“Sinovi Ademovi! Neću držati propovijed, ne bih mogao i kad bih htio. A vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom času, teži ne pamtim u životu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo važnije ono što ću da kažem, a ne želim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saučešće u vašim očima. Nisam vas nazvao braćom, iako ste mi to više nego ikad, već sinovima Ademovim, pozivajući se na ono što je u svima nama zajedničko. Ljudi smo, i mislimo isto, naročito kad nam je teško. Čekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužna čovjeka, i uznemireni zbog zločina. I vas se tiče taj zločin, jer znate: ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži.
Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav. Ovo što imam, sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora, moj život i moja smrt, sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.” M. Selimović
Bio je lijep dan. Kao i 8. februara 2020. godine. Ovaj put bilo je nekoliko hiljada građana više. Veliki protestni skup prošao je mirno i dostojanstveno. Bilo je muzičkih numera koje nisu bile nužne, pa je sve trajalo duže nego što je trebalo. Nekoliko puta je intervenisala hitna pomoć jer nisu svi mogli izdržati dugo stajanje na suncu.
Bio je to tužan skup. Zadovoljan što vidim velik broj ljudi kojima je još uvijek stalo. Nezadovoljan što vidim političare strateški raspoređene, očigledno izbjegavaju javno grupisanje. Razumljivo je da postoje zainteresirani za političku eksploataciju situacije ali ako su već zainteresirani, trebali bi biti aktivniji jer su i oni dio sistema, bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji. Jasno je da će se skoro svaki političar pokušati okoristiti skoro svim čim može. Tako i slučajevima porodica Memić i Dragičević, i svih drugih ožalošćenih porodica koje je teško i pobrojati. Toliko je neriješenih ubistava, kao da je ratno stanje. Ima posla ko hoće radit’ na popravci sistema, prvenstveno za one koji su dio tog sistema.
Na skupu je više puta izražena podrška glavnoj državnoj tužiteljici Gordani Tadić, inače poznatoj po ekstremno niskoj učinkovitosti u procesuiranju korupcije, a brzina i efikasnost je ne krase ni u istraživanju ratnih zločina. Ali eto, slučaj Dženana Memića pokrenut je s mrtve tačke, tako barem izgleda, pa se nadamo da će ovaj proces biti okončan u bliskoj budućnosti a da će presuda donijeti istinu i pravdu kao epilog tragičnog, mučnog i ponižavajućeg procesa. Ali treba sačekati, jer nemamo nijedan razlog da Gordani Tadić bilo šta vjerujemo, sve dok svojim radom, ne samo na ovom slučaju, ne dokaže da je poštovanja vrijedna. Ako je u međuvremenu ne smijene.
Bio je to tužan skup. Tužno je da su roditeljima ubijena djeca i da još uvijek na ulicama traže istinu i pravdu. Davidov otac Davor se javio video linkom jer zbog vlastite sigurnosti nije mogao doći. Vlastita sigurnost je ugrožena optužnicom za pokušaj državnog udara, ni manje ni više, iako je samo tražio istinu o smrti svog sina, iako je samo tražio pravdu, i iako RS nije država već entitet države Bosne i Hercegovine.
Pravda za Davida su vjerovatno najduži i najmirniji protesti u ovoj zemlji. Sve dok se nije umiješala Lukačeva policija. Pravda za Davida je probudila dio uspavanog građanstva u Bosni i Hercegovini, i osnažila Pravdu za Dženana. Dva oca zbližena u gubitku, boli i nepravdi postala su simbol borbe za istinu i pravdu u RS-u i Federaciji pa su slučajevi Dženana i Davida digli na državni nivo pitanja neriješenih ubistava. Mnogo je ubijenih a nema optuženih, ni presuđenih. Kad tome dodamo i nerazjašnjeno ubistvo policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića i sva druga neriješena ubistva, slika je jasna pa se vidi da političari drže i državu i građane u zatočeništvu, čuvari zarobljenog svijeta su korumpirani policajci, tužioci i sudije, a komandiri i komandanti su političari. Tako da korumpirano naličje postaje ružno lice države a svi oni koji časno i pošteno rade svoj posao, dijele sramotu svojih nečasnih kolega. Ne samo da je velik broj ubistava, već su u pravilu ubistva neriješeni slučajevi. To je samo jedan od pokazatelja sunovrata tužilaštva i sudstva, a ako je pravna država u takvoj situaciji sve ostalo se može zamisliti, ali nema potrebe jer sve gledamo svojim očima, godinama.
SDA je juče objavila saopštenje u kojem se ograđuje od odgovornosti u slučaju Memić i govori o „zloupotrebi tragedije“ izražavajući podršku porodici. Osjetila se SDA prozvanom, ili se prepoznala u navodima i primjerima zataškavanja i ometanja istrage? Ne znam, to treba pitati SDA, ali je činjenica da se nijedna druga stranka nije oglasila ovakvim saopštenjem o protestima 11. septembra, kao što je i činjenica da mediji i paramediji pod direktnom kontrolom SDA učestvuju u orkestriranim napadima na porodicu Memić i advokata Ifeta Ferageta. Teško je dokučiti kako na taj način podržavaju njihovu borbu.
Neko je duhovito primijetio da taman kad čovjek prizna sebi da Trojka nema kapacitet za stvarne promjene i kada nas malodušnost zaplavi kao voda, SDA objavi novo saopštenje za medije, i Trojka odmah postane i bolja i ljepša. Slika je jasnija kad tome dodamo Fadila koji se iživljava na građanima šokirajućim izjavama na koje se nemoguće naviknuti i koje mu neko kroji po mjeri. Sve se te izjave savršeno uklapaju u profil SDA premijera koji već tri godine vodi stranputicom vladu u tehničkom mandatu a između dvije sjednice Vlade ide na sjednice Suda a na tim sjednicama sjedi na optuženičkoj klupi.
Kad je narod bio zaključan u strahu od virusa i nesposobne vlasti, i korumpiranog, uzurpiranog zdravstva, Fadil i stranačka bratija su, kako se može naslutiti iz optužnice, udruženo pljačkali građane dok su im protuustavno oduzimana građanska prava, elementarne slobode, zabranom kretanja mlađim i starijim građanima i drugim brojnim proizvoljnostima.
Koaliciji Petak 13. pandemija se nikako nije uklapala u planove. U Sarajevu su srušili vladu samo da sruše vladu. Kad su dobili vladu nisu znali šta će s njom. Kantonalna SDA nazor vlada postavila je Šanku (DF) za ministra zdravstva. Osim što uopšte nije dolazio na posao, usred pandemije, nakon nekoliko mjeseci je dao ostavku. Najnormalnije. Cijenu smo naravno platili svi mi.
Ni afera Asim im se nije uklapala u planove, ali Asim, fikser B Izetbegovića, još je u parlamentu BiH, i radi iza kulisa vjerovatno sve isto što je radio i do 1. marta 2020. Ne spominjemo taj dan kao Dan nezavisnosti BiH već kao dan kada smo vidjeli odnosno čuli svojim ušima nezavisnost SDA u korupcijom okupiranoj zemlji Bosni. Čuli smo kako je imenovan takozvani gradonačelnik Sarajeva, Skaka. Iako B Izetbegović komentariše da je njegov mali od potpalublja govorio samo o nečemu što namjerava ali nije uradio, Skaka je zahvaljujući Asimu postao gradonačelnik. Evidentni su elementi krivičnog djela zloupotrebe položaja i trgovina uticajem. Mada s obzirom na metode koje je Asim opisao moglo bi se isto djelo i teže kvalificirati. Naivan je to spin strankonasljednika, ali njemu i njegovim dovoljan. Saznali smo kako se imenuju ministri i još svašta nešta, saznali smo kako ordinira sdaova kadrovska služba i družba. Ništa što već nismo znali, ali sad eto imamo i zvučni zapis opisa stanja stvari.
I onda neko očekuje da neko povjeruje SDA saopštenjima koja je nemoguće ne doživjeti kao pokušaj pravdanja jer su se valjda osjetili prozvanim. Kako se sdaovci osjećaju nikoga osim sdaovaca ne zanima. Kako se osjećaju roditelji ubijene djece? Dvostruko boluju i pate – zbog gubitka i zbog nepravde. I nemaju pravo na mir.
U našoj zemlji je po različitim, umjerenim procjenama, otuđeno korupcijom oko 13.000.000.000 KM. Koliko je presuda uopšte a koliko sa zatvorskom kaznom presuđeno za korupciju? Za sve ove godine, svega nekoliko. Koliko ratnih zločinaca slobodno hoda? Mnogo. Koliko neriješenih i nerazjašnjenih ubistava? Previše. Ko je na vlasti najduže i najviše sve ove godine, u jednom, a ko u drugom entitetu? Eto, jednačina nije preteška za one koji hoće da se nose sa izazovima proste aritmetike.
Bilo je lijepo i tužno šetati u dugoj koloni za Murizom, Arijanom, Suzanom, Ifetom… Bilo je puno svijeta ali je to bilo malo, premalo s obzirom na veličinu tragedije i broj građana, roditelja i djece, kojih se sve ovo tiče.
Tužno jer šetamo za istinu i pravdu, u državi u kojoj entitet Federacija ima 11 vlada, isto toliko setova ministara, skupština, MUP-ova i svega ostalog, i ne mogu istražiti ni riješiti ni saznati kako je stradao Dženan Memić?!
Niko nije došao iz Srbije ili Hrvatske, niti iz Banjaluke niti iz Mostara da ubije Dženana Memića. Ubili su ga “njegovi”. Kao i Davida Dragičevića. Ima li većeg bola i poniženja nego izgubiti dijete i tražiti istinu i pravdu na ulici, godinama. U zemlji gdje će uskoro možda biti više političara nego onih koji to nisu, imajući u vidu galopirajući egzodus građana Bosne i Hercegovine u proteklim godinama, bez obzira na vjeru, bez obzira na naciju, bez obzira na generaciju. Nikom nije dobro. Osim političarima i njima bliskima ušuškanim u razgranatim i premreženim mrežama.
Dok tamni oblaci srpskog sveta prekrivaju ono malo sunčanog bosanskog neba (i crnogorskog) „naši“ političari „brane državu“. Što se samozvane probosanske stranke više bore za Bosnu i Hercegovinu, to Bosne i Hercegovine sve manje ima. I tako skoro 30 godina. A tamo gdje te stranke vladaju, godinama, ljudima ubijaju djecu, i proganjaju ožalošćene roditelje. Oduzimaju im pravo na istinu, oduzimaju im pravo na pravdu. Da li se za takvu Bosnu i Hercegovinu te stranke bore? Da li se za takvu RS Dodik bori? Tamo ubiju dijete a roditelje primoraju da ga iskopaju iz groba i zajedno s mrtvim sinom pobjegnu iz Dodikovog RS-a. Samo zato što su tražili istinu i pravdu. Da li se sve stranke na dugogodišnjoj vlasti u Bosni i Hercegovini, u oba entiteta i distriktu, bore da njihovi narodi žive u laži i nepravdi?
Samo presude temeljene na istragama provedenim po zakonu mogu skinuti veo tajne i otkloniti sve sumnje i spekulacije. Donijeti mir živima i mrtvima. I to je istina o pravdi.
Bilo je i lijepo i tužno šetati ulicama Sarajeva. Kao što je lijepo Bosnu sanjati a tužno je gledati, i tužno u Bosni i Hercegovini živjeti.