Odmah poslije još jedne jalove sjednice Parlamenta Bosne i Hercegovine i još jedne blamaže Trojke, Elmedin „trokorak“ Konaković nastavlja zlorabiti poziciju ministra vanjskih poslova kao privatno-stranačku platformu za još jednu konferenciju za novinare na kojoj opet nije rekao ništa bitno osim što je opet istovario kamion magle u nadi da će opet zamagliti vlastiti diletantizam i nesposobnost. Pridružio mu se kao pobočnik Denis „egzistencijalista“ Zvizdić reakcijom u medijima nastavljajući mlatiti praznu slamu na naš račun, i tako, evo, treću deceniju.
Spašavanje Dodika
Osim što je skretničar rijeka i blokator svega Dragan Čović (opet) namagarčio Trojku uspio je, za sada, spasiti laktašenka Dildorada u njegovom očajničkom pokušaju da skrene pažnju s nadolazećeg ekonomskog kolapsa RS-a. Toliko je zadužio RS da se još nisu rodili oni koji će vratiti posljednje rate njegovih dugova. A na ime čega je Dodik zadužio nekoliko koljena Srba i šta je tim parama napravio ostaje pitanje za dužnike, dok tumaraju prostranstvima lažnih nada, bez budućnosti za sebe osim negdje drugdje, tamo daleko.
Dildorad nastavlja provokacije još jednim pokušajem rušenja ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. Kad god mu dođe voda do grla, i zafali para, napadne Bosnu i Hercegovinu i onda otvori novu stranicu pregovora da kao odustane od svog projekta. I tako, evo, dvije decenije. Donedavno je vjernog partnera imao u B Izetbegoviću i njegovoj familijarnoj ispostavi što se predstavlja kao politička partija.
Stranku destruktivne akcije B Izetbegović je naslijedio od svog oca koji nas je u crno zavio prije rata savezništvom i zapanjujuće neograničenim povjerenjem u takozvanu JNA. A onda u ratu pokušajima podjele Republike Bosne i Hercegovine koju je ‘93. u Ženevi podijelio u dogovoru s Krajišnikom. Za tu priliku je promijenio ime nacije, jer je svijetu bilo lakše prihvatiti bošnjačku nego muslimansku državu. Ipak, Bošnjački sabor nije uspio u svojoj osnovnoj namjeri. No, nastavio je prvi predsjednik SDA raditi na tom projektu pa je jedva dočekao i s lakoćom pristao, na iznenađenje pregovarača Holbrookea, da ukine Republiku Bosnu i Hercegovinu i prizna Republiku Srpsku. Otišao u Dayton s Republikom Bosnom i Hercegovinom da u njeno ime pregovora, a vratio se s Republikom Srpskom, a bez Republike Bosne i Hercegovine i bez države za građane. Potpisom Izetbegovića RS dobija pravnu legitimaciju, tako da je on de iure zaslužan za njeno postojanje. Poslije rata je prevarivši pripadnike Armije certifikatima u kombinaciji s obezvrjeđivanjem društvene imovine koju je pretvorio u državnu, omogućio svojim partijsko-porodičnim pajdašima istorijsku pljačku građana i društva zamaskiranu kao privatizacija.
B Izetbegović je od oca naslijedio stranku kao platformu za nastavak pljačke vlastitog naroda, nakon što je narod preživio genocid, i za nastavak glavnog projekta stranke – formalnu podjelu države i stvaranje državice u kojoj će oni, po prirodi stvari, biti vječni vladari. SDA je Bošnjake tretirala (i tretira) kao taoce, a teritoriju koju je odbranila Armija Republike Bosne i Hercegovine kao svoj, i samo svoj, ratni plijen. Poslije rata su radikalizirali Bošnjake, kao što su u ratu islamizirali i postrančili Armiju.
Odgovarali su Čović i Dodik B Izetbegoviću i proveo je svoj politički vijek u skladnom suživotu s njima, a rezultat je današnja ispražnjena Bosna i Hercegovina. Sjetimo se kad je nestao kompletan slučaj s dokazima protiv Dragana Čovića. Sudinicu je dočekala „prazna fascikla“ a Čović je tada izbjegao zasluženu robiju. Zahvaljujući Sinu Svoga Oca to je prošlo bez problema, pa i danas, evo, trpimo Čovića i njegovo iživljavanje, ucjene i blokade. O simbiozi Izetbegović – Dodik ne treba trošiti riječi. Jedan od primjera tradicionalno uspješne saradnje na račun Bosne i Hercegovine je „četvrta ruka“ kao poluga za blokade u Domu naroda. Oslobodio je nacionalni trojac državu od društva (i imovine), oslobodio od građana i budućnosti, pa tako danas u našoj domovini živi oko dva i po miliona žitelja, kako bi to rekao Čović, izbjegavajući da kaže građana.
SDA zombiji, snobovi i lažni ljevičari
Tako dolazimo do Trojke koja je samo jedna od posljedica decenija prevare. Politikom se u Bosni i Hercegovini u pravilu bave pojedinci koji se ničim drugim ne mogu profitabilno zanimati pa su kao takvi spremni na sve da u politici i ostanu. Konaković, Zvizdić, Kojović, Nikšić… ti ljudi nisu u stanju raditi ništa drugo nego biti političari u ovom provizoriju od države. Vidimo kako im ide, na našu tragediju.
Dokle seže moralna korupcija i politički razvrat svjedoči i najnoviji slučaj. Nikšić je u televizijskom gostovanju, bez da trepne, izjavio da je pozvao Bakira Hadžiomerovića da se kandiduje za direktora FTV-a i dodao da će iskoristiti svoj uticaj da dotični dobije taj posao. Ponijela ga pjesma pa otvoreno priča o kriminalnim planovima. Još tvrdi da dotični nije SDP kadar! Pa tako nije bio ni SDP kandidat za člana Predsjedništva, niti je kao SDP kandidat dobio direktorsku poziciju u JP Sarajevo, a da prije toga trafiku nije vodio. I još kaže da je Hadžiomerović takav da ne može biti nečiji! Ko džoja nezavisan novinar.
Možda je Nikšić imao moždani, ili neko u njegovoj stranci a on trpi posljedice, ili je dobio napad amnezije, ali se mnogi još sjećaju emisije „60 minuta“ koja je bila bilten Zlatka Lagumdžije. Emisije koja se bavila Dodikom i učinila ga zvijezdom, što je danas standard u većini medija kojima je Dildorad superstar, iako većinu medija i novinara otvoreno ponižava i vrijeđa godinama a da nikom nije palo na pamet da ga bojkotuje. „60 minuta“ je uništila reputaciju Federalne televizije kao pristrasna i stranačka, SDP emisija. Toliko je dobra bila da propast SDP-a koincidira s njenim postojanjem i emitiranjem. Nikšić osim što obmanjuje javnost, potpuno je izgubio osjećaj za kriminal – ne može se baš tako otvoreno pričati o namještaljkama. Ili može? To što se po sarajevskim kafanama odavno priča da će Hadžiomerović biti direktor FTV, a zna se i budući glavni urednik, isto nezavisni SDP kadar, to je drugo. I što se njih dvojica po bircuzima hvale time, ni to nije ništa novo. Ali da jedan predsjednik stranke otvoreno i javno putem medija najavljuje da će uticati na imenovanje direktora javnog servisa to je u najmanju ruku otvorena korupcija i odsutnost svake vrste srama, i novo dno SDP-a. Kako to da nije uticao na obnovu Jablanice nakon tragedije i ljudskih žrtava ili na to da se pronađu odgovorni i ustanovi povezanost nelegalnog kamenoloma i smrtonosne nesreće?
No, vratimo se Konakoviću koji bez ikakvih diplomatskih manira melje kao vodenica i baca prašinu u oči, samo više ne znamo kome, pa sad poziva EUFOR da se uključi. U šta? U hapšenje Dodika? EUFOR je tu da štiti interese EU, a ne Bosne i Hercegovine. Njima status quo odgovara i čine sve da trenutno stanje ostane nepromijenjeno. Za promjene su potrebne domaće politike, a ne EUFOR. A to što takvih politika nema, a ima EUFOR-a, nije njihov već naš problem.
Konaković šupljira, šlajdra i ne pokazuje znake umora pa je tako smislio najnoviji trik da nas još jednom obmane – lobiranje u Americi za “našu stvar”. Prekasno, premalo i jadno, dok na kormilu vanjskih poslova naše zemlje nema nikog pa naš brod bludi bespućima diplomatije. Umjesto da radi svoj posao on ne prestaje da se ponaša kao prvak stranke, čija ideologija nije odmakla od SDA iz koje je formiran došao, on i većina vrha NiP-a. Ademović kao da nije napustio SDA, Zvizdić radi u NiP-u isto što je radio u SDA – ništa, osim što brine o egzistenciji crnolistaša Čavare i drugih koji sa Čovićem rade sve što mogu protiv Bosne i Hercegovine. A mnogo mogu upravo zahvaljujući konakovićima, ademovićima, zvizdićima i drugim izetbegovićima.
A šta reći o snobovima Naše stranke?
Januarska avantura Sabine Ćudić
Januar je protekao u još jednoj „neobjašnjivoj“ avanturi Sabine Ćudić, ili bolje reći sabotaži koalicije Trojka u pažljivo izabranom političkom trenutku. Željna nabrzaka jeftinih političkih poena i još jeftinije političke pirotehnike, ovu godinu je započela napadom na svog koalicionog partnera Konakovića optužujući ga da on spašava i održava Dodika na vlasti (!) i da će „uskoro“ građani saznati njegovu i ulogu NiP-a, što se nije desilo. Pri tome je svoju kampanju pokrenula sa SDA televizije Hayat, na kojoj je rado viđena gošća, a na toj televiziji redovno čereče upravo Konakovića. Pa onda epizoda „saslušavanja“ Konakovića u Parlamentu a Ćudićka je ostrašćeno kidisala na njega kao ni na koga do tada. Očito se još nije pomirila s neostvarenom ambicijom da bude ministrica vanjskih poslova i to nije oprostila Konakoviću, niti nekadašnjem kolegi Damiru Arnautu, karijernom, iskusnom i prevejanom političaru koji je može prevesti žednu preko vode kad poželi. Što je ovaj i učinio, pa sada uživa zavaljen u ambasadorskoj fotelji. Konaković je na napade Sabine Ćudić odgovorio sa „moramo znati šta radi Sabina Ćudić“. I stvarno, bilo bi lijepo znati šta radi Sabina Ćudić, a još ljepše za čije interese radi. Za interese Trojke i države Bosne i Hercegovine očigledno ne radi. Da ne spominjemo dvije rukice Naše stranke koje ne znače ništa izvan koalicije, a slomiše se mlatarajući i polomiše se glumatajući, razbacujući se pirotehničkim inicijativama. Time se Sabina Ćudić bavila i o jadu zabavila koaliciju Trojka, dok se Dodik bavio rušenjem države. Aferim!
Evidentno, Sabinu Ćudić ne zanima ni koalicija, a ni dobrobit njene stranke, a pogotovo je ne interesuje država Bosna i Hercegovina. Sabinu Ćudić zanima samo karijera Sabine Ćudić. Tako je nakon priče da neće koalirati sa crnolistašima i nacionalistima, upravo s takvima ušla u koaliciju u nadi da će uskočiti u ministarsku fotelju i skrasiti se u diplomatiji. A onda se još i borila za prava crnolistaša, kao Zvizdić, omogućavajući svojom suzdržanošću, pod ruku sa Kojovićem, da im se omogući isplata plata u gotovini i izbjegavanje sankcija, a da se time dodvore HDZ-u i Čoviću koji ih je sve skupa (opet) izvarao i nasamario.
Činjenica da vjeruju Čoviću dokazuje da su nedorasli i da su naturščici u politici. Čović je i prije i poslije prošlih izbora isticao da bez SNSD-a neće ulaziti u bilo kakvu koaliciju. Zbog toga nije formirana državna vlast sa opozicijom iz RS-a. Čović se nije promijenio trideset godina, još otkako je prestao pisati i potpisivati se ćirilicom. Čović je u NSRS sa smiješkom na licu rekao da trebaju biti ponosni na Republiku Srpsku i da je čuvaju. Trebaju biti ponosni na to što su protjerali i pobili Bošnjake, ali i Hrvate? Čović se nikad nije bavio povratkom Hrvata u RS, niti poboljšanjem statusa i pravima malobrojnih preživjelih i još malobrojnih povratnika Hrvata u RS. Isključivo se bavi pravima Hrvata u Federaciji u kojoj imaju ogromnu vlast i moć mnogostruko veću nego drugi s obzirom na mnogostruko manju brojnost Hrvata u odnosu na druge. Ali mu ni to nije dovoljno i hoće još, a to mu je glavna taktika – da stvari dovodi do ruba podnošljivog u nadi da će formalizirati treći entitet koji, osim formalno, de facto nije prestao postojati. Čoviću sve ovako kako jeste savršeno odgovara.
Ipak, podmukli neprijatelji Bosne i Hercegovine su i do srži korumpirani bošnjački političari bez obzira iz koje stranke dolaze. I to je konstanta od uvođenja višestranačja i početka farse od demokratije u nas.
Trojka bi više učinila u borbi protiv Dodika da ne čini ništa. Dodik je svakako na najboljem putu da postane sam svoj najveći neprijatelj, jer štetu koju on svakodnevno nanosi RS-u i sebi, ne može nanijeti niko, pa mu ni Čović više neće moći pomoći. Može, ako mora, Bosna i Hercegovina i bez ministra sigurnosti, samom činjenicom da je preživjela sa Nešićem kao ministrom, a nije ministarstvo samo ministar. Još kad bi ministar Konaković radio svoj posao za koji se grčevito borio, i kad bi Nikšić zauzdao maskirnog Vojina, ratnog huškača i prodavača kvazipatriotske opsjene Bošnjacima, i kad bi Nikšić sam odustao od javne promocije korupcije i stranačkog kadroviranja podobnih… eh, kad bi.
Dodik i Čović otvoreno, kontinuirano i uporno rade na razgradnji i uništenju Bosne i Hercegovine i u tome su neumorni i bjelodano – neće se umoriti. Umorit će se samo Bošnjaci od korumpiranih i nesposobnih a prebogatih bošnjačkih političara. A onda će upaliti svjetlo i vidjet će da skoro niko pošten, ni normalan, nije u Bosni i Hercegovini ostao. Tad će naravno biti prekasno, kao što je sad kasno nakon decenija beščašća, prevara i otimačine, za bilo šta osim za nove nesreće.
Ako vam se ne sviđa informirani pesimizam napisanog, onda možemo završiti u optimističnom tonu, riječima Sina Svoga Oca: „Mirno spavajte… sve ćemo, akobogda, riješiti.“
Prigodni parergon
Juče je bio Dan grada Sarajeva, i dan oslobođenja Grada od fašista, nacista i domaćih izdajnika. Sarajevo su oslobodili antifašisti. Tradicionalno, političari su obišli i mezar prvog predsjednika SDA čija je stranka izbrisala, koliko je mogla, tragove antifašizma u Sarajevu, a u nazivima ulica i škola imena antifašista i heroja zamijenila imenima fašista, kvislinga i saradnika okupatora.
Političari su navodno obišli, posjetili šehidsko mezarje na Kovačima ali su fatihu proučili samo prvom predsjedniku stranke i samo na njegov mezar položili cvijeće, njemu koji nije pao kao šehid. Nišani šehida samo su kulisa mezaru prvog predsjednika SDA koji nije oslobodio Sarajevo već je u tom Sarajevu rehabilitovao fašiste a antifašiste protjerao iz grada i istorije grada Sarajeva.
Sretan vam 6. april Dan oslobođenja Sarajeva od fašista.