Izborni politički cirkus opet je na turneji. U Zagrebu nova vlada sa novim starim desničarskim kalemima. Hrvatski brod se još jednom nakrivio udesno, a revizionističke prikaze i fašisti, po svemu sudeći, tamo su (i ovdje) da ostanu. Hrvatska s lakoćom prati trendove ususret izborima za parlament EU.
Na istoku ništa novo – Vučić u nacionalističkom transu i misiji kolektivizacije odgovornosti za ratne zločine devedesetih i genocid u Srebrenici a u okviru kampanje za lokalne izbore. Najlakše mu je da vlastitu ratnohuškačku prošlost i odgovornost za posredno (i direktno) učešće u ratovima devedesetih prebaci na cijeli narod koji, kako kaže, upravo on lično predstavlja gdje god taj narod živi. Osim što takvim izjavama podsjeća na austrijskog molera napominje nas da Vučić stranku mijenja ali radikalsko-huligansku ćud ne. Predizborno je insistirao na odbrani Srbije od bjelosvjetskih dušmana. Odbranu od zamišljenog protivnika blagosilja SPC, a Vođu u boj ispraćaju crkvena zvona.
Vučić dosljedno i posvećeno generira strah, ugroženost i nesigurnost u narodu podgrijavajući po potrebi atmosferu rata za svoju politiku zastrašivanja. Nakon briselske trakavice na temu kosovskog pitanja (i litijuma) i kamiona magle što je naočigled svih godinama istovarao i pretovarao, niko ne može vjerovati da Vučić nije spreman na apsolutno sve, zamislivo i nezamislivo, a samo da bi sačuvao naprednjačku vlast u čijem zatočeništvu dobrovoljno žive građani Srbije. Isto važi i za Dildorada. Vlast je sloboda iznad zakona, a gubitak vlasti jednačina sa previše nepoznatih. Ne treba zaboraviti da je kriminalac Karadžić između dvije robije (zbog pronevjere) ušao u politiku. I Krajišnik je prije rata bio varalica i osuđivan zbog istih kriminalnih djela. Od lopovluka do ratnih zločina u nekoliko godina.
Situacija nije puno bolja ni u Bosni i Hercegovini. Od devedesetih i vremena kada je SDA otvorila sezonu osnivanja nacionalnih stranaka u našoj zemlji sa idejom njenog prvog predsjednika o “dogovoru naroda”, a narode kao predstavljaju nacionalne stranke sa svojim vođama kao nacionalno-stranačkim inkarnacijama. Ta ideja se dokazala kao formula vječnog sukoba; od kako se nacionalni lideri dogovaraju doživjeli smo masovne progone, etnička čišćenja i genocid, a dogovora naroda nema na horizontu, jer se narodi ne dogovaraju, već partijske nacionalne vođe, političari. Od kada SDA brani Bošnjake, Bošnjake bije ko hoće i ko stigne, kao što je borba za Veliku Srbiju proizvela Manju Srbiju.
Od početka višestranačja kod nas preslikava se praksa Srbije koju su utemeljili i oficiri takozvane JNA. Takva se praksa i tendencija sačuvala u Bosni i Hercegovini do danas, a oficiri koji su devedesetih sa komunizma prešli na islam i danas u SDA kolo vode, u mraku zapozorja. Sretna okolnost u našoj nesreći je što u Bosni nijedna partija niti koalicija nema totalnu vlast i neograničenu moć kao naprimjer u Srbiji gdje Vođa može potpuno isključiti državu kad zatreba, a često treba (rušenje Savamale i drugi slučajevi). U Bosni su opcije ograničene pa je begovat eventualna realnost što se može sanjati. Dodik ima svoj, Čović svoj, a samo Sin Svoga Oca (više) nema svoj. Ubi nepravda! To je, čini se, jedino što je SDfA sporno – nemaju vlast u fildžanu.
Teško se sjetiti da je u minulih tridesetak godina zabilježen slučaj dvije političke partije tako ideološki i operativno usklađene da su sve izjave unisone, kao i svako parolašenje, svaki spin, sve kao da dolazi od jednog političkog bića. Bizarna je činjenica da se takvo krivo srastanje desilo jednoj desničarskoj, konzervativnoj, nacionalističkoj stranci čija je jedina konstanta u trideset najtežih godina korupcija, s jednom kvaziljevičarskom ublehom zakrinkanom kao stranka.
U Federaciji SDfA političare ne uznemiravaju otvorene uvrede, prijetnje i najave Dodika i njegove “Šumske republike”, kako ju je sam prozvao u vrijeme kad su mu ratni zločinci bili ratni zločinci a genocid nije bio samo veliki zločin nego upravo – po njegovim riječima – genocid koji ima svoje počinioce i odgovorne. Izoliran u magarećoj klupi Mile negator je Mile saučesnik jer negiranje je posljednja faza genocida.
U Federaciji su valjda navikli da nakon skoro dvije decenije Dildoradovog otcjepljivanja, prijetnji, uvreda, govora mržnje i najavljenog “sporazuma” o mirnom razdruživanju – to nisu najveći problemi već imenovanje sudije u Ustavnom sudu. Da bi se razdružili moramo se prvo udružiti, a o razdruživanju je počeo pričati i nastavio galamiti Karadžić pa smo dočekali krvavi epilog njegovog zločinačkog avanturizma. Kao da je imenovanje Vukoje za sudiju Ustavnog suda neki presedan. Dva su stranačka lica imenovana nakon što su izabrana kao jedini kandidati. Seada Palavrić i Mirsad Ćeman, oboje iz SDA. Dosadašnja imenovanja stranci destruktivne akcije nisu smetala, jer su im HDZ i SNSD bili koalicioni partneri, a sad kada više nisu – svaka im dlaka smeta i plaho su muhanati postali. A prije devet godina SDfAovci su glasali za izbor četničkog vojvode za člana Upravnog odbora Agencije za visoko obrazovanje Bosne i Heregovine. Vojvodu je šesnaest godina ranije smijenio Visoki predstavnik sa pozicije Predsjednika RS-a, ali je za SDA i DF bio dobar kandidat, vrijedan njihovog glasa i podrške.
Zanimljiva je još jedna sličnost nedavnih kampanja i histerija. Rezolucija UN-a o Srebrenici u Srbiji i izbor sudije Ustavnog suda u Federaciji, predstavljani su lokalno kao pitanje života i smrti, da bi nakon nekoliko dana promukli predstavljači zaboravili pitanje svih pitanja, zadnju liniju odbrane države u očekivanju nove teme koja će biti nova sirat-ćuprija, nova crvena linija ili štagod ali svakako nešto “sudbonosno”.
Tradicionalno, ko o čemu SDfA o izdaji kao Vučić, a prije njega Milošević. Strani plaćenici i domaći izdajnici, ta reciklirana travestija nastavlja trajati i ostaje u dnevnopolitičkoj upotrebi na obje obale Drine kao etiketa za neistomišljenike. Bošnjaci vole dodati i naljepnicu islamofob braći muslimanima koji nisu SDfA a imaju sposobnost samostalnog rasuđivanja i artikululacije utemeljene kritike. Nakon trideset najtežih godina nije ostalo mnogo toga zaista važnog a da SDA to nije probala izdati ili je davno završila. Ostaje nedosanjani a zamalo ostvareni san osnivača stranke destruktivne akcije o “kreposnoj” mini-državici, o samo njihovom feudalnom fildžanu. Košmar o Bosni u kojoj je sve po njihovom. Kako bi izgledao nedosanjani fildžan mogli smo vidjeti bezbroj puta do sada, a ko nije vidio Asim mu je detaljno objasnio: “Došo sam s Osmicom ko u Kumu”. Tako su skakavci koji su nam pojeli godine postavili Skaku za gradonačelnika Sarajeva. Kako bi izgledala nedosanjana kreposna državica mogli smo vidjeti kao što gledamo svaki dan u nastupima, istupima i prestupima SDfA profesionalnih verbalnih bojovnika. Riječju, bilo bi nam isto kao u Vučićevoj Srbiji u kojoj je nasilje postalo vrsta sistema, društveno-političkog uređenja, nesloboda medija i krađa izbora običaji, a država i njene instuticije zarobljene. Ne fale im smeđekošuljaši jer furaju fantomke, od balvan-revolucije preko sarajevskih barikada pa do danas. Vučićeva je Srbija zemlja siledžija s fantomkama na ulicama i fantomskih glasača na biralištima. Takvu budućnost nama želi SDA, samo da se pita i da može. Ali srećom, SDA se sve manje pita za sudbinu Bosne što povećava šanse naše zemlje da jednog neočekivano lijepog dana izađe na pravi put.
Usvajanje rezolucije o sjećanju na genocid u Srebrenici za SDfA je izgleda došlo u posve neprikladnom trenutku. Nije im bila u fokusu pažnje i djelovanja, čak su je u pojedinim slučajevim upravo SDfAovci relativizirali kao da su kod Vučića ili Dodika u službi. Evidentno, što se njih tiče, nije opasnost niti sporno za građane i državu to što Dodik svakodnevno vrijeđa žrtve i preživjele, odnosno sporno je samo utoliko što je dotični trenutno u koaliciji s Trojkom i HDZ-om. Da je kojim slučajem sa SDA i HDZ-om, bilo bi i to prihvatljivo i prihvaćeno, kao što je bilo kad je Dodik bio koalicioni partner SDA pa je mogao sve to vrijeme negirati genocid i vrijeđati žrtve i narod u cjelini. Tako je njegovo negiranje genocida i javno vrijeđanje postalo prihvatljivo i normalizovano u SDA nevakat. Kao što je normalno za Bošnjake da na prestojećim lokalnim izborima u Srebrenici imaju čak tri kandidata opet nevoljni, nesložni i nespremni za jedinstvo. To je sve što treba znati o Bošnjacima nakon preko trideset godina pogubne politike i prakse stranke Izetbegovića, u slučaju da je neko zaboravio bolesne krave za povratnike i druga nepočinstva profesionalnih patriota u Srebrenici.
S druge strane virtuelnih političkih barikada u Federaciji koprca se Trojka. Aktuelni koalicioni partner Skretničara rijeka i Ikonokradice, i raznih spodoba poput Isaka i svih drugih isaka iz porodice žaba. Snaga Čovića je, između ostalog i u velikom ujedinitelju bh. Hrvata u HDZ – malom od SDA palube Komšiću. Politički pirotehničar i privjesak, kako je sam sebe nazvao u slučaju koaliranja sa SDA. Privjesak bio, privjesak ostao. I on i njegovo društvo jednog lica sa hordom demagoga, populista i ulizica što zovu partijom. Ali i bez svog korisnog idiota Komšića, HDZ je dovoljno jak da ima dobru poziciju u svakoj situaciji dok je u političkom krevetu sa konstitutivnima, a prvenstveno sa Dodikom jer najjači i najduži politički savez u našoj zemlji je tandem Čović-Dodik. Goli u sedlu.
Perfidan i njemu svojstveno bijedan pokušaj Bećirovića da sabotira vlastitu stranku nije uspio kao što ništa njegovo u politici nije imalo smislen epilog. Iste je sudbine kao sva otvorena pisma koja je bjesomučno godinama ovaj nemušti populista za sinekuru u Parlamentu pisao, i što je besmislenom kandidaturom kao besmislen kandidat Trojke izabran prezirom glasača prema njegovom besmislenom protukandidatu B Izetbegoviću za koga, sudeći po rezultatima, nisu glasali ni svi članovi stranke njegovog oca. Sve što su Izetbegovići vodili je propalo, osim kriminala i prevara. Zamalo nam je i država s njima na čelu dibidus propala! Da su samo imali više vremena i to bi završili, u Asimovom stilu. Član Predsjedništva Bećirović (a kao da je Džaferović) zajedno sa svojom zimzelenom frakcijom čini sve na razbijanju davno rasklimanog SDP-a. Redovne su sabotaže i ne iznenađuju jer su rezultat bjelodane slabosti lidera stranke i aktuelnog premijera Federacije. Indikativno je da su važnim kandidaturama i funkcijama nagrađeni upravo frakcionari SDP-a (Bećirović, Čengić, Londrc-Karić) po svemu bliži SDfA nego svojoj stranci i njenom predsjedniku.
Veteran i nekadašnji prvak SDA, lider NiP-a i ministar vanjskih poslova je kao pokvarena bomba – nikad ne znaš kad će eksplodirati i ko će ili šta će kolateralno stradati. Nova igračka starog SDA podmlatka je ministarstvo vanjskih poslova naše zemlje. Osim što s pozicije ministra kompromituje državu, ne može si pomoći a bjelodano je nesposoban da uči i napreduje kao političar jer takav je insan. Granice svojih realnih mogućnosti je davno nadrealno pregazio. Ponavljanje uvijek istih grešaka, odnosno opetovanje neprihvatljivog ponašanja to potvrđuje. Ne treba zaboraviti da je Vučić bio i ostao radikal najgore vrste, kao što je Konaković bio i ostao SDA jurišnik (u maglu). Ma šta da priča, i on i njegove partijske kolege pokazuju skoro sve manire i osobine SDAovaca. Nije valjda neko imao neka očekivanja od Konakovića, Zvizdića, Čampare, Ademovića i svih ostalih isluženih SDA veterana u NiPu? NiPovci su kao SDAovci bili godinama, decenijama na vlasti, kao parlamentarci, premijeri, ministri policije, šefovi tajnih službi… sve što živimo danas posljedica je i njihovog juče, bez obzira što su napustili staru i osnovali novu stranku radi kao boljeg sutra.
Zadnja rupa na svirali koalicije, NS odnosno dvojac ber kormilara Ćudić – Kojović čine sve da njihova stranka na sljedećim izborima doživi konačan poraz. Sabina Ćudić se zauzima za legalizaciju hidžaba u Armiji Bosne i Hercegovine. Kao što reče jedan istaknuti bh. intelektualac: “Dok žene u Iranu gube život u borbi za pravo da ne nose hidžab, prvakinja liberalne stranke se zalaže za uvođenje hidžaba u bh. vojsci!” Pri tome je principijelno bila suzdržana na prijedlog HDZ-ovog parlamentarca Predraga Kožula (HDZ) a u korist sankcionisanog Čavare (HDZ) da se omogući isplata službeničkih plata u gotovini. Ćudićka suzdržana a Kojović nije ni glasao. Frajko nije došao na posao koji ionako kao i njegove parlamentarne kolege uopšte ne obavlja ali golemu platu nastavlja da prima. Možda je imao nešto preče od posla za koji ga građani godinama predebelo plaćaju, a takvu želju nisu izrazili ni podržali glasom na izborima. Možda je imao nešto preče od posla za koji se tako očajnički borio i jedva preko kompenzacione liste izborio. Na propali pokušaj izigravanja sankcija, a protiv te ujudurme nisu bili NSovci, reagovala je i Američka ambasada.
Trojka je svoju istorijsku ulogu već odigrala – prekinula je kontinuitet korupcije i vladavine SDA, i tako nas odmakla od scenarija Srbije s čijim je službama i paraslužbama SDA u vezi od dana osnivanja pa do danas. Uostalom, čak ni u SDP-u nema toliko bivših komunista, posebno onih iz JNA, i baška onih iz KOS-a, kao što ih ima u SDA. Vječna je izgleda ljubav SDAovaca i bivših militantnih komunista i beskrajno se čini njihovo uzajamno povjerenje.
Što se tiče Kantona Sarajevo kao uspješnog modela koji će Trojka kao primijeniti širom Federacije, nakon tri stotine obećanih mjera i pogaženih ko zna koliko principa, visoka tajkunska gradnja nastavlja se u Sarajevu kao i u vrijeme SDA i najtežih godina s njima. U tom svjetlu treba posmatrati i najavljivanje kandidature za mjesto načelnika opštine Novo Sarajevo. Nije svejedno ko će izdavati dozvole i saglasnosti za izgradnju novih građevinskih monstruma u zagađenoj sarajevskoj kotlini. Umjesto obećanih zelenih politika čini se dobit ćemo nove tibre i tibrali objekte, i naravno luksuzne apartmane samo za najbogatije, kao sarajevski Crni vrh sa minimalnom cijenom stana od oko milion maraka. To je njima njihova borba dala, da imaju stan kao u Maršala.
Činjenica je da partije Trojke nemaju ni konzistentnu politiku niti bilo kakvu iole realnu političku viziju, u suprotnom bi neko to do sada zapazio. Njihova jedina pouzdana kvaliteta i komparativna prednost u odnosu na SDfA opoziciju je ta da nisu SDfA, a to je i danas na našu žalost dovoljna preporuka. Dok se eventualno pojavi neka nova politička opcija građani nemaju veliku mogućnost izbora čekajući da Štetini tramvaji konačno prorade i dok svi skupa gledamo Nikšića kako se zalaže za otimanje državne imovine u Federaciji pa komentira čak i odluke Ustavnog suda, kao Konaković tužioce, a onda će se kao protiviti svom koalicionom partneru Dildoradu zbog pokušaja prisvajanja državne imovine, a i Nikšić bi ašićare želio isto. U čemu je onda razlika između Dodikovog i Nikšićevog prisvajanja državne imovine? Ili: u čemu je razlika između Dodikovog i Nikšićevog rušenja države?
Sav očaj i sva kadrovska bijeda Trojkaša i Nikšićeve vlade jasno se zrcale u imenovanju v.d. direktora Energoinvesta. Postavilo je Mirzu Ustamujića, ofucani politički kadar propalih stranaka, na prijedlog SDP-a. Od Emerika Bluma do Ustamujića, tragična je štorija jedne propasti. Nadajmo se da Nikšić ne planira kao Vučić držati v.d. direktora godinama na dužnosti prakticirajući savršen model sporazumne poslušnosti. Još jedan tradicionalni nelegalni model upravljanja na dugoročnu štetu građana.
Tako se nastavljaju vrtjeti politički ringišpili koje nema ko isključiti jer su operatori otišli na pivu, a oni što se vrte ima da se okreću do kraja svijeta. Osim ako ispadnu iz vrzinog kola ili sami iskoče spremni na sve u skoku u nepoznato pri velikoj brzini uz golemu inerciju. Inercija i slijepa vjera u veliko ništa zajedničke su većinama na ovim postraspadnutim prostorima.