Priđite, djeco. Evo Božićne priče za vas.
Božić u Betlehemu je otkazan.
Ako prate raketu repaticu, jednu od mnogih na betlehemskom nebu, Melkior, Gašpar i Baltazar će naći Gazu i pokloniti se djetetu.
Prošlo je osamdeset dana (i sedamdesetpet godina) od početka nasilja nad Palestincima. Statistika je zastrašujuća. Izrael je do sada ubio više djece nego što je stradalo u svim ratovima u ovom stoljeću. Postavljen je i novi rekord u domicidu – potpuno su uništene desetine hiljada stambenih jedinica, a u prošloj sedmici izraelska vojska je minirala stotine civilnih objekata. U samo jednoj akciji nestalo je preko pedeset stambenih zgrada! Bombardovali su tri crkve i minirali još jednu džamiju nakon što je četiri sedmice u njoj boravila izraelska vojska. Rušenje džamije kao i slavlje nakon rušenja su ponosno dokumentovali. Snajperima love ljude po dvorištima crkava i haremima džamija.
Na sjeveru Gaze nijedna bolnica nije u funkciji. Sve su bile mete izraelskih napada, a ni za jednu od srušenih, osvojenih ili onesposobljenih bolnica nije dokazano da je korištena od strane Hamasa niti da je povezana sa Hamasovim tunelima. Dok Izrael konstantno i sistematski laže svi mu vjeruju na riječ, a laži su izgovor za do sada neviđenu destrukciju i osvetnički ritam smrti.
Drži datu riječ vojno i civilno vođstvo Izraela – najavili su etničko čišćenje i istrebljenje Palestinaca – Gaza će biti pretvorena u ruševinu, u distopijsku razglednicu našeg vremena. Već je dobar dio sjevera Gaze doslovno sravnjen sa zemljom. Bez imalo pretjerivanja – doslovno sravnjen. Ono što nisu uništile pametne i glupe bombe, i mineri, poravnali su buldožeri. Uključujući svaku vrstu pretjerivanja u nasilju i destrukciji ovog novog pohoda armije djecoubica, pa je i “oranje” grobalja vojna akcija.
Do sada je Izrael ubio preko 100 novinara i drugih medijskih radnika – većinom Palestinaca, jer stranim novinarima nije dozvoljen pristup Gazi, osim CNN-u i sličnim propagandnim filijalama Izraela i to samo u okviru vojske, i pod strogom kontrolom. Tu je i rekordan broj ubijenih radnika UN-a, veći nego i u jednom ratu od osnivanja ove (ne)organizacije! Listi smrti treba dodati stotine umjetnika, intelektualaca…
Za to vrijeme u “jedinoj demokratiji na Bliskom istoku” novinar Edy Cohen je pokrenuo anketu da li novinar Al Jazeere Wael Dahdouh treba biti likvidiran. Novinar kojem je Izrael već masakrirao porodicu, a nedavno i njega ranio. Vidimo da su izraelski novinari aktivni i izvan svoje profesije, u isto vrijeme ne vidimo međunarodna ni domaća udruženja i organizacije novinara da dižu glas, da protestuju protiv sistematskih napada na njihove kolege novinare. Protiv metodičkog zatiranja istine. Protiv destrukcije i ubijanja djece. A nije se moglo živjeti od aktivizma i žurnalizma, (ne)kulture otkazivanja i moralisanja nakon 24. februara 2022. Ne pokreću ih ni izvještaji UN-a o strijeljanjima muškaraca, nakon odvajanja od žena i djece. Raskomadana tijela koja gledamo svaki dan ne dotiču njihov moral i intelekt. Ni savjest, pod pretpostavkom da je imaju.
Ne vidimo ni da rade novinarski posao, da izvještavaju o bezbrojnim ratnim i drugim zločinima, pa je iluzorno očekivati da se solidarišu sa kolegama. Kao da svaki novinar ne može doći na red za odstrel bez obzira gdje živi i radi! Dok napadaju novinare Palestine velika većina međunarodnih i domaćih novinara kao da je mrtva, kao da izraelske bombe ubijaju njih a ne Palestince. Zajedno sa umjetnicima i intelektualcima šute i gledaju uživo etničko čišćenje, masovno stradanje civila, agoniju nevinih. Za to vrijeme u korporativnim medijima i na društvenim mrežama na snazi je i u punom zamahu antipalestinska cenzura.
Saučesnik i saveznik Izraela u sistematskom nasilju i totalnoj destrukciji, Amerika (sa trabantima) opet je sabotirala rezoluciju Vijeća sigurnosti o prekidu vatre. Diplomatija i mir očigledno nisu realne opcije, opet. Izrael ignoriše 62 rezolucije Vijeća sigurnosti, a Irak je nakon samo dvije bombardovan, prvi put. Prije dvadeset godina u nelegalnom ratu i invaziji protiv Iraka, Amerika je, slično kao Izrael, uništavala ne samo vojnu već i civilnu infrastrukturu, uključujući i civilna naselja, taj, drugi put, protivno rezoluciji UN-a. Pored 62 rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a koje Izrael ne poštuje tu je još i 47 rezolucija koje je Amerika blokirala vetom u 75 godina dugoj istoriji bešćašća.
Sve je očiglednije da Izrael gubi rat koji je započeo osmog oktobra. Proklamovani ratni ciljevi, osim kolektivnog kažnjavanja i divljačke osvete, bili su totalna destrukcija Hamasa i oslobađanje talaca. Taoce vojnom akcijom nisu oslobodili, već likvidirali bombama ili u direktnim egzekucijama kao u slučaju trojice koja su mahala bijelom zastavom i dozivala upomoć… Uzalud. Izraelska vojska je došla u Gazu da sije smrt i uništava, a ovaj slučaj sve skupa savršeno ilustrira. Što se tiče uništenja Hamasa, nakon osamdeset dana bombardovanja, Izrael osim što u posljednje dvije sedmice vojno nije postigao praktično ništa na terenu, osim smrti i razaranja, i dalje trpi velike, sve veće, gubitke i na sjeveru i na jugu Gaze. U međuvremenu, Hamas je po mnogim pokazateljima i anketama popularniji nego ikad. Ne samo u Palestini već i u Jordanu, Egiptu, Maroku…
Palestinskli borci su do sada eliminirali stotine izraelskih vojnika, uništili stotine vojnih vozila, i buldožera… Golanska brigada, dika i ponos izraelske armije, još od 1948. godine, pretrpjela je nezamislive gubitke pa se nakon dva mjeseca podvijenog repa povukla iz Gaze. Najavljivali su i obećali “slavnu pobjedu”, lično komandant bataljona, da bi nakon samo nekoliko dana glavom platio svoju ambiciju. Ako su oni tako prošli protiv bosonogih palestinskih boraca sa oružjem kućne izrade, šta da očekuju vojnici u drugim jedinicama? Sve ovo u takozvanom asimetričnom ratu uz zastrašujuće i neuporedive razlike u naoružanju, sredstvima i generalnoj podršci jedne strane, praktično neograničenoj uključujući sve najsavremnije tehnike i tehnologije, nasuprot bosim ili u papučama gerilcima.
Lekcija čitavom svijetu i svim potlačenima – naša želja za slobodom je jača od vaše sile – bolje se boriti nego čekati Izrael i američke bombe, ili da te odbrani takozvana međunarodna zajednica. U Bosni smo mogli sve vidjeti i naučiti o toj zajednici-jadnici, i o Americi a posebno o Evropi. Bilo bi ugodno i zgodno da možemo primijetiti da se naša hašarijasta komšinica Evropa promijenila nabolje od devedesetih do danas. Ali jednostavno joj se sviđa da nam bude neugodno i nezgodno.
Vjerujući u svoju apsolutnu nadmoć Izraelci ne mogu povjerovati da mogu izgubiti ovaj rat. Pobjeda u ratu znači ostvarenje vojnih, ali primarno političkih ciljeva, i stvaranje bolje realnosti. Izrael može dobiti ovaj rat samo ako mu je cilj totalna destrukcija, etničko čišćenje i istrebljenje Palestinaca. U svim ostalim slučajevima – rat je izgubljen. I vojno, i propagandno. Usput je cijelom svijetu, posebno mladima pokazao svoje najružnije lice, svoju današnju kolonijalno-genocidnu prirodu. Predstavio se takozvanim milenijalcima, “otpisanim” kao nada u bolju budućnost. Kod njih laži i hasbara izgleda ne prolaze, pa neke stvari više neće biti iste.
Možda je za kraj najbolje istisnuti pouku iz svega ovoga kao iz davno iscijeđene tube kalodonta. Nenaoružani narodi imaju još jednom priliku da se uvjere u sudbinu nenaoružanih naroda. Mi se ovim aktuelnostima podsjetimo na vlastitu istoriju i teško naučene a brzo zaboravljene lekcije. Na televiziji sada gledamo nešto što je nekada i nama bilo, pa smo i mi tada bili na televiziji i u svim programima, i što bi moglo ponovo biti… ako se nekim slučajem desi možda ćemo gore proći nego prošli put. Neuporedivo je manji broj onih koji vole Bosnu i Hercegovinu i vjeruju u njenu budućnost danas nego prije tri decenije, a još manji je broj onih koji su se za Bosnu i Hercegovinu spremni (opet) boriti “i u toj borbi istrajati”. Vidjeli smo prošli put da smo se izborili samo zato da naša djeca nemaju budućnost u svojoj domovini pa moraju selamet tražiti i svoju sreću graditi daleko od Bosne. Znamo da su nas nakon rata u miru na miru do kraja opljačkali. Umjesto budućnosti u domovini mladi imaju političare kojima je u ovakvoj zemlji svaki novi dan – bolje sutra.