Zubčević: Još jednom o ulicama

Malo gdje su ljudi toliko ojađeni, duhovno i intelektualno, a da razmjere i ne slute, kao na ovim našim rasturenim, poharanim prostorima i državama nekada poznatim kao Jugoslavija. Malo gdje se izgovaraju i pišu sa tako malo važnih činjenica tako često velike riječi. Malo gdje su dežurni ideolozi i ideolozi volonteri raspoloženi za ideološka naglabanja i razglabanja, često na rubu istorijskog revizionizma, a nerijetko revizionistički retuširajući biografije fašista, nacističkih saradnika, apologeta i simpatizera, trasirajući avenije i bulevare revizionizmu što već stupa i lupa, maršira i salutira, vojnički čvrstim korakom našim ulicama.

Ali, ali, avaj ali

Nevjerovatna je ali realna strast kojom se naprimjer u Sarajevu brane različiti istorijski likovi zapamćeni kao saradnici okupatora. Bez mjere i bez kraja je želja da se brane i definitivno odbrane likovi i djela, i njihove istorijske grimase i nedjela. Uvijek se nađe neko ko će svim srcem relativizirati činjenicu da je neko bio ustaša, NDH diplomata, da je neko bio pripadnik SS-a. Da je bio pripadnik jedinice koja je činila stravične ratne zločine nad civilnim  stanovništvom, nad svojim narodom. I uvijek ima bar jedno ALI spremno da sve činjenice stavi u poželjan kontekst.

ALI on nije činio zločine. On je samo bio tabor imam 28. regimente 13. SS divizije. Ili, ako je Heidegger rehabilitiran zašto ne može i Đozo. Može naravno biti i Husein Đozo rehabilitiran, kao što je i bio jer su ga partizani rehabilitirali, Tito, konkretno. Omogućivši mu ne samo rehabilitaciju, i sva građanska prava, već i rad i javno djelovanje pa sve do osnivanja Fakulteta islamskih nauka. Taj mrski bezbožni komunizam! Ili se Envera Čolakovića brani kao velikog pisca, što on svakako nije bio. Bio je dobar pisac. Ali nije bio veliki pisac kako pokušavaju branitelji njegove ulice zakucati. Veliki pisac je bio Derviš Sušić, naprimjer. Ali Sušić nema ulicu u Sarajevu. Ako je Čolaković kao pisac zaslužio ulicu, kako to da ulicu ne zaslužuje Derviš Sušić, kao svakako važniji, bolji i veći pisac nego Čolaković? Kada se već koristimo komparacijama, odnosno kada već proglašavamo pisce velikim i malim, manjim ili većim.

Derviš bez ulice

Sin hafiza, maloljetni dobrovoljac u NOB-u, sa drugovima je kao učenik učiteljske škole i stipendista Gajreta pobjegao u šumu. Učesnik bitke na Sutjesci. Ali Sušić nije bio samo partizan, već i autor znamenite knjige Parergon, zbirke bilješki uz roman Tale. Kada je svojevremeno ta knjiga prvi i jedini put objavljena, 1980. Sušić je živio u ilidžanskom naselju Pejton, a policija je mjesecima sa dugim cijevima osiguravala porodicu Sušić.

1980. (!) je u Sarajevu bilo realno očekivati napad na pisca od ustaša, esesovaca, muslimana, ili onih čiji su očevi, šira ili uža familija, ili oni sami spomenuti u Parergonu. Ideološki potomci sarajevskih rezolucionara, i drugih svjetovnih i vjerskih službenika u vrijeme endehazije, čije se nedjelo, odnosno kolaboracija sa okupatorom danas želi predstaviti kao pokušaj da se “zaštiti narod”. Uostalom, u njima voljenoj endehaziji nismo bili ni Bošnjaci ni Muslimani, već Hrvati muslimani. S Titom smo opet postali muslimani, i Muslimani. A da nismo bili Muslimani, ne bismo ‘93. mogli postati Bošnjaci. De facto i de jure. Da ne spominjemo tekovine AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, između ostalog, granice koje se nisu promijenile uprkos osvajačkim ratovima devedesetih.

Kako to da jedan Čolaković ima ulicu u Sarajevu, a jedan Derviš Sušić nema? Teško je porediti književne opuse ove dvojice pisaca, a još je teže porediti njihov ratni put 1941-1945. Kako uopšte Čolaković, Đozo, Busuladžić i svi drugi, sve do osoba poput Azize Šaćirbegović iz M-83 serije velikana, imaju ulice, a nemaju mnogi zaslužnici i dobročinitelji iz burne i duge istorije Sarajeva.

Slično kao i sa nagradama, ponekad se o nagradi odnosno žiriju sazna ponešto važno kada znamo ne samo ko je nagrađen već i ko nije. Kada pogledate, naprimjer u Sarajevu, ko sve ima ulicu a ko sve nema, vidjećete da je stvar ideološke naravi sa nepojamnim insistiranjem na isticanju upravo pojedinaca iz prošlosti, čiji je angažman u Drugom svjetskom ratu bila saradnja sa okupatorom, de facto kvislinga, a još više govori činjenica da ulice nemaju neki od naših najvećih sinova i kćeri, poginuli u borbi protiv okupatora.

Ideološki prevrat na ulicama Sarajeva

Konačni ideološki prevrat na ulicama Sarajeva počeo je dok je rat bjesnio i odnosio stotine, hiljade života širom naše drage domovine, zakulisni protagonisti iz SDA i IZ prateći trendove iz Srbije i Hrvatske, počeli su mimo očiju javnosti preimenovanje sarajevskih ulica. Nije bilo lima za pravljenje egzistencijalno važnih peći, ali je bilo lima za table sa novim imenima ulica, da parafraziramo komentare iz vremena opsade.

Za slobodu su pali partizani, još jednom. Narativ je bio da se brišu fiktivno važne istorijske ličnosti poput Vojvode Stepe, “oslobodioca” Sarajeva, koji je na poziv viđenijih Sarajlija tri mjeseca po završetku Prvog svjetskog rata “oslobodio” slobodno Sarajevo, grad koji po završetku rata nije bio okupiran jer je Austrougarski imperij doživio u Velikom ratu svoj konačni slom.

Osim Vojvode Stepe, Cara Dušana, Miloša Obilića i ostalih ličnosti iz istorije Srbije koji su imali ulice i parkove u Sarajevu, stradali su masovno partizani, a sa posebno krvožednim apetitom ubijani su i trajno eliminirani partizani muslimani. Ova velika ujdurma i danas odjekuje ulicama Sarajeva.

Žrtve kao brojevi

Sarajevo u Drugom svjetskom ratu nije bio grad heroj, pola stoljeća kasnije nova istorijska prigoda i nezgoda je našu generacija prisilila na herojstvo – ili je neće biti. U Sarajevu je u Drugom svjetskom ratu i u vrijeme opsade stradao sličan broj građana, više od 11.000.

S obzirom koliko je Sarajevo imalo stanovnika četrdeset i prve, veći procenat građana je stradao u vrijeme Drugog svjetskog rata iako je taj rat u Sarajevu, za razliku od rata u Staljingradu, ili Londonu, bio potpuno drugačiji, kao i od onog devedesetih i skoro četverogodišnje opsade. U Drugom svjetskom ratu, kao ni u Prvom, u Sarajevu se do oslobođenja nisu vodile borbe, nije bilo svakodnevnih granatiranja, grad je bio okupiran i živio “mirnim” životom pod okupacijom. Nije bilo buna ni pobuna, osim pobune onih koji su pobjegli u šumu, u partizane, ili su bili u pokretu otpora, koji je u Sarajevu bio skoro potpuno ugušen već 1942. da bi se tek godinu-dvije kasnije oporavio, omasovio i organizaciono ojačao.

Na prvi pogled je paradoksalno porediti brojeve stradalih u dva rata, ali stvari postaju jasnije kada više od 11.000 ubijenih u Drugom ratu brojimo u mraku Holokausta odnosno ako uzmemo u obzir činjenicu da je od stradalih u Sarajevu oko tri četvrtine Jevreja, a od preostale četvrtine skoro polovina stradalih su bili Srbi. Pri tome je stradalo skoro 800 građana od krvoloka Maksa Luburića, koji je umorio svoje žrtve u Sarajevu u periodu od dva mjeseca, u vrijeme kada je Beograd već bio odavno slobodan, u vrijeme kada je više od pola Bosne i Hercegovine bilo slobodno, oslobođeno.

A propos broja ubijenih, prilikom smjene okupatora 1878. godine, naprimjer, preko hiljadu građana Sarajeva je, praktično u jednom danu, masakrirao austrougarski general Josip Filipović, po ulasku u Sarajevo 19. augusta 1878.

U Drugom ratu u Sarajevu stradali su uglavnom i u pravilu članovi pokreta otpora, skojevci i komunisti. I građani koji su im pomagali. Njima ili jevrejskim sugrađanima. Oni i Jevreji su ginuli u Sarajevu, ili su iz Sarajeva odvedeni na stratišta, od Jasenovca do Mauthausena, Sobibora i Auschwitza. U tom ratu, pod okupacijom, vjerske zajednice, najblaže rečeno, nisu ni motivisale ni inspirisale bilo koga na otpor okupatoru, naprotiv.

U čistkama ulica devedesetih godina, u vrijeme opsade Sarajeva, stradali su naši najbolji i najhrabriji ljudi, još jednom. Svih naroda i narodnosti, građani, sugrađani. Izbrisani u nadi da će biti zaboravljeni.

“Muderis-efendija, kako bi na Staljingradu?”

Racija je obavljena temeljito. Od ulica do lektire. Interesantno je i znakovito da IZ nije zvanično “priznala” jednog od svojih najvećih učenjaka Huseina Đozu, osnivača Fakulteta islamskih nauka, nije nazvala neku svoju instituciju Đozinim imenom, a trebala je jer je svojim teorijskim djelima to zaslužio. Ali je zato u svijetu izvan IZ Đozo dobio most, ulicu, školu. Nazor je i neduhovita neosnovana usporedba Đoze i Heideggera. Iako je Heidegger bio “samo” profesor, imao je veću odgovornost nego neki vojnik na frontu, ali svakako ne veću nego neko ko je činio ratne zločine. Sjetimo se odgovornosti Sokrata koji je zbog djela svojih učenika odgovarao i platio glavom. Profesori uvijek snose bar dio odgovornosti za ono što postanu njihovi studenti.

Za razliku od Heideggera, Đozo je pripadao jedinici koja je činila strašne ratne zločine nad civilima, a partizane su ubijali krvožedno i svirepo. Tabor imam je svojevrsni vojni ekvivalent komesaru u partizanskim jedinicama. Đozina odgovornost je vjerske, odnosno ideološke prirode, a to u ovom slučaju znači da njegovim uvjerenjima nije smetalo ubijanje nevinih, da je on kao tabor imam trebao brinuti za duše svojih boraca, koji su eto istorijskim slučajem bili i ratni zločinci. Vjernici koji su se Svemogućim Bogom zakleli na odanost Führeru i Poglavniku.

Ne znam koliko pripadnika SS-a u Njemačkoj ima ulicu, školu, most. Moguće nijedan. Ali treba biti oprezan, ne treba zaboraviti slučaj Kurta Waldheima, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Ali to je već neka druga epizoda.

Ulemi i katoličkoj crkvi, a i pravoslavnoj, zajednička je mržnja prema komunizmu, i istorijska je činjenica da ih je ta mržnja ujedinjavala, a ne ljubav prema bilo čemu drugom osim vlastitom interesu. A i danas je ista mržnja zajednički imenitelj vjerskih institucija.

Tumarajući ulicama velikih pisaca

Nije problem što neko relativizira pripadanje jedinicama SS-a ovim ili onim ALI, nije problem, neka je i Enver Čolaković važan pisac, iako ima važnijih bez ulice. I nije problem što to neko kao argument samo glasno izvikuje kao parolu, već je problem i tema za sebe zašto se niko javno ne zauzima za druge pisce, zaista velike pisce, ako već pričamo o piscima. Ulica Envera Čolakovića u Sarajevu je problem sve dok u Sarajevu nema ulice Derviša Sušića. I mnogih drugih. Jer ako jedan od dva pisca ima ulicu, pitanje je zašto je drugi nema. Obojica pisci a samo jedan imenom ulice priznat. Dakle, veliki ili mali pisac – nije kriterij. Možda je izbor Čolakovića bio upravo zbog njegovog NDH angažmana, iako s obzirom na užase endehazije taj angažman nije bio zloćudan. Kao što možda Sušić nema ulicu jer je bio partizan. Osim Tita, koliko još partizana ima ulicu u Sarajevu? Pravi i jedini oslobodioci Sarajeva ne samo u dvadesetom stoljeću. Pod opsadom smo branili i odbranili Sarajevo ali ga nismo oslobodili. Oslobodioci nemaju ulice. Imali su do devedesetih. A onda su na njihova mjesta došli domaći izdajnici.

Ako je komunizam zlo, a znamo da fašizam jeste, kako to da je Husein Đozo u oba ta dva velika zla našao sebe? Činjenično, nalazio je zajednički jezik i sa Himmlerom i sa Titom. Možda zato treba imati ulicu, školu, i most bilesi. I u fašizmu i u komunizmu je bilo mjesta za Đozu. Može se to dakako tumačiti svakako. Ali najbolje nikako.

U savremenom Sarajevu, koje ima daleko ozbiljnije probleme od imena ulica, i više problema nego ulica, zazivaju se neumorno aveti prošlosti kao da su meleci. A za avetima prošlosti koračaju njihove žrtve. Čudnovat je mračan svijet sazdan na komparacijama i relativizacijama. Nije slučajno da se koristi komparativna metoda jer je njena slabost ta da ne saznajemo bilo šta novo, ali itekako omogućava primjenu specijalne teorije relativnosti.

Ipak, nije sve relativno, moj Alberte. Našu istoriju ne čine ljudi sa imenima na limenim tablama ulica, već mrtvi. Beskrajne kolone mrtvih. O mrtvima govorimo u brojevima, dok slušamo birane riječi za saradnike njihovih krvnika, i sve nijeme posmatrače uhvaćene u žrvanj povijesti. Relativizacija i poricanje u svom zanosu zaboravljaju ne samo žrtve drugih, već i svoje žrtve, a ovdje barem žrtava nikada nije falilo, naročito nevinih. A život ide dalje negdje drugdje, ovdje se vrtimo u vrzinom kolu istorije koja nam se vraća kao bumerang. Gledamo jedni druge u oči i lažemo se sa jednim ili više ALI, dok mrtvi još jednom pored nas prolaze.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija