Marko, sin Darinkin, bio je veći od života.
Nije baš pristojno slovo o pjesniku početi klišejima, ali takav je život. Sklon klišejima. Marko Vešović je bio profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu ali meni nije predavao, kao ni Radeljković. Nama na Filozofiji i sociologiji su predavali drugi profesori. Ali je Marko bio moj profesor, i saborac. Bio mi je kao najrođeniji. Važan kao filozofi-heroji moje mladosti.
Kad je počeo rat, kad su se sručili mržnja i zlo na Bosnu, i Sarajevo, moji su se profesori mahom razbježali. Vjerovali su da njihove glave vrijede više od glava njihovih studenata. Pogriješili su. Poslije rata su se uglavnom svi vratili da steknu penzije u gradu iz kojeg su pobjegli. U njihovim glavama očigledno nije bilo dovoljno da sebi egzistenciju osiguraju drugdje. Nisam se ljutio na njih. Poraće im je djelimično dalo za pravo. Nisam se ljutio kao ni na svoje saborce koji su u nekoj fazi rata otišli, jer im je bilo previše svega, a dali su skoro sve što su mogli. Osim života.
Samo sam bio razočaran, i neprijatno iznenađen masovnom bježanijom profesora. To je vjerovatno jedna od prvih ratnih lekcija koje se same nauče i zauvijek pamte. Nisam im zamjerao, jer bilo je i onih poput Alekse Buhe, stranačkog ideologa, koji je za svoje studente pripremao logore i masovne egzekucije. Nasmrt dosadan i monoton predavač, bio je znalac koji nas je znalački podučavao samo da bi sam u praksi činio i propovijedao sve suprotno od onoga što je nama pričao i što nas je na ispitima propitivao. Zaključak se sam nametnuo – Aleksa Buha je bio i ostao primitivac koji je pročitao kamion knjiga. Pročitao, ali ostao neobrazovan, hegelijanski rečeno. Džaba mu sve knjige i svi prevodi – čovjek je prevodio Kanta, i to spise iz etike!
Jednom nam je, osamdeset sedme, profesor Premec, koji je ostao u Sarajevu do kraja, čitao tekst pod naslovom – Sokrat kojeg je trebalo ubiti. Autor propituje znamenitu smrtnu presudu – jer kvari mladež i ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država. Pustio nas je profesor da kažemo šta mislimo i mi smo naravno svi stali u obranu Sokratovu, s prezirom (nekritički) odbacujući sve argumente protiv filozofa. Naime, Sokratu se sudilo zbog zuluma njegova dva učenika, učesnika u zloglasnoj vladavini Tridesetorice (tirana) u Ateni. Premec nas je napomenuo na odgovornost profesora i učitelja u odgoju i obrazovanju svojih studenata i đaka. Dugo je trebalo da mi “legne” ova ideja, da je prihvatim. Često sam se sjećao tog predavanja u ratu i mislio na Aleksu Buhu. Šta je zaslužio Aleksa Buha? Kakvu presudu? Neka ostane – neobrazovani primitivac. Najbezbolnije je za sve, a i najbliže istini.
Na Filozofskom fakultetu nije bilo previše autentičnih intelektualca, prvi pucnji su to nedvojbeno pokazali. Marko je bio profesor za sve profesore. Onako kako sam studentski idealistično zamišljao. Težina situacije je zahtijevala mnogo više od bjekstva na sigurno. Nad nama se nadvio gusti mrak, prijeteći da nas sve proguta. I nas i smisao svega, i istinu i pravdu. Trebalo nam je svjetlo da rastjera tamu.
I bi svjetlo. Marko je bio svjetlo. Bio je intelektualac za sve svoje kolege. Nije rječito i strasno branio samo Fakultet i Univerzitet, grad, Republiku – Marko je branio istinu i pravdu. Riječju, sve ono za šta jedan humanista treba da se bori do posljednjeg daha jer bez te borbe sve ostalo su samo prazne riječi. Znam, zvuči kao naivni idealizam. Ali to ne umanjuje istinitost izrečenog. Već smo upozorili na klišeje.
Bez daha sam slušao njegove besjede uživo na onim press konferencijama devedeset druge. Bio je glas istine, bio je svjetlo, najvažnije svjetlo jer su sva druga svjetla bila ugašena. Pričao je lijepo i nadahnuto, kao što je i pisao. Markov jezik je bio Marko. Svaka riječ je bila na svom mjestu kao da je oduvijek tu i kao da ne može biti ni stajati nikako drugačije. Po sebi razumljivo, logično a lijepo, u savršenom balansu lirskog i epskog.
Marko je bio autentičan borac za Republiku, a ta autentičnost je potvrđena i poslije rata. Čerečili su ga mladomuslimanski ratni i poslijeratni profiteri i ini, i javno omalovažavali. Da je kojim slučajem Marko imao mali dio podrške kad je trebalo, samo mali dio virtuelne rijeke suza koja se isplakala od juče svima bi nam bilo bolje.
Ali Sarajlije su nakon opsade postale kukavice. A Bosanci iščezli, nestali preko noći. Ali ne i Marko.
Taj fenomen, moralna bijeda u koju se zapalo, još ne može biti predmetom ozbiljne analize jer sarajevski kukavičluk i malograđanština, sarajevština, i umiranje Bosne i Bosanstva, su procesi koji još traju.
Ali Marko se znao i sam braniti. Itekako. A imao je tešku ruku što tupo udara, i lako i britko pero što duboko zasijeca. Bio je vješt pamfletista i polemičar, kao što je bio tankoćutan i filozofičan pjesnik. “Tunjo veliki i u Tunje mali” spada u sam vrh domaće polemičarske literature, zajedno sa Haverićevim “Časom lobotomije” (interesantno, obje knjige se bave istom tematikom – patologijom oca i sina, bez svetoga duha).
Vremenom je postao dobri duh grada i njegov tragičan simbol. Hodao bi onim svojim korakom kao da stoji, sa minimumom pokreta, nekako bi se gibao. Bio je spomenik jedne ideje na umoru. Hodajući spomenik Republike koje više nema. I nije bio samo posljednji živi Jugoslaven, već možda i posljednji živi Bosanac Republikanac, a Crnogorac. To samo u Bosni ima.
Nekad bilo.