Vlada Kantona Sarajevo, 26.12.2018.-29.01.2020.
Posebne su prigode pričati o nekome koga više nema; pisati nekrologe, govoriti kada više ništa nije važno, osim da na samom kraju ostane pomen na ono što je bilo dobro kod pokojnice ili pokojnika.
Kantonalna vlada je nakon 13 mjeseci prestala da postoji. Ono po čemu ćemo ovu, sada bivšu, vladu pamtiti jeste jedna rijetka i neobična pojava utjelovljena u premijeru Edinu Forti.
Nedostajat će nam pristojnost premijera. U Sarajevu smo prošli dug put do Taje i od Taje da bi konačno dočekali pristojnog političara, uljudnog premijera, civiliziranu osobu. Pristojnost je danas kod nas tako tragično rijetka, naročito na političkoj sceni, da je postala vrlinom. Pristojnost od početka do kraja, i dostojanstvo u skladu sa pozicijom i odgovornošću. Odolijevati niskim udarcima od prvog do zadnjeg dana, ostati miran na lavež SDA šarova, malo ko je uspio.
Pristojnost se kod nas, u svijetu baja, kabadahija i drzmančina, gleda kao nesposobnost, pa čak i kao nedostatak inteligencije. Pristojnost u komunikaciji, naprimjer. Veoma je lijepo, za promjenu, vidjeti političara koji sluša pitanje novinara i zaista pokušava odgovoriti. Zatim pristojan, neko bi rekao hrabar, izlazak pred demonstrante. Pristojnost jednog političara ogleda se i u njenoj ili njegovoj suzdržanosti prema jeftinim manipulacijama, zlonamjernim obmanama. Pristojnost nalaže da se ne laže, između ostalog.
Sve ovo, sažeto u samo jednu riječ – pristojnost, nedostaje novim starim vladarima kantona, i novoj skupštinskoj većini. I ne treba očekivati da političke spodobe poput skupštinskog demagoga Devića to ikada shvate. To je izvan zone njihovog intelektualnog domašaja.
Možemo bivšem premijeru spočitavati šta hoćemo, oduzimati mu i negirati bilo koju zaslugu, ili rezultat. Mogli su ga izdati koalicioni partneri, iz političke nezajažljivosti i obijesti, eto, mogli su mu i vladu na kraju srušiti, i uzeti, ali mu nisu mogli oduzeti pristojnost i dostojanstvo.
Propustio sam ceremoniju ispraćaja. Skaredna skupštinska većina možda, da parafraziram pomenutog demogoga, ima legitimitet, iako su ga umalo sami sebi oduzeli kršenjem poslovnika i ustava, i tako zamalo oduzeli sami sebi i lagalitet, ali nova skupštinska većina i buduća vlada nemaju legitimaciju, povjerenje građana, jer je sve njihovo nastalo na izdajama, kupovini jeftinih glasova, kupovini prljavih ruku, i drugim najnižim i nimalo sofisticiranim političkim prevarama.
Na tradicionalno zaboravnim biračima je da svoj stav na ovu temu iskažu već na ovogodišnjim lokalnim izborima. Očekivati je da birači za početak isključe aparate DF-u, stranci na aparatima, a za dvije godine, realno se nadati, da na opštim izborima birači klanjaju kolektivnu političku dženazu stranci Željka Komšića i pošalju je na smetljište lokalne istorije i u vječni zaborav. S tim da Željka Komšića sasvim izvjesno nećemo nikada zaboraviti.
I pala je Vlada na čelu sa pristojnim premijerom, a u Sarajevu je bio najljepši dan i vjerovatno najčistiji zrak od petka trinaestog. Dok hodam sarajevskim ulicama, dišem slobodnije. Vidim plavo nebo iznad sebe, obronke na sve strane, pogled puca u daljinu. Posljednji dan bivšeg premijera u Sarajevu je bio prijatan. Svidjela mi se slika premijera i lijepog dana u Sarajevu. Možda je to neki znak, pomislih. Kao kad na sahranama iznenada zasja sunce.
Edin Forto više nije premijer, a u Sarajevu je opet svanuo dan sa kužnim zrakom što prodire duboko svakom otrovnom česticom do najsitnijih stanica u našem tijelu, kao što politički otrov vječno mračnih vladara prodire u moždine, otrov koji otvara rane na mozgu.
Otrov života bez nade.