foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Krivi su oni, ne računajte na nas

Nakon prve godine pandemije, smrt je postala vijest a vijest navika, kao i policijski sat. Naši dnevnici su smrtovnice, evidencija odlazaka. Strašna je ta sposobnost adaptacije. Kao pod opsadom. Svaka nova nenormalnost brzo postaje normalna. Strah da ne završimo kao žabe skuhane u loncu je osnovan. Kao i pod opsadom, i u vrijeme pandemije rade kafane u koje inspekcija ne ulazi. Kao i pod opsadom, i ovom ratu protiv nevidljivog neprijatelja, ratujemo bez oružja, bez vakcine. Samo što na vakcine nemamo embargo.

Smrt je normalna pojava. Smrt umjetnika neobičan je događaj. Smrt u slučaju kada znamo djelo a ne poznajemo autora, nije kraj, jer nije bilo ni početka, već samo konačni datum. Konačnost opusa je konačnost umjetnika. Šta nam znači da li je neko živ ili nije ako ga znamo samo po djelima koja će nadživjeti svog autora. U njima se može kriti i zrnce besmrtnosti, ali to zrnce nije sjeme. Ništa novo neće izrasti na tom trenu vječnosti.

Nisam slušao Balaševićevu muziku, ali to što nisam kupovao ploče ne znači da sam mogao izbjeći njegove pjesme na televiziji i radiju, na rođendanima, u parkovima, u vojničkim spavaonama na odsluženju obaveznog roka, u ratu, u miru… To je odlika popularne kulture – neizbježna je.

Sombor, prije skoro trideset i pet godina, ljeto, poslijepodnevni odmor, neko negdje u ogromnoj vojničkoj spavaoni nabada akorde pjesme. Iz zdravog mladalačkog sna bude me preduge pauze dok hvata akord, pa onda još zakasni sa stihom uz taj akord. Borba ne prestaje. Moja sa snom iz kojeg pokušavam istjerati kantautora u gaćama i potkošulji dok bos golim rukama davi gitaru stežući joj vrat, da bi je tješio nakon svakog stiska stihovima. Balaševićeve su pjesme duge, uvijek se čini da dolazi još jedna strofa.

Sedam ljeta kasnije, iza sedam brda, iza sedam gora. Bjelašnica, ljeto. Naš je istureni položaj naspram brda Hojta. Kažu da je brdo temeljito minirano pa smo i mi opušteni jer naša linija odbrane je takva da zapravo i nije linija. Bili smo kao predstraža. Do kraja terena nismo sa sigurnošću utvrdili iz kojeg pravca bi mogao doći eventualni napad. Vojnički sumanuto, ali ništa neobično. Kao što smo u JNA čekali da bismo žurili, ili žurili da bismo čekali, tako smo u ratu redovno učestvovali u nečemu što nismo razumjeli. Pa smo i tog ljeta na Bjelašnici držali položaj prema zamišljenom neprijatelju koji ipak postoji. Bilo je vruće kao i onda u Somboru. Slično smo se dosađivali i slično sam tvrdo zaspao, nakon gomile gljiva koju smo tog jutra nabrali i ručali.

Iz sna me probudio radio. Saborac je pojačao pjesmu Krivi smo mi. Slušao sam u polusnu prvi put tu pjesmu i do kraja pjesme se potpuno razbudio. Ostalo je nekoliko stihova da lete poput muha i komaraca oko moje glave. Svoj razgovor sa Balaševićem sam počeo u prvom licu množine, da bi preko drugog završio u trećem. Od krivi smo mi, preko krivi ste vi, do krivi su oni. Insistiram da nisam kriv što sam završio u planini s puškom. Niti sam ćutao, niti sam se sklanjao. Niti bježao. Krivi ste vi koji niste, ako je iko kriv. A najlakše je završiti zaključujući krivi su oni, mada više nije bilo posve jasno ko su to oni. Kao što nije bilo jasno gdje su njihovi, na kojem od svih onih brda što odlaze u nedogled.

Godinu ranije, na obližnjem Mrazištu, dogodio se moj prvi ratni izlazak u šumu. Uvijek sam ratovanje u šumi povezivao sa partizanima. Na tom prvom izletu u šumu stradali smo kao partizani u obruču. Smrt je već tada bila svakodnevna ideja. U toj noći, nakon boja, marširajući kroz gluhu noć šumskim putem, nosili smo mrtve i municiju, koliko smo mogli ponijeti. Mislili smo da se vraćamo u Sarajevo i ostavljamo veliki debeli obruč iza sebe.

Bjelašnica je pala prije nego što smo došli a mi smo kao posljednja jedinica napustili Mrazište, ali tek nakon što je pao Sejo.

Te noći, marširajući poput zombija kroz mrak, tup i iscrpljen, priviđali su mi se zvuci i sjene. Strah me je bilo da stanem, da sjednem bar minut pored puta, na travu, da odmorim, da samo na tren zatvorim oči. U pokretu me je držala ideja užasa da ću ostati kao taman kamen pored puta, u dubokom snu dok me saborci ne vide i prolaze pored mene. Koračao sam pokušavajući ostati budan dok su ispod mene noge lijeno preticale jedna drugu u beskonačnom nizu naizmjeničnog sustizanja.

Nekada sam na straži u onoj vojsci, istoj onoj u kojoj me iz sna probudio drugi vojnik, ubijao vrijeme množeći petocifrene brojeve. Marširajući one noći Igmanom nisam množio brojeve, ali sam se raspravljao sa Hegelom rugajući mu se kao uvrijeđeni student.

Iz čije vatre vadimo kestenje za Apsolutni duh ovoga puta?
Da li je manifestacija Apsolutnog duha uvijek neko zvjerstvo, nepravda?

Zlostavljao sam Hegelovu dijalektiku pitanjima revotliranog studenta i poraženog ratnika. Nisam znao da su i oni taj dan pobjegli od nas kao i mi od njih. Do tog dana smo rat provodili ratujući po sarajevskim ulicama, haustorima, baščama i kućama. Prvi put sam osjetio strah tog prvog ratnog dana u šumi. Glasovi su morbidno odjekivali. Čas je neprijatelj bio ispred nas, da bi već u sljedećem trenutku glasovi, hajka dolazila nama sleđa. Okretali smo se unezvjereno. Bilo je jasno da bez obzira što sam i mahalac i haustorče, nisam spreman na ovo iskustvo. Na Mrazištu sam prije rata bio samo jednom, za Olimpijadu. Na Igmanu su bile staze za nordijske discipline. Sada je bilo sve drugačije. Nije bilo snijega, ni skijaških staza. Gibao sam se kao nepripremljeni maratonac na tridesetom kilometru. Znao sam da onako mršavi, nenaspavani, slabo opremljeni, slabo vođeni, nemamo šanse. Suočen sa velikim neznanjem ratovanja u šumi osjetio sam strah. Strah od neznanja je konačno dočekao svoje vrijeme.

Bitka je trajala kratko, ali ispalo je da je bilo dovoljno, i da žrtve nisu uzaludne. Nekoliko sati kasnije već smo marširali, povlačeći se, a ja sam posrćući i vukući umorne noge što su se beskonačno preticale, posrtao kao dijalektičar, sumnjajući u dijalektiku od Heraklita do Hegela. Godinu kasnije u hladu borovine bio sam spreman na debatu sa Balaševićem, sa njegovom sjenom, sa njegovom pjesmom. Znam, nije pjesma da se s njom debatira. Ne znam da li je to bila reakcija na prekinuti san, pa sam razdražljiv nasrnuo na pjesnika, na ono malo mirisa što je iza sebe ostavila njegova pjesma. Vremenom sam mu na leđa, ni krivom ni dužnom, kao dug natovario sve, i rat i nepravdu. Samo se njegov glas u toj šumi čuo, on je bio glasnik s one strane. Glas jednog vremena. Dvoglas prošlog i sadašnjeg. I glas onih, tamo daleko.

Tog ljeta, na taj teren sam poveo i Hegela, s kojim sam se brzo izmirio nakon igmanskog marša, možda zato jer sam ostao živ. Poveo sam ga kao sagovornika. Sa Fenomenologijom duha sam prošao kroz tunel, truckao se u kamionu dok je knjiga spavala u suhom i toplom, u mom borbenom rancu. Šetali smo nepreglednim poljima majčine dušice, čubre, odgovarao bih na pitanja zagledan u pejzaž, u mirne bosanske planinske vrhove, zelene krovove moje zemlje. Bili smo spremni poginuti za tu ljepotu vjerujući da ginemo za slobodu.

Nije li i to lice Apsolutnog duha? Nije li ova minirana Hojta podjednako zelena kao i ovo brdo nasuprot nje? Da li sam ja vojnik Apsolutnog duha ili su oni, ili smo samo zrna u žrvnju, ili se i moj glas računa i čuje, bar onda kad pritisnem obarač? Biće da smo i jedni i drugi samo pijuni u partiji šaha koju Apsolutni duh igra sam sa sobom. Crne misli se nisu zadržavale dugo. Bježale su od ljepote bosanskih vrleti.

Dok sam te večeri ležao na leđima planete zagledan u zvjezdano nebo, u Sarajevu je Mehta dirigovao Mozartov Requiem. Najvažniji koncert u mom životu bio je koncert na kojem nisam bio. Iako mi je bio rođendan nisam tome pridavao posebnu važnost, ali sam znao da to nije slučajno. Odslušao sam koncert daleko od Vijećnice zamišljajući stav po stav. Kao da su sve partije epizode jednog života.

Balaševića sam već bio pustio kao balon da ide svojim putem pjevajući da su krivi oni dok leti iznad tamnog vilajeta okupanog ljetnim svjetlom na putu ka svom panonskom moru. Svoju krivicu nisam ustanovio. Fenomenologija duha mi je bila vjeran saborac. Pomislio sam, šta bi moji profesori rekli na ovu scenu? A onda sam se sjetio, da sam na tom brdu sam. Profesori su većinom pobjegli, među prvima. Nisam im zamjerao, ne onima što su pobjegli dovoljno daleko, jer neki profesori nisu pobjegli daleko, već samo u drugi grad, na čuke s onu stranu oblaka, sakriveni iza svojih knjiga, a nama su poslali ubice. Poslije rata sam saznao da su skoro svi bivši sugrađani u ratu bili u Novom Sadu, i da je potpuno nepoznato ko je zapravo uopšte ratovao. Opet oni, neki drugi oni. Tako je Novi Sad po mojim skromnim računicama brojao najmanje milion stanovnika za vrijeme rata u Bosni. U tom gradu juče je sahranjen Balašević.

Bili smo sami. Puška, knjiga i ja. A oko nas raj. Vidljivost se činila beskonačnom. Sve nijanse zelene na zemlji ispod plavog neba prkosile su ljepotom užasu rata. Ovaj svijet je na oko divan, ali se u njemu krije bezbroj zala, poput nagaznih mina na Hojti. Noći su bile nezaboravne, magične. Mliječni put je budio maštu i gasio misli. Naslonjen na planetu što mi je držala leđa, gledao sam zvjezdano nebo ispred sebe. Ništa ne izaziva divljenje kao zvjezdano nebo nad nama, i moralni imperativ u nama. Moralni imperativ je ležao pored mene. Zvjezdano nebo ispred mene, zemlja iza leđa a pored mene jedno od bezbrojne djece Kalašnjikova. Moja puška je bila moj moralni imperativ. Razmišljao sam da na kundak ugraviram moralni imperativ, zabavljujući se idejom šta će dušmanin misliti kada iz moje mrtve ruke uzme pušku.

Sjećam se nakon jedne neuspješne akcije pred kraj rata, Zoka je pri povlačenju posijao sijač smrti, najvažnije oružje pješadije, predmet svih naših mokrih vojničkih snova, iz kojih je Thanatos protjerao Erosa. Teško nam je pao gubitak ali smo se zabavili kad smo na Srni dan kasnije vidjeli naš sijač, naš izgubljeni ratni trofej. Dobio je za potrebe priloga na kundaku urezano nejednakim slovima – Ahmed. Prikazali su i dvije bebe, kako smo zvali sve vrste projektila za ručne bacače, sa harfovima, arapskim slovima. Naš MTS sa ćiriličnim slovima nisu prikazali.

Dijalektika je izdržala. Položila je ispit na kojem je pala teodiceja bez prava na dalje školovanje. Na Boga odavno nisam računao. Od prvog ubijenog djeteta, od prvog raskomadanog tijela na ulici, Bog je postao statista u mom životu, nijemi svjedok, nezainteresirani saučesnik u svemu što nam se dešava. Znao sam teološke trikove odbrane teodiceje, ali lako je bilo teoretizirati njišući se na dijaktičkom klatnu. Besmisleno nasilje, ubijanje nevinih, djece, ubilo je Boga u meni. Ovolika nepravda i zlo ne mogu biti dopušteni, samo ako Njega nema sve je dopušteno, osim ako Tvorac ima neke preče obaveze koje su Ga odvele na drugu stranu, i osim ako sve ovo nije kazna, za neki davno zaboravljeni grijeh – tu staru monoteističku prevaru što se raspada zajedno sa raskomadanim tijelom tek sahranjenog djeteta. Nepravda na ovom a pravda na onom svijetu nije utjeha, već uvreda.

Umro je pjesnik. S njim je još jednom umrla Jugoslavija. Planula je iz dima i pepela još jedna vatra koja neće dugo trajati, i neće ništa veliko ni važno zapaliti. Još jednom se možemo sjetiti tog boljeg vremena u kojem kriminalci nisu bili vlast, a pogotovo ne najveći kriminalci u zemlji. Umorni smo od laži novih demokratija, novih starih nacionalnih, smrtonosnih ideologija, davno upokojenih ali nikad zaboravljenih, nikad prežaljenih. Sad smo u nekoj mutantskoj kombinaciji robovlasništva, feudalizma i kapitalizma bez industrijske revolucije u iskustvu. Naši su nesretni narodi imali sreću da iz feudalnog skoče u moderno vrijeme, pa da se onda jednim nevjerovatnim saltom mortale opet vrate u barbarizam i primitivizam, i da se valjuškamo u blatu i mulju istorije sve do konačne propasti.

Nećemo završiti kao pjesnik, kojeg će nadživjeti njegovo djelo, propast ćemo tako da nestane sve naše, i da s pravom bude zaboravljeno kao crna rupa u vremenu, kao Kali Yuga. U svom unaprijed propalom pohodu u prošlost izgubljeni nećemo naći ni sami sebe ni druge. Naša prošlost nije samo prošla, ona je izgubljena i više na nju nemamo pravo. Smrt Jugoslovena je smrt nekoga ko je već ranije bar jednom umro. Posljednji Jugosloveni umiru najmanje dva puta, jednom od tuge a drugi put od smrti.

Danas smo, mi emeritusi, poput Mešinog Kara Zaima. Gazija u jesen života životinjari strahujući za svoje sutra, a svoje juče je i sam zaboravio. Stidi se samog sebe. I onog neustrašivog i ovog sadašnjeg prestrašenog. Nejasno je da li stari više prezire odvažnog mladog Zaima, ili mladi junak oronulog starca. Sav njegov život samo su sage koje će uskoro biti zaboravljene. U tom zaboravu će se izgubiti sve njegovo, i on sam, kad završi svoj slavni životni put neslavno. Njegova će djela prisvojiti drugi, a njega upisati u debelu knjigu vječnog zaborava.

Slava je slatka ali kratka i varljiva, ali je anonimnost vječna i pouzdana.

Ni on sam neće se moći uklopiti u vlastitu biografiju, i od njegova djela odvojiće se njegovo ime baš kao što se i on sam odvojio od sebe, ondašnjeg, neustrašivog, mahnitog, odvajajući se od herojstva i ratova kladeći se na vječnost, a svaki ratnik vječnosti svoju zasluženu nagradu prima na kraju vječnosti. U tom nigdje nestale su mnoge lijepe duše, iščezli bezbrojni životi. Iscurili u rijeku zaborava.

Umjetnike i sve druge, čak i znane junake, i sve slavne zaslužne pamtiće vrijeme kao slike, kao priče o jednom životu. Umjetnici za sobom ostavljaju tragove koje mnogi mogu pratiti, tragove što vode do najbolje verzije autora. Svi slavni koje volimo, oplakujemo, pamtimo, veličamo živjeće relativnu besmrtnost u kojoj se kao lik zrcali djelo.

U toj još jednoj samoobmani u koju ćemo povjerovati, u trenucima kad želimo osjetiti divljenje, ili naći utjehu, svi ti nezaboravni, zapamćeni, osigurali su da ih pamte po umjetnosti, po pjesmama umjesto po tome kakve su naravi bili, teške ili lake, ili sebični, ili pokvareni, čak i potpuno moralno izopačeni, zaboravićemo da su umrli mladi, da su umrli stari, niko se više neće sjećati njihovih slabosti i mana. Naše sentimentalno putovanje u svijet kojeg nema nastavlja se svakim novim sjećanjem, svaki put kad vidimo neko umjetničko djelo, pročitamo ili zapjevamo pjesmu, ili doživimo nešto kao da je iskovano na samom dnu naše duše, kao da govori sve naše istine, na trenutak oživi jedna slika autora i udahne svjež zrak vječnosti.

Dok javno oplakujemo slavne, naše zaista najbliže sami pamtimo i zbog sjećanja patimo, nedostaju nam. Samo nama. Samo mi mislimo na njih. Svi drugi ne znaju da su ikada postojali. Sjećamo se kolektivno mrtvih pjesnika, a patimo u samoći za svojim voljenima, tiho u mraku otme se uzdah, pobjegne kao nezaštićeni svjedok.

Ali neka smo mi živi i zdravi, pomislimo nakon svake epizode smrti koja nas napomene da smrt nikada nije bila daleko već smo samo mi gledali u drugom pravcu. Baš kao Bog koji je gledao negdje drugo dok su u mraku silovane djevojke, dok su na stratište izvođeni nevini. I sada On ima prečeg posla, nego da brine o djeci Jemena, Palestine, Mijanmara, o jesidskim djevojčicama, ili robinjama Boko Harama.

S godinama, ideja vlastite smrtnosti, prolaznosti i uzaludnosti počinje da se formira, da se artikulira mimo nas, u mračnim i vlažnim podrumima svijesti. Ne osjećamo odmah njeno razorno djelovanje, daje nam se i pokazuje različito, određuje nas i ono što činimo, i sve što ne činimo.

Jugoslavija koje više nema tuguje za Balaševićem kojeg više nema, ali nisu tužni Jugosloveni samo zbog odlaska pjesnika, već zbog odlaska jednog od posljednjih velikih svjedoka boljeg vremena, svjedoka na suđenju svemu i svima. Protagonistu boljeg vremena od ove naše savremene kaljuge, Kali Yuge.

Zazivamo naše mrtve kako bi ih samo za sebe oživjeli u sjećanjima, u izgovorenoj riječi, pogledu, anegdoti. Vremenom mnogi događaj postaje sličan nečemu posve drugom, sve se stapa i pretvara u jedan velik žal, jednu tinjajuću čežnju. Čeznemo za svojim voljenima koji žive još samo u našim sjećanjim. Čeznemo za nama samima, nekadašnjima. Kada završimo našu malu odiseju kroz život i svijet, izgubljeni, i u svijetu i u životu, nestat će i naši voljeni, tiho, kao dah na staklu. Oni koji ostaju nastavit će čuvati plamen besmisla živim, i sjećati nas se u sceni na požutjeloj fotografiji. Možda će naći neki naš email gdje smo napisali da ih volimo, i da bi voljeli da je sve bilo još bolje i još ljepše, pod uslovom da je išta lijepo i dobro bilo.

“U bijeloj umnoj tišini snijega ja hodam i osjećam jalovu bol. Mislim da to sve ne će dugo trajati. Još hitrije nego snijeg moje stope zamest će se moj trag u svemu. I nitko ne će znati da sam i ja bio tu i prošao.”

Krivi su oni, ne računajte na nas.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa