko nastalih u nizu SDA abortusa, tradicionalno je privlačila oportuniste i karijeriste, i bila (i ostala) leglo klijentelizma. Tako je i u ovoj reinkarnaciji stranke, a nakon što je iz političkog groba nakratko ustao njen osnivač i literarni aspirant Haris Silajdžić i na čelo postavio budućeg političkog mrtvaca Semira Efendića, čovjeka nevjerovatnih ambicija u državnoj i međudržavnoj politici s posebnim akcentom na geopolikitu. Čovjek uporno propovijeda o svemu i svačemu i svakom je loncu poklopac dok neumorno javno lupeta svakojake gluposti. Tako je nedavno brabonjao o formiranju brigada koje će se ko džoja boriti protiv priznanja jednog od entiteta Bosne i Hercegovine. Ono bi da formira brigade. Jadna majko svoja. Ispalio bi se kao fišek čim bi prva barikada osvanula a na njoj naoružani maskirani civili. Palamudi tako Efendić o svemu i dijeli lekcije svima iako sam nije u stanju da riješi plavljenje podvožnjaka na Otoci u svojih nekoliko mandate načelnika opštine Novi Grad. A državu bi da vodi i drugima bi da docira.
Najnoviji skandal desio se na inicijativu upravo vijećnika njegove SzBiH. Gradski vijećnici, brainiaci, su usvojili inicijativu kluba SzBiH da se „vrati“ spomenik Ferdinandu. Odnosno Boryjev „Spomenik pokajanja“ sa likovima Ferdinanda i Sofije i grbom Austro-Ugarske Monarhije. Osim što će to koštati ko zna koliko sve siromašnije građane, biće to jedini spomenik Ferdinandu u Evropi. Čak ni u Austriji Ferdinand spomenika nema.
Nakon ovog ispada nameće se pitanje koji okupator je sljedeći na listi želja SzBiH i gradskih vijećnika koji će glasati i podržati njihov naredni prijedlog. Da li će tražiti da se u Park svjetlosti na mjesto današnjeg „Univerzalnog čovjeka“ vrati nacistički obelisk sa orlom na vrhu? Ili će možda “vratiti” ulicu ustaškom poglavniku, ili će prije toga osvanuti spomenik caru Franji? Ili će se krenuti iz dalje prošlosti pa recimo podignuti brončanog konjanika sa isukanom dimiskijom Omeru Paši Latasu ili nekom drugom krvniku iz osmanskog perioda? Da li, možda, gradski vijećnici planiraju postaviti i bar jedan spomenik u natprirodnoj veličini Eugenu Savojskom? Ko zna kakva nam sve iznenađenja pripremaju, na naš račun.
Uz revizionizam devedesetih koji je protjerao iz Sarajeva narodne heroje a na njihovo mjesto utjerao kolaborante i apologete ustaškog okupatora, ova nova pošast spomeničke nekulture sjećanja završni je čin, s neograničenim trajanjem, potpunog obesmišljavanja naše istorije. Iz današnje perspektive, mala je bruka u kaleidoskopu velike sramote i revizionizma našeg svagdašnjeg naprimjer Aziza Šaćirbegović. Ni po čemu važna za bilo koga osim što je bila žena svoga muža mladomuslimana i majka nekadašnjeg ambasadora Republike Bosne i Hercegovine pri UN-u Muhameda Šaćirbeya. Tako je supruga i majka Aziza postala „poželjno sjećanje“ dobivši važnu ulicu u Novom Sarajevu. Inače, njen sin, ambasador je po nalogu prvog predsjednika SDA u Istanbulu na preliminarnim mirovnim dogovorima formalnopravno priznao i potpisao Republiku Srpsku, a u Daytonu je kasnije taj potpis ovjeren.
Vijećnici SzBiH govore o Ferdinandu i Sofiji kao o žrtvama, a ne kao o okupatorima. I još kažu da je Gavrilo bio ubica, pa kad ima ubica obilježje trebaju imati i žrtve, pa će zato podići nekoliko metara visok spomenik. Neće nas iznenaditi ako se neko od pametnjakovića iz SzBiH dosjeti da podigne spomenik nerođenom djetetu Ferdinanda i Sofije s obzirom da se još papagajski ponavlja mit da je 47-godišnja Sofija bila trudna iako se ta informacija prvi put pojavila u tekstu Borivoja Jevtića 1924. godine koji je u svom „svjedočenju“ o ubistvu prijestolonasljednika uspio da bude na čak tri mjesta u isto vrijeme a usput je izmislio da je Sofija bila trudna. I evo, ta je laž još živa preko sto godina. Iako u austrougarskim izvorima ne postoji niti jedan zapis ili objava u bilo kojim novinama o tome da je Sofija bila trudna, a ne treba sumnjati da bi Austro-Ugarska koja je svijećom tražila razlog za rat i odmazdu itekako iskoristila to da je ubijena supruga prijestolonasljednika bila trudna. Odnosno da je Gavrilo ubio i prijestolonasljednika i njegovog nerođenog nasljednika ili nasljednicu.
I tako, dok su mnogi heroji iz Drugog svjetskog rata protjerani i zaboravljeni, a mnogi heroji odbrane grada u vrijeme opsade devedesetih nisu ni zapamćeni, dok su značajni pisci i drugi umjetnici bez spomenika i ulica, besposleni gradski vijećnici izmišljaju spomenike okupatorima. Još samo da Parlament Federacije usvoji predloženu skandaloznu „Deklaraciju o osudi svih totalitarnih režima“ i time izjednači naciste, fašiste, i njima pripadajuće ustaše i četnike, sa komunistima i partizanima – staviće tačku na i istorijskog revizionizma.
Spomenik Ferdinandu neće biti turistička atrakcija. Već postoji muzej na mjestu pogibije Ferdinanda i Sofije. Spomenik Ferdinandu će biti još jedan trijumf gluposti, neznanja, nedoraslosti i glupog populizma gradskih vijećnika, na sramotu grada Sarajeva, a na račun građana. Biće to još jedan u nizu spomenika naše vlastite samoinducirane tragedije i nesretne sudbine. Tragedije i sudbine koje smo svi zajedno zaslužili.