foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: U magli rata

In the last fifty years, we human beings have slaughtered by our own hands coming on for one hundred million of our species. We all live under constant threat of our total annihilation. We seem to seek death and destruction as much as life and happiness. We are as driven to kill and be killed as we are to let live and live. Only by the most outrageous violation of ourselves have we achieved our capacity to live in relative adjustment to a civilization apparently driven to its own destruction. Perhaps to a limited extent we can undo what has been done to us and what we have done to ourselves. Perhaps men and women were born to love one another, simply and genuinely, rather than to this travesty that we call love. If we can stop destroying ourselves we may stop destroying others. We have to begin by admitting and even accepting our violence, rather than blindly destroying ourselves with it, and therewith we have to realize that we are as deeply afraid to live and to love as we are to die.” *

R. D. Laing, The Politics of Experience, 1967.

Rat u Ukrajini ulazi u svoju drugu fazu. Magla rata se ne razilazi, sve je gušća. Propaganda kreira našu stvarnost. Jedino što pouzdano znamo jeste da sve što znamo nije pouzdano. I opet smo vidjeli da i istina, a ne samo laž i obmana, ima svoje mjesto u propagandi.

Kao odgovor na agresiju, Zapad protiv Rusije ratuje na tri fronta – propagandno, ekonomski i vojno. Informativni rat je do sada bio uspješan, a realiziran je kao blitzkrieg Zapada. Prvo su promptno ukinuli programe ruskih medija kao propagandne, prilagodili većinu internet platformi, a od tada do danas onemogućili su širom svijeta nezavisne izvještaje, analitičare i kritičare, one koji su propitivali aktuelni obavezni narativ. U Ukrajini su ukinuti svi nezavisni mediji, potreban je „jedinstven glas“, a s prvim danom proljeća ukinute su i opozicione partije, svih jedanaest. Bit će da su sve proruske. Rat je.

Vijesti koje slušamo, gledamo i čitamo nastaju u informativnom odjelu ukrajinske vojske a pleše se pod dirigentskom palicom američkih i britanskih službi. I to nije tajna. Zapadni mediji dobijaju polugotove sadržaje direktno od ukrajinske vojske, što potvrđuje brzina i koordinacija vodećih globalnih medija sa informacijama s terena. Velika većina novinara, praktično svi zapadni novinari, izvještavaju uglavnom iz Lavova i Kijeva, ponekad iz Odese, a o situaciji na terenu znaju malo više od nas. Ispade praktično i više nego zgodno što je ukrajinski državni vrh u politiku ušao direktno iz TV produkcije.

Što se tiče Rusije, Putin je priču oko medija, opozicije, slobode govora, ljudskih prava i drugih zapadnih izmišljotina davno priveo kraju. Sa ratom u Ukrajini ta je tužna štorija zaokružena prigodnim propisima i zakonima. Rat je. Zamračenja su očekivana, zar ne?

Vojno, Zapad ratuje hrabro i odlučno do posljednjeg branioca Ukrajine, šalje ogromne količine skupog oružja, rješavaju se usput i starih zaliha ruskog naoružanja iz magacina NATO članica. Uz defanzivno naoružanje Zapad uključuje, polako, ali čini se sigurno, i ofanzivno – tenkove, različite rakete…

Znamo da ništa nije džaba, pogotovo ne oružje. Britanija je tek prije desetak godina Americi otplatila dug iz Drugog svjetskog rata.

Nafta i krv su slični. Nije bitno čiji su, boja je ista. Najbolje se prodaju, i najviše traže – nafta i oružje.

Lesson #1: Empathize with your enemy.

Niko na Zapadu ni u šali ne spominje mir, primirje. Cilj Zapada je produžetak rata, a u Putinu nalaze partnera. Izgleda da Amerika želi pobjedu u ovom ratu, a ne bilo kakav dogovor i kraj rata, pogotovo ne sporazum koji bi Putin mogao predstaviti u Rusiji kao pobjedu. Izuzetan vojni doprinos Amerikanaca i NATO-a je u obavještajnoj i kontraobavještajnoj domeni. Ukrajinski branioci imaju praktično neograničene obavještajne kapacitete, resurse, podršku i mogućnosti. Činjenica da je u prvih trideset dana poginulo sedam ruskih generala i još više pukovnika ukazuje na kvalitetne informacije. Posebno u Mariupolju. A to je samo jedan od primjera dobre obaviještenosti ukrajinske vojske. Ipak, izgleda kao da Rusi znaju sve što ih zanima. Osim što znaju sve o svakom građaninu Ukrajine, nedavno su naprimjer objavili i detaljan spisak naoružanja koje su NATO članice dostavile Ukrajini prije 24. februara. Ili naprimjer tužna priča o na sva zvona najavljivanom S-300 iz Slovačke koji su ruske snage uništile čim je sistem prešao granicu.

Osim propagandno i vojno, Zapad ratuje i ekonomski protiv Rusije. I to je rat koji eskalira.

Ekonomske sankcije su omiljeno američko dalekometno oružje masovnog ojađivanja civilnog stanovništva. Imaju za cilj iscrpljivanje građana i društva u nadi da će to dovesti do rušenja režima, ili bar pobune. Djeluju sporo i pogađaju obrnutim redom od željenog, potrebnog i ciljanog. Najviše pogađaju građane a političari protiv kojih su deklarativno usmjerene zadnji osjete efekte. Ako uopšte do njih dođe plima sankcija. Aktuelne turbo-sankcije Rusiji već ostavljaju posljedice ne samo na građane Rusije, već i na čitav svijet, pogađajući potencijalno neke evropske zemlje možda i teže nego Rusiju, uvodeći nas u galopirajuću inflaciju i ekonomsku krizu koje su nam i prije napada Rusije na Ukrajinu, globalno, pokucale na vrata. Lupajući sve glasnije. Kada je lupanje postalo buka, Rusija je napala Ukrajinu.

Amerika, Britanija, EU i njihovi saveznici uveli su temeljite sankcije protiv Putina na štetu ne samo građana Rusije već i cijelog svijeta, a posebno Evropljana. Umalo ne napisah nas Evropljana. Za razliku od Amerike koja je poput Rusije energetski nezavisna, i sa dovoljnom proizvodnjom hrane za vlastite potrebe, Evropa sebi ne može priuštiti luksuz sankcija koje se tiču energenata i sirovina. Posebno ne tečnog plina. Nije poznato koliko su sankcije ukrajinskih života spasile, a koliko gradova. Ne zna se da li je sankcijama spašen ijedan život, sačuvan ijedan grad. Ali se iz drona vidi kako sankcije pogoduju poskupljenjima i inflaciji u Evropi.

Prva protumjera Rusije je bila rublja kao valuta za kupovinu ruskih energenata umjesto dolara i eura. Time je Rusija dobila priliku da nakon pedeset godina ugrozi petrodolar, globalnu valutu za trgovinu naftom. Svako ko je to do sada pokušao platio je glavom. Prvi indikator da je taj jedan potez za sada dovoljan je činjenica da je rublja, suprotno najavi Bidena, jača nego prije agresije na Ukrajinu. Istina, vještački jer rublja nije na međunarodnom tržištu kao druge valute. No, ta protumjera ima dugoročnu ambiciju, slično kao i ekonomske sankcije protiv Rusije. Suprotno najavama propagande Zapada da će sankcije ubrzo izavati kolaps, vidimo da kolapsa Rusije nema, ali ima potencijalnog kolapsa Ukrajine. Uvedeno je oko 6.000 sankcija protiv Rusije, s prvenstvenim ciljem promjene režima, dok su gradovi i narod Ukrajine pod artiljerijskom vatrom, a Amerikanci na sigurnoj distanci. Uostalom, eno Dodika i svih njegovih špirića, i ne sjećaju se kad su im i koje sankcije uvedene. Ne vidimo da im išta fali, niti je njihova moć, politička i bilo koja druga zbog dosadašnjih „dječijih“ sankcija manja. Naravno, ne radi se o istim sankcijama, ali ni sankcionisani nisu isti. Dodik je ruska babuška, a Putin – babuška maker.

Nove sankcije Britanaca (vidi pod Milorad i Željka) su nešto konkretnije, a treba očekivati da ih slijede i druge evropske zemlje. Ako Amerika dodatno pojača i proširi postojeće sankcije (vidi pod Asim i Gordana) protiv korumpiranih političara u Bosni i Hercegovini, takve sankcije su itekako dobrodošle za sve građane naše zemlje. Osim što ne pogađaju davno pogođene građane, obuhvatit će, nadamo se, vodeće političare bez obzira na stranačku ili drugu pripadnost, s obzirom na počinjenu korupciju gigantskih proporcija i na podrivanje ustavnog poretka i ugrožavanje suvereniteta Bosna i Hercegovine. U tom smislu je dobrodošla i primjena bonskih ovlasti VP Schmidta koji je izgleda konačno dočekao svojih pet minuta zahvaljujući aktuelnom geopolitičkom ringišpilu. Možda se na taj način počne razvezivati a možda i presječe bosanski gordijski čvor i ova zemlja konačno oslobodi od korumpiranih političara.

Sankcije su oružje i trebaju, kao i oružje, biti precizne sa što manje kolateralne štete.

Lesson #2: Rationality alone will not save us.

Prije šezdeset godina kada su Rusi zamalo napravili tajnu (nuklearnu) vojnu bazu na Kubi, zamalo je izbio treći svjetski rat. Kuba je zbog tog pokušaja ostala pod američkim sankcijama do danas. 60 godina! Uz to su izvedeni brojni neuspjeli atentati na Castra, a propaganda je Kubance i Castra prikazivala kao ubice, kao crvene đavole, kao zlo. Sankcije su nadživjele Castra, ali je Castro nadživio svoje američke neprijatelje. I otišao neporažen, prkoseći Americi na njenom pragu. Cijenu prkosa je platio narod Kube. Castro se u grobu grohotom smije stalnom američkom ponavljanju istog u očekivanju različitog rezultata.

Energetske potrebe Evrope može nadomjestiti naprimjer Iran koji je pod teškim sankcijama već četiri decenije. Tu je eventualno i Venecuela. Ne zna se koja je opcija draža Americi, a koja bliža Evropi.

Friško je uveden i peti paket sankcija, a Ukrajina već zahtijeva šesti. Ovaj put EU zabranjuje uvoz ruskog uglja (ali tek od augusta), i dodaje Putinovu djecu na spisak sankcionisanih. Kako će to pomoći ukrajinskim braniocima i na koji način će smanjiti stradanje naroda, i uništavanje Ukrajine nije poznato. Ali je jasno i glasno da se sve dešava uz monotoni, unisoni propagandni lavež s obje strane.

Lesson #5: Proportionality should be a guideline in war.

Zabranjeni uvoz uglja u EU godišnje je vrijedan oko četiri milijarde eura što je zanemarivo mali dio ukupnog izvoza ruskog uglja. Taj će ugalj Rusija lako prodati drugima, jer za ugalj ne treba cjevovod, možda po nešto nižoj cijeni nego u Evropi, ali će i Evropa kupovati zamjenski ugalj po višoj cijeni na drugim tržištima. Evropska zavisnost od ruskih energenata ne može nestati preko noći. Nakon što su godinama najavljivali da će Rusija koristiti svoje energente kao sredstvo ucjene, ispostavilo se da Evropljani, pod pritiskom Amerikanaca i Britanaca, sami sebi ukidaju strateške sirovine, zabranjući sami sebi uvoz, sami sebi uvode sankcije. Energetska zavisnost od Rusije će biti zamijenjena energetskom zavisnošću od nekog drugog. Recimo, Amerike. Ali po znatno većoj cijeni nego onoj dogovorenoj sa Rusijom. Biden pušta američke rezerve nafte u prodaju. Zašto ne bi kad cijena je vruća?

U isto vrijeme, dok pljušte zabrane i konfiskacije svega, Amerika povećava uvoz ruske nafte za preko 40%, dok nije stupila na snagu zabrana uvoza, a Ukrajina ubire taksu od ruskog gasa koji kupuje EU (na 30% od  ukupnog ruskog izvoza tečnog gasa u EU) dok plin sve ovo vrijeme rata nesmetano teče od Rusije, i protiče Ukrajinom prema EU.

Bilo kako bilo, čini se da Zapadu ponestaje sankcija kao Rusima vojnika. Rusija svoj problem rješava tihom, ograničenom mobilizacijom rezervista, generacija koje su služile u Ruskoj vojsci u periodu 2012-2020, navodno je do sada mobilizirano oko šezdeset hiljada. Ne treba sumnjati da će, ako zatreba, Rusija krenuti i u masovniju mobilizaciju bez obzira koliko to politički bilo nepoželjno. Rusija je prešla Rubikon, konkretnije Dnjepar.

Lesson #7: Belief and seeing are both often wrong.

Međutim, brojne su bitke – prije velikog boja na Istoku – pred Ukrajincima i Rusima, kako na samom ratištu, tako, jasno, i one na propagandnom planu. Rusija će uskoro pokušati odsjeći, okružiti ukrajinske snage u Donbasu. A to bi značilo slom glavnine snaga ukrajinske vojske. Međutim, obje strane su iscrpljene i u toku je trka s vremenom. Poslije povlačenja sa sjevera i sjeveroistoka, a nakon osvajanja grada Izjuma i zauzimanja većeg dijela ranije okruženog Mariupolja, ruska vojska (kao i ukrajinska) treba popunu i odmor jedinica, naročito onih koje su pretrpjele veće gubitke, neke se vjerovatno više neće vraćati na front ili će biti rasformirane kao naprimjer 90. tenkovska divizija iz kijevske Istočne grupe ili velika većina jedinica koje su učestvovale u operacijama kijevske grupe Sjever. Sve indicije upućuju da će Rusija nastaviti kao i do sada metodički osvajati jedan po jedan cilj, svakodnevno, prije nego stvore uslove za veći napad i prilike da se eksploatiše rezultat na terenu, bez obzira da li je riječ o napredovanju sa sjevera ili sa juga, na istočnom frontu. U isto vrijeme čeka se pad Mariupolja, odnosno postrojenja Azovstala i Iljiča. A čeka se i da prođe sezona proljetne rasputice.

Jedinice koje se još uvijek bore u Mariupolju (Azov, 36. mornarička brigada, te ostaci 501. i 503.) su pokušale proboj koji je završio fijaskom (sjeverni dio postrojenja Iljič), a treba očekivati nove pokušaje proboja, ali i nastavak predaje sve većeg broja branilaca koji ostaju bez municije ili su jednostavno prinuđeni na to, kao preživjeli u pomenutom proboju iz Iljiča. Branioci Mariupolja su založeni, pa zaboravljeni. Tragično prečesta sudbina najhrabrijih. Čini se da je sve gotovo i da se još samo čeka da se zavjesa spusti i ugase svjetla. Zastava Ukrajine je već spuštena na pola koplja.

Lesson #9: In order to do good, you may have to engage in evil.

Do početka velike operacije nastaviće se ruski pritisak na svim frontovima od Harkova do Mikolajeva, ali će težište ostati Donbas, posebno gradovi Slovjansk i Kramatorsk, a moguća je i veća operacija u oblasti Hersona. Ipak, po svemu sudeći biće potrebno bar još dvije-tri sedmice za popune, pregrupisavanje i pripremu prije nego počne glavni napad. Treba imati u vidu da je teren na ovom ratištu bitno različit od prilika i uslova na sjeveru i sjeveroistoku. Idealan za stranu koja ima nadmoć motorizovanih, oklopnih jedinica, i dominaciju u vazduhu.

Do sada je Rusija informativni rat uglavnom gubila i izgubila, ali na bojnom polju stoji bolje od Ukrajine. Moral ukrajinske vojske je neuporediv sa moralom agresora. Ali rat ima svoje zakonitosti. Pobjede podižu moral, a porazi uništavaju. Opšte raspoloženje prema ratu podsjeća na 1914. – prave se savezi a javnost navija. Svako za svoje. A i bojišnica sve više podsjeća na onu u Prvom svjetskom ratu. Kao da se vraćamo u rovove, kao provjereno najbolju, najbržu i najjeftiniju zaštitu. Možda ovaj rat ako postane dovoljni velik bude nova verzija Prvog svjetskog rata. Višemilionska stradanja vojnika bila su tehnički moguća zahvaljujući industrijskom razvoju koji je Velikom ratu prethodio. Razvoj visoke tehnologije i sva savremena tehnološka dostignuća neće doprinijeti da se smanje civilne i vojne žrtve aktuelnih i budućih ratova. Naprotiv.

Pored cijelog svijeta koji je sa Zapadom na strani Ukrajine, Rusija je ostala sama sa Bjelorusijom, zajedno same u društvu neutralnih – Kina, Indija, Turska, Izrael, Pakistan. Nuklearno društvance.

U Pakistanu je izglasano nepovjerenje vladi Imrana Khana koji optužuje Ameriku za orkestriranje njegovog rušenja. Amerika negira. Na ulicama pakistanskih gradova stotine hiljada građana u znak podrške Khanu, a protiv – “imported government”. Dan kasnije imenovan je novi premijer. Staro lice. Eto Šahbaza.

Iako je Khan kritikovao Ameriku zbog Afganistana, iako se sreo sa Putinom 24. februara, iako je Pakistan neutralan, nije nikakvo čudo da je izgubio podršku i da je smijenjen. Od 1997. Pakistan je imao 29 vlada i nijedna nije dočekala kraj mandata. Uključujući tri vojna udara, i još nekoliko različitih drugih udara i udarčića. Dva su razloga zašto pakistanske vlade u prosjeku traju nepunu godinu. Prvo, vojska se pita. Drugo, sve vlade, svi premijeri su bili i ostali korumpirani i nisu učini ništa za građane niti ispunili ijedno važno obećanje. Tako da je nekadašnji kriket super-star Khan bio kao i svi prije njega; korupcija, nepotizam i ostale nama na našim prostorima poznate pojave u prirodi i društvu. Biden u isto vrijeme obavlja direktne razgovore sa vođstvom Indije da se uključe u sankcije protiv Rusije, ali čini se da je prošao kao u Kini.

Stanje na terenu – Kina kupuje ruske energente u juanima, Indija u rupijama, a Mađarska u rubljama. Ruska i kineska ekonomija su kompatibilne i komplementarne. Rusija ima ogomne prirodne resurse i svi su strateški, a Kina posjeduje visoke tehnologije, efikasnu ekonomiju, ogroman kapital i još veću radnu snagu. Uvođenje eventualnih sankcija Kini sasvim sigurno bi dovelo do globalnih ekonomskih tektonskih poremećaja, a te seizmičke aktivnosti bi osjetila i američka kao i sve druge ekonomije. Indija zavisi i vojno i ekonomski od Rusije. Itd.

Lesson #6: Get the data.

Američki mediji su počeli priznavati da su njihovi vojni analitičari i razni eksperti za Rusiju i Putina, pogrešno i tendenciozno (što bi rekli – lažno) tvrdili od početka ruske agresije da je Putinovo psihičko stanje narušeno. Između ostalog, govorili su, zbog dvogodišnje izolacije da se promijenio, da mu niko ne smije ništa reći, da dobija uljepšane izvještaje, da je okružen klimoglavcima i nesposobnima, kao i većina autokrata. S druge strane, Biden sasvim sigurno nije ostavio utisak brainiaca. Mislili smo da su samo ljudi s ovih prostora kurate sreće. Pa se, naprimjer, u našem susjedstvu mnilo – samo da ode Kolinda, ne može niko gori od nje biti. Onda je došao Milanović. Trump je bio noćna mora, a onda je došao Biden kao ozbiljan kandidat da bude gori od Trumpa. Nezamislivo, zar ne?

Čovjek otvoreno govori o promjeni režima u Rusiji. Ustaljena američka praksa i politika intervencionizma, koja uvijek iznova potvrđuje svoju pogrešnost – zavođenje liberalne demokratije i silom ako treba – ali Amerikanci ne odustaju. Dovoljno je samo pomisliti šta bi se desilo sa Rusijom, i sa čitavim svijetom, da Putina sruše kao Sadama. Putin nije Sadam, a Rusija nije Irak. Sreća u nesreći. Šta bi se tek desilo i kako bi svijet izgledao da sve bude kako Putin hoće?

Nesreća je u nesreći da je Biden već dugo i čvrsto povezan (neslavno) sa Ukrajinom, a nad njim se nadvija duga sjena laptop afere njegovog sina Huntera i brata Jamesa. A da stvari budu gore, njihova povezanost sa Kinom je gora nego Predsjednikova sa Ukrajinom, Porošenkom i ostalima. A možda je Predsjednik umiješan i u afere sina i brata. A daleko od toga da u Americi nema problema od kojih se neki mogu, ne baš jako kao Hunterov laptop, razbiti Predsjedniku o glavu.

Za to vrijeme, Putinova popularnost (bolje reći podrška) u Rusiji je ogromna, očekivano, ma šta zapadni mediji pričali o tome. Jedan od prvih rezultata ekonomskih sankcija. Ovih 40 dana rata ujedinilo je većinu Rusa iza Putina, Rusa koji tradicionalno, posebno u nevolji, stoje iza svog vođe, cara ili carice – svejedno, manje ili više brutalnog prema vlastitom narodu – svejedno, i tako će i ostati jer ispada da ruski medvjed mora imati jahača. Tako je Rusija do sada preživljavala izazove i ostala trajna frustracija svim vođama sa globalnim aspiracijama kad god pogledaju Rusiju na zemaljskoj karti.

I na tome počiva Duginova utopija – ruski narod preferira autokratsku „demokratiju“, i zapravo ne želi liberalnu demokratiju, iliti demokratiju liberalne hegemonije. Posebno ne želi, kao niko drugi, da im ta demokratija bude nametnuta. “Rusija ima svoju, specijalnu rusku istinu”, specijalnu kao specijalna operacija u Ukrajini. Slika Duginove utopije, odnosno distopije, može se vidjeti golim okom. Pejzaži ruskog svijeta podjednako su sivi kao oni u vrijeme Hladnog rata i socrealizma, ali nove slike stare mitologije boje su pepela spaljenog svijeta. Prizori beživotnih tijela na ulicama, razrušenih gradova… postapokalipsa danas.

Lesson #11: You can't change human nature.

Biden je personalizirao kampanju i sveo je na borbu dobra i zla. Zlo je naravno Putin, a sa zlom se ne pregovara, već se uništava. Aktuelna propaganda svojim jednoglasjem i kajdom podsjeća na 2003. Osovina zla i druge priče. I tada se bila bitka između dobra i zla. Rezultat je golemo zlo koje je zadesilo narode Afganistana, Iraka, Libije… sve u ovom stoljeću. Američki cilj je vojni poraz Putina u Ukrajini, slom ruske ekonomije pod teretom sankcija, u izolaciji. Zapad je praktično jednoglasan u tome da Putin nema budućnost, a to znači da je rušenje režima rješenje, a do toga mogu dovesti vojni poraz i kolaps ekonomije.

Biden želi pobjedu i samo pobjedu odnosno Putinov poraz i potpuno vojno poniženje u Ukrajini. Putin ne može sebi priuštiti poraz, ergo mora pobijediti. Dakle obojica moraju pobijediti. A ko će onda izgubiti? Paradoks dva pobjednika nalazi razrješenje u činjenici da će gubitnici biti Ukrajina i njen narod. Ukrajinska ekonomija je devastirana i blokirana, a svakim danom štete će biti sve veće. Svaki novi ratni dan ugasit će ko zna koliko života… Broj do sada ubijenih civila niko nije stigao izbrojati. A vojne gubitke niko ozbiljno i odgovorno ne spominje. Ako je samo branilaca Mariupolja bilo 12-14.000 a sada ih je tek 3-4.000, to znači da je najmanje oko osam hiljada branilaca izbačeno iz stroja, ubijeno ili nestalo u akciji, ranjeno, zarobljeno. Ako tome dodamo i ostale frontove, i sve pomnožimo sa dva, jer su gubici u ljudstvu na obje strane približni, potencijalne brojke izazivaju vrtoglavicu, a kako stvari stoje sve ovo je samo početak, ukoliko se ne desi čudo. A u čuda odavno ne vjerujemo.

Lesson #8: Be prepared to reexamine your reasoning.

Dijalog ne postoji ni u pokušaju. Diplomatija se svela na ratno huškanje. Borell, kao glavni diplomata EU izjavljuje u Kijevu da je moguće samo vojno rješenje. Ovakvo odsustvo dijaloga i diplomatije nije zabilježeno ni u vrijeme Hladnog rata. Reagan je više puta nazivao SSSR imperijom zla, ali ne i ruske lidere ratnim zločincima. Za tri godine pregovora završen je Hladni rat. Tek dvije godine poslije raspao se SSSR, uglavnom iz unutrašnjih razloga. A na izborima 1996. kada je reizabran Jeljcin Amerika je direktno bila umiješana u ruske izbore, Jeljcin je izabrao Putina za nasljednika, ili se Putin sam izabrao, svejedno, dvadeset godina kasnije desilo se obratno – Rusija se umiješala u američke izbore.

Pored nestanka dijaloga i diplomatije, ne postoji ni međunarodni pravni poredak u smislu univerzalnog standarda. Praksa duplih standarda postala je tradicija. Tako je i sa pričom o ratnim zločinima, protivpješadijskim minama, povlačenjem iz vojnih sporazuma itd. Neki međunarodni zakoni za neke zemlje ne važe, odnosno Međunarodni krivični sud (ICC) nema nadležnost nad državljanima Amerike, Rusije, Kine, Ukrajine, Izraela… koje nisu ratificirale sporazum o ICC. Amerika se dodatno osigurala sa preko sto bilateralnih sporazuma o neizručivanju. U slučaju da se neko napravi pametan, tu su uvijek sankcije.

Do sada se za ratne zločine sudilo na dva načina. Pobjednici sude poraženima, pobjednika nema među optuženima (Nürnberg), ili se sudi bez obzira da li je optuženi pobjednik ili poražen (Međunarodni sud u Haagu), pod uslovom da je optuženi iz zemlje potpisnice ICC sporazuma.

Rusija je u dosadašnjem dijelu kampanje nanijela ozbiljnu štetu ukrajinskoj armiji, sistematskim uništavanjem vojnih kapaciteta. U skladu sa Sun Cuovom da je lakše i bolje slomiti armije protivnika nego lomiti gradove. To naravno nije isključilo ravnanje gradova. Nakon povlačenja ruskih snaga sa sjevera i sjeveroistoka, u toku je taktička međuigra pred drugu epizodu u kojoj će se ruska vojska sa saveznicima fokusirati na osvajanje kompletne teritorije Luganska (već je preko 90% pod ruskom kontrolom) i Donjecka (trenutno preko 50% pod kontrolom Rusa). I kompletno zaleđe Krima, uključujući i obje obale Dnjepra. U Hersonu je već neko vrijeme rublja nova valuta.

Rusi su ostvarili kopnenu vezu sa Krimom još prije nekoliko sedmica, otkako je Mariupolj u obruču a najbliže ukrajinske jedinice udaljene oko sto kilometara od tog grada. Veći dio Mariupolja je pod kontrolom agresora. Branioci su svedeni na dva džepa u gradu, a većina snaga odbrane Mariupolja u fabričkim je postrojenjima Azovstal i Iljič gdje se mogu braniti, i sakrivati, sedmicama. Radi se o gigantskom kompleksu unutar kojega su neki objekti dužine i preko dva kilometra. Azovstal je sagrađen u atmosferi Hladnog rata. Ispod Azovstala nalazi se veliki podzemni kompleks. To je prednost za branitelje, ali može postati zamka, bez izlaza, bez perspektive.

U “čišćenju” Mariupolja učestvuju jedinice nasmijanog zlikovca, čečenskog kvislinga Ramzana Kadirova, inače havera Muje Cerića, neprilagođenog Vezira. Kada je svojevremeno Ekatarina Velika strateški naseljavala Grke na Crnom moru, od Odese preko Krima pa sve do Mariupolja, kako bi branili rusko carstvo od muslimanskih osvajača, nije ni slutila da će muslimanski osvajači s tekbirima “oslobađati” i “vraćati” dio imperije maćehi Rusiji. Da stvari ne budu dosadne tu su i drugi Čečeni, na strani Ukrajine. U martu su bili na položajima oko Kijeva, a sada su na pozicijama oko Zaporožja. Čečeni još nisu učestvovali u direktnim borbama jedni protiv drugih, ali vjerujemo da se unaprijed raduju susretu.

Putin nakon svih optužbi, od ratnih zločina do genocida, može šta hoće i dokle hoće, jer nema više šta da izgubi u očima zapadne javnosti, pa ne mora voditi računa o imidžu. Može da radi šta poželi i šta mu treba, ne mogu ga optužiti više nego što već jesu. Toliko o diplomatiji.

Stalni kontakt lidera Amerike i Rusije bila je jedna od osnovnih mjera predostrožnosti u vrijeme Hladnog rata. Kao da je zaboravljena i zanemarena opasnost nuklarnog rata. Ne smije se zaboraviti da je Putin “nepobjediv” jer ne smije i ne može izgubiti ovaj rat.

Možda je za opšte dobro bolje da Zapad pomogne Putinu da nađe izlaz iz ove stuacije nego da taj izlaz Putin sam traži. Umjesto ratnog pokliča i gašenja ratnog požara naftom, umjesto novih eskalacija, nužno je pokrenuti dijalog. Jer dijalog je čudo. Razgovor omogućava objema stranama da ponovo otkriju i sagovornika i sebe. Dijalog je jedino čudo u koje ima smisla vjerovati. Trenutno je za dijalog kasno, ali će se prva naredna prilika ukazati nakon boja za Donbas. Od vojnog ishoda zavisiće pregovaračke pozicije, ali i budućnost Ukrajine. Kao što reče Borell – “samo vojno rješenje”. I kao što je Lavrov odgovorio “ako želite vojno rješenje – imaćete vojno rješenje”. Naravno, Putinu odgovara svako rješenje koje podrazumijeva silu.

Još uvijek ne znamo šta Putin misli, a još manje šta mu je konačni cilj, šta zaista namjerava i kako to planira postići, ni kako osvojeno planira braniti – to je globalno opasna situacija. Ali znamo da mu rat ne godi. Ali će da ga vodi. Ako mora, a sad mora. Htio-ne htio.

Jedno je sigurno i evidentno: obje strane mamuzaju crne konje jureći u sukob jedna s drugom. Sjetimo se da je nuklearni rat spriječen samo zahvaljujući dijalogu. Nuklearni rat nije vjerovatan, ali je moguć. Nije li to dovoljno da se pištolji vrate u korice, da se povuku uzde i sjaše sa crnog konja?

At the end we lucked out. It was luck that prevented nuclear war. We came that close to nuclear war at the end. Rational individuals: Kennedy was rational; Khrushchev was rational; Castro was rational. Rational individuals came that close to total destruction of their societies. And that danger exists today.”

Robert McNamara, The Fog of War


* U dvadesetom je stoljeću u ratovima poginulo 160 miliona ljudi. Samo u Jemenu u proteklih nekoliko godina ubijeno je oko 400.000 uglavnom civila.

** McNamara je tek trideset godina kasnije, prilikom susreta s Castrom, saznao da su u vrijeme krize na Kubi bile razmještene 162 nuklearne bojeve glave, uključujući 90 taktičkih bojevih glava.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO