Šarčević je žrtva vlastitog uspjeha: to djelo je naprosto previše obimno i raznoliko a da bi se, bez ponovnog i sistematskog iščitavanja i sagledavanja u novom kontekstu, u novoj ‘duhovnoj situaciji vremena’, mogao u kratkom prilogu ocijeniti njegov značaj.
…
Mnogima od nas Šarčević je otkrio na najbolji način i Benjamina i Adorna, a meni je, sasvim sigurno, pomogao da tu ledenu pustinju savladam.“
Umro je filozof Abdulah Šarčević. Sahranjen je 18. novembra u Sarajevu, na groblju Bare, na Svjetski dan filozofije.
Otišao je u tišini. Ostala je nijema Akademija nauka i umjetnosti, šutnjom Filozofski fakultet ispraća svog zaboravljenog patrijarha.
Da se to desilo prije tridesetak godina Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Filozofski fakultet u Sarajevu organizovali bi ne samo komemoracije već i naučne skupove, konferencije, pisali bi se komentari i posljednji pozdravi a do Nove godine bi vjerovatno izašao i zbornik radova. Ovako je ovaj tužni događaj dvostruko tužan – zbog smrti profesora i zbog činjenice da je ta smrt prešućena u „akademskoj javnosti“.
Svako ima pravo na svojih bar petnaest minuta slave. Petnaest dana ako treba. Ali eto, smrt najznačajnijeg i posljednjeg bosanskohercehovačkog filozofa nema mjesta u medijima u kojima uvijek ima mjesta za sve i svašta. Kao da svako ima pravo na slavu osim onih koji su slavu zaslužili.
Nerealno je očekivati da je prosječan novinar ili urednik i čuo za Abdulaha Šarčevića, ali ni na fakultetu na kojem je Šarčević predavao decenijama, ni na Akademiji čiji je član takođe bio decenijama, kao da se ništa nije desilo. Poražavajući skandal! Najbolji pokazatelj kako mediokritetsku, da ne koristimo neku goru riječ, “akademsku zajednicu”, akademsku jadnicu, imamo, odnosno nemamo.
Profesor Šarčević je bio kategorija za sebe, i svijet za sebe na Filozofskom fakultetu. Imao sam, sada to znam, neviđenu sreću za jednog Bosanca (i Hercegovca) učiti od sjajnih profesora filozofije. Vladimir Premec, Nenad Fišer, Jelena Berberović, Sulejman Bosto, Abdulah Šarčević, da spomenem samo meni najvažnije. Premec bi nas dočekao sa antičkom filozofijom i raspalio filozofski eros, tu “vatru vječno živu”, pod uslovom da je takvog erosa bilo, jer Premec bi i zrnce spekulativnog duha studenata pretvarao u ugaoni kamen na kojem smo gradili svako svoj panteon.
„Kod Šarčevića na Ontologiju“, na predavanja četvrtoj godini počeli smo ići kad smo bili na drugoj godini izvodeći ono što je Premec zvao dijalektičkim skokom uvis, a ponekad udalj. Međutim, Fišera smo slušali po programu na drugoj godini („Indija, Kina i Japan“) samo jedan semestar, a onda bi nas “preuzimao” profesor Hasan Sušić (Islamska filozofija), ali smo na Fišerova predavanja nastavili ići i kad smo bili na trećoj godini. Predavanja kod Fišera se nisu propuštala ni po cijenu ljudskih žrtava. Isto je važilo i za predavanja profesora Šarčevića. Poezija.
Od Sulejmana Boste smo mnogo naučili. Nismo imali izbora. On nas je visinski pripremao za susret sa Šarčevićem. Položen ispit kod profesora Boste bio je kao praznik. Kao što je na prvoj godini Ivo Komšić bio glavni arbitar i tek je položeni ispit iz Političke ekonomije značio status studenta filozofije. Spisak od 52 knjige za Ontologiju I kod Boste bio je takav da se s tom literaturom moglo položiti još nekoliko ispita sa četvrte godine. Sjećam se kao danas, nakon što nam je izdiktirao literaturu za ispit, uvijek ozbiljan i uvijek potpuno posvećen, profesor Bosto je završio komentarom – “nadam se da se nećete na tome zadržati”.
Bilo je praktično nemoguće pripremiti za dva semestra sve što je od nas profesor tražio. Samo za Bitak i vrijeme Martina Heideggera potrebno je više od najmanje jednog semestra. Što se mene tiče, mogao sam imati i tri semestra ali mi za tu knjigu ne bi pomogla. Ali da se ne lažemo, većinu knjiga većina studenata nije mogla “savladati” ni za četiri semestra. Bitak i vrijeme je samo najbolji primjer šta je sve na tom spisku bilo, a nisu baš ni Gadamer ni Habermas, kao ni Adorno pisali knjige koje se čitaju tek tako, kao beletristrika nedaj Bože. Tako smo počeli slušati Šarčevića na drugoj godini, četiri semestra prije vremena. Većinu izgovorenog, jasno, nismo shvatali, a bar pola svega nam je promaklo. Ali ono malo što jesmo zahvatili promijenilo me i odredilo zauvijek. Spomenuti profesori su svako na svoj način bili moji učitelji i odgajatelji, tvorci koordinatnog sistema moga svijeta.
Mislilac na pozornici
Profesor Šarčević je prvi filozof kojeg sam sreo i upoznao. Zauvijek je standardizirao “izgled” učitelja filozofije u mojoj mašti. Kao što mi je i Ahmed Nurudin efendija džamije na vratničkoj Carini. Imao je posebnu auru koju je bilo nemoguće ne primijetiti već na prvi pogled. Uživao je izuzetno poštovanje nas studenata a i kolega profesora. Bio je nedodirljiv. Uvijek je bio zamišljen, zvuči banalno kao ispraznica, ali je zaista izgledao drugačije zamišljen. Nekad bi nam na “dobar dan, profesore“ odgovorio klimanjem glave, a nekada nas jednostavno nije ni čuo ni vidio. Ali u svemu tome nije bilo nikakve poze. Sve u vezi s njim je bilo autentično. Abdulah Šarčević je bio Filozof, a ne samo profesor filozofije.
Ipak, ono po čemu ću ga pamtiti jesu predavanja na kojima bismo uvijek iznova upoznavali vedrog filozofa i neodoljivo simpatičnog profesora. Ponekad mi se čini da se i danas sjećam svakog “detalja” s tih nevjerovatnih seansi. Ponekad, zapravo počesto, profesor Šarčević bi nas, barem mene a znam da nisam jedini, dovodio u neko specifično stanje nalik transu. Niko me nije tako vješto i sa toliko znanja i još više rezerve znanja uvodio u filozofiju. Mislim da sam tek nakon njegovih predavanja osjetio sposobnost mišljenja, zanos i strast nevjerovatne “ljubavi prema mudrosti”.
Uveo nas je u Nietzscheovu vedru nauku. Da, otkrio nam je Nietzschea čitajući i komentarišući Dionizijeve ditirambe … pustinja raste, teško onom ko pustinje skriva … objašnjavao nam je zašto Nietzscheova Vesela nauka nije vesela već vedra.
Govorio nam je o iskustvu Bachove Toccate i fuge u d-molu u njemačkoj katedrali, poslije koncerta i uvida u nadrealno koje Bachova muzika, a posebno recitali za orgulje u akustički spektakularnom prostoru velikodušno nude, Šarčević je pričao kako su se on i prijatelj filozof, takođe ateista, odmah nakon koncerta saglasili da “Ipak Postoji”.
Naučio nas je da u njemačkom jeziku misliti ima isti korijen kao i zahvaljivati. Učio nas je da mislimo izvodeći pred nama pokaznu vježbu mišljenja.
U to vrijeme prevedena je knjiga Sloterdijka Mislilac na pozornici i ubrzo je postala hit među profesorima i studentima. Profesor Šarčević je bio naš mislilac na pozornici.
Inače, osamdesetih je izdavaštvo u Bosni i Hercegovini bilo na svom istorijskom vrhuncu. Samo u okviru edicije Logos, IK Veselin Masleša, redovno su prevođena filozofska djela, naročito 20. stoljeća. Sarajevo je bilo svojevrsni filozofski centar. Na Akademiji nauka i umjetnosti održavana su redovna predavanja i kolokviji, dolazili su gosti predavači sa svih strana. Ne sjećam se kad je u Bosni i Hercegovini posljednji put prevedeno neko značajno djelo filozofije, a edicija poput Logosa nema ni u pokušaju. Bojim se da takve izdavačke standarde i kvalitet više nećemo imati, kao što nemamo ni sada, a vjerovatno ih neće biti ni u budućnosti, kao što vjerovatno neće biti ni filozofa formata Abdulaha Šarčevića.
Na kraju, ne iznenađuje da je odlazak filozofa Abdulaha Šarčevića prošao skandalozno tiho. Bilo bi čudo da je bilo drugačije.
U bezumnom i zaumnom svijetu u kojem živimo smrt Filozofa je neprimjetna poput nestanka endema. Šampion uma je zauvijek napustio Bezumlje, zauvijek konačno slobodan.
Smrt je jedno od ovoga dvoga: ili je takva da onaj koji je umro nije ništa, pa nema nikakva osjećanja ni o čemu, ili je, prema onome što se govori, nekakva promjena i seoba duše odavde na drugo mjesto. U prvom slučaju, ako nema nikakva osjećanja, nego je sve kao san, kad se spava i ništa ne sanja, smrt bi bila čudo od blagodati.
Ako je, dakle, smrt takva, onda je ona blagodat, jer sve ovo vrijeme, čini mi se, nije ništa duže nego jedna takva noć. U drugom slučaju, ako je smrt kao neka seoba odavde na drugo mjesto, i ako je istina ono što se govori, da zaista tamo borave svi oni koji su preminuli, kakva bi sreća mogla biti veća nego ova? Ja, bar, hteo bih i više puta da umrem, ako je to istina.
Šta bi ko dao za to da ispita onoga koji je protiv Troje poveo onu mnogu vojsku, ili Odiseja, ili Sizifa, i hiljade i hiljade drugih, i muškaraca i žena što bi ih čovjek mogao napomenuti? S njima se tamo razgovarati i biti s njima u društvu i ispitivati ih – to bi bilo neizmjerno blaženstvo. Svakako, oni tamo, po svoj prilici, ne osuđuju na život za takve razgovore. Jer, kao i uostalom, tako su oni srećniji nego ovi ovdje i u tome što su za sve ostalo vrijeme besmrtni, ako važi kao istina ono što se govori.
Nego i vi treba da njegujete dobru nadu prema smrti i da ovo jedino imate na umu kao istinu: za dobra čovjeka nema zla ni u životu ni poslije smrti, a bogovi ne odbacuju djela njegova. I ovo što me sada stiglo nije pusta igra slučaja, nego je meni očevidno da je za me bolje da već sada umrem i da se muka oslobodim.
Već je vrijeme da idem – ja u smrt, a vi u život. A ko od nas ide k boljem – to niko ne zna.“
Doviđenja, Profesore!
prof. Abdulah Šarčević
Stari Majdan, 27.5.1929-Sarajevo, 15.11.2021.