Dobre vijesti stižu iz Zagreba. Tomislav Tomašević je porazio Miroslava Škoru koji je opet do nogu potučen u još jednoj samozabuni u kojoj je pobrkao estradnu popularnost i politički značaj. Krenuo je bivši član KP, entuzijastični zabavljač još iz vremena socijalizma u žestoku ofanzivnu kampanju baziranu na demoniziranju Tomaševića i koalicije Možemo, koristeći se kreiranjem dezinformacija i laži u jednoj od najprljavijih kampanja u Hrvatskoj. Još bolja vijest od poraza Škore je činjenica da mu ta prljava kampanja nije pomogla. Kao ni revizionistička kreatura Hasanbegović čija je političko-propagandna podrška garant neuspjeha. Čini se da se nepoškoreni Zagreb umorio od ustašoida i demagoga, lažnih patriota i lažnih vjernika, pa su Zagrepčani glasali za promjene. Sada ostaje da se vidi kako će se Tomašević i koalicija Možemo nositi sa ogromnim poslom, izazovima i Kumekovim dvodecenijskim naslijeđem. Ostaje da se još jednom čuje da li će promjena umeti da peva kao što su glasači pevali o njoj.
Ravno do dna
Ono što je za Zagreb i Hrvatsku novo političko dno, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini je rutina i svakodnevna pojava. Od kada su završeni izbori, a SDA u Sarajevu doživjela izborni fijasko, trenutno nemaju niti jednu od gradskih opština, drugi u Bošnjaka, B Izetbegović je skontao i izjavio da je opozicija u kampanji bolje koristila internet ili kako je već promucao imitirajući glas i naglasak svog oca, koje je uvježbao u posljednjih desetak godina. Krenuo je opšti primitivni i brutalni napad na sve kritičare i neistomišljenike, čak i na obične građane, koji javno iznose očigledne istine i svi, svako na svoj način, kazuju samo to da je car go, gologuz dibidus.
Nije ni do sada Stranci destruktivne akcije manjkalo medija a la njemački Der Angriff (Napad) koji je osnovao Goebbels 1927. sa samo jednom svrhom – da diskreditira svoje kritičare, političke konkurente i Jevreje, u isto vrijeme optužujući ostale medije da su fake news – Lügenpresse. Taj obrazac smo vidjeli i u vrijeme Trumpa u svoj njegovoj pogibeljnoj raskoši. Da je imao još jedan mandat, ko zna kako bi se stvari završile. Ono što je dvadesetih godina prošlog vijeka počelo na papiru kao širenje laži i dezinformacija, kao opšta difamacija, završeno je u logorima smrti, masovnim ubistvima sve tri pomenute populacije, navedenim redoslijedom, kulminirajući genocidom. SDA verzije gebelsovštine i staljinovštine su na svoj način primitivne i osebujno vulgarne, a podjednako opasne.
Brojni portali i bezbrojni portaloidi, SDA štampa i drugi mediji koji im stoje na dispoziciji – od javnih servisa koje kontrolišu do tajkunskih televizija i legija trolova, botova, i ostalih skotova – bjesomučno ponavljaju, svaki put sve bestijalnije i besmislenije laži proporcionalno ugledu, argumentima i uticaju kritičara SDA korupcije, moralne i materijalne. Ima se resursa, može se. Vjerujući Goebbelsu na riječ, uvjereni su da 100 puta izgovorena laž, 101. put postaje istina. Zaboravljajući da laž nikad ne može postati istina već samo, eventualno, laž u koju su povjerovali mnogi.
Bošnjački Risto Đogo
Tu su i nominalni novinari sa pravim i lažnim identitetima, među kojima se i u ovoj novoj ofanzivi u kojoj SDA juriša u još jednu propast ističe bošnjački Risto Đogo, SDA kreatura koja se ne odaziva na ime Mesud Drnišlić. Bošnjački Risto Đogo kao i mrtvi Risto Đogo sa Pala prvenstveno kleveće i napada Bošnjake. Paljanski se Đogo tako slatko fašistički naslađivao nad ubijenim Bošnjacima i Hrvatima, a muslimane je u svom srnećem televizijskom programu nazivao balijama, Turcima dok su leševi ubijenih muslimanskih civila plutali Drinom, i ležali na kućnim pragovima i u dvorištima u istočnoj Bosni, Krajini i diljem ove naše sistematski maltretirane i ubijane domovine. Rugao se paljanski Đogo svakodnevno žrtvama i preživjelima.
Bošnjački Đogo je jalov propagandist, kukavica koja za razliku od paljanskog Đoge, pokušava sakriti pravi identitet, naoružan tastaturom, duboko ukopan iza ekrana puca jednim prstom po kritičarima, političkim konkurentima SDA, pa i po građanima, vjerujući da na bojnom polju pravi pokolj, zamišljajući valjda domete svoga pucanja po tastaturi, opijen kao zlikovac dok čini zlo svjestan da mu za to ne prijeti nikakva kazna, jer ga štite njegovi SDA poslodavci, uživajući u iluziji da niko nikad neće saznati, ni njegove komšije ni familija, da je upravo on, Mesud, napisao sve one nacističke i staljinističke bljuvotine o mnogim najuglednijim i nekompromitiranim Bošnjacima i drugim građanima koji se nađu na putu SDA.
Ima bošnjački Risto Đogo posebno odvratan običaj napadati borce Armije RBiH i simbole odbrane naše domovine. Naprimjer, generala Jovu Divjaka (“Do podne čika Jovo, od podne čiča Jovo”). Za razliku od mrtvog Đoge koji je vrijeđao i klevetao pripadnike drugih nacija, bošnjački Risto Đogo napada prvenstveno pripadnike svoje nacije – Bošnjake, koji glasno, jasno i efikasno razotkrivaju SDA aktivnosti koje ovu zemlju i njene građane svakog dana u svakom pogledu dovode sve bliže rubu egzistenicije, sve bliže nekom non paperu koji ćemo dočekati bespomoćni, jer SDA je Bošnjake vratila u 1992. kad je sigurnosna situacija u pitanju – opet čekamo sudbinu, samo ovaj put duboko podijeljeni.
Da SDA radi za neprijatelje Bosne ne bi bolji posao za njih obavila nego što već jeste u svom pljačkaškom pohodu na vlastiti narod, koji je nakon rata i genocida temeljito poharan, raseljen, i kao što smo već rekli – podijeljen, a uz to sve i sluđen. Otkako SDA stranputicom vodi bračni raspar Izetbegović, i otkako Bosnu od Bošnjaka brane podrumaši, dezerteri i neskriveni fašisti od tada se politički uticaj i politička moć Bošnjaka smanjuje do iščeznuća na putu ka totalnom poniženju. Da ništa B Izetbegoviću i njegovoj gazdarici nije sveto vidjeli smo i u ponovo aktueliziranom skandalu u kojem se govori da je minirao reviziju tužbe za genocid – ako to nije čin veleizdaje onda ništa izdaja nije.
Pojahao je B Izetbegović svog đogata, pa bošnjačkog sipljivog đogu po mejdanu voda i svijetu pokazuje. Sve što SDA plaćenici, botovi i sav taj polusvijet koji je SDA angažirala, vjerujući da se tako koriste mediji i internet u politici, svi ti domaći i strani plaćenici, u zemlji i inostranstvu, svi su oni glasnogovornici prve i drugog u Bošnjaka. S obzirom da im istina ne ide u prilog – istina ih ne zanima već proizvodnja kakofonije mržnje među Bošnjacima u pokušaju da nadglasaju i uguše istinu o kriminalu i izdajama naroda i države od strane SDAovaca predvođenih B Izetbegovićem. Samo autoritarni režimi i totalitarni sistemi i oni koji to žele postati imaju spodobe poput paljanskog i bošnjačkog Riste Đoge.
Ružno je SDA lice, ali je još ružnije naličje Seke i Brace, koje se ogleda u akcijama SDA glasnogovornika mržnje – bošnjačkih đoga, botova i raznoraznih drugih SDA plaćenika, paraobavještajnih struktura i čega sve ne. Interesantno je da u fokusu novog vala hajki više nisu komunjare, valjda su se SDAovci sjetili da je upravo u njihovim redovima najviše okorjelih komunjara, i to onih najgorih JNA operativaca KOS-a – poput Fikreta Muslimovića, savjetnika obojice Izetbegovića, i u ratu i u miru. Čovjek koji je, kako je to svojevremeno lucidno primijetio Senad Avdić u jednoj od svojih brojnih sjajnih analiza, “islamizirao Armiju RBiH i militarizirao bošnjačku politiku”. Ili Ajnadžića koji je u Lukavici bio dok je JNA iz Lukavice pucala po Sarajevu. Primjera je bezbroj. Uostalom, Armija RBiH je vjerovatno jedina vojska u istoriji ratovanja koja je ratnog zarobljenika postavila za komandanta Armije (gen. Delić). Trenutno su komunjare izvan mode, ali su izdajnici veliki sezonski hit, valjda će i to prestati kada se SDAovci sjete ili kada primijete da je upravo u njihovim redovima najviše izdajnika, skoro sličan broj kao i kriminalaca i smutljivaca.
Da je SDA samo desetinu resursa, entuzijazma, vremena, energije i strasti koju je uložila u obračune sa sarajevskom opozicijom, nezavisnim i slobodnim novinarima i građanima, upotrijebila u borbi protiv stvarnih neprijatelja Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i svih građana, ne bi naša zemlja bila poligon za svaku vrstu protudržavne aktivnosti kad i kako kome padne na pamet.
Trampista iz nehata
U jednoj od svojih posljednjih, mnogobrojnih suludih izjava, B Izetbegović je kazao da su Hrvati i Bošnjaci bili nekad jedna nacija. Temeljito politički neobrazovan, sve više podsjeća na Skaku kojeg je Asim Sarajlić (SDA) izabrao za gradonačelnika Sarajeva. Nije drugi u Bošnjaka rekao narod, pa da se može vaditi recimo na srednji vijek i relativizirati izrečenu glupost, on u pokušaju da kaže ko zna šta aludira na vrijeme kada je u jednom ustavu pisalo – Hrvati katoličke i muslimanske vjere. Bilo je to u vrijeme NDH. Goleme simpatije prema kvislinzima i saradnicima fašista SDA kultivira još od svog rođenja carskim rezom. Vidimo da i druga generacija mladomuslimana gaji podjednaku mržnju prema komunistima, a neskrivenu ljubav prema fašistima, domaćim izdajnicima, saradnicima okupatora i sličnima.
Mladomuslimanski antikomunizam je ideologija za sebe, pa je prosječnom SDAovcu uvijek draži domaći izdajnik i kvisling, nego musliman narodni heroj, partizan. Gdje je na vlasti bila SDA posebno se pobrinula da, počevši od ulica pa sve do školskih klupa, skoro svaki musliman narodni heroj bude trajno izbrisan iz istorije i kolektivnog pamćenja, a na njihovo mjesto su ubacili članove svojih mladomuslimanskih familija, i naravno saradnike okupatora i naravno ustaše dovedene sa smetljišta istorije u našu svakodnevnicu.
U tome su sve nacionalne stranke skoro pa ideološki identične. Pa recimo Dodiku ne smeta ni najmanje ulica Mile Budaka i sličnih u Čovićevoj domeni. Svi imaju svoje izdajnike i ratne zločince koje s ponosom glorificiraju. I busaju se u prsa lažnom vjerom i lažnim patriotizmom dok iz istorije protjeruju istinske borce koji su položili svoje živote za narod i slobodu, a ubila ih je ideologija onih koje nacionalisti danas glorificiraju. Ista ona ideologija koja je ubijala i nas devedesetih. Slično se SDA odnosi i prema borcima Armije RBiH, ukoliko nisu Asim Sarajlić (SDA). Tada za njih zakoni ove zemlje ne važe već samo sud partije. Jer je B Izetbegoviću uvijek bila važnija njegova stranka od države. Šta bi tek od stranke uradio da mu nije bila tako važna.
U maniri Trumpa pokušao je Škoro prevariti neistinama glasače i pobijediti Tomaševića. Nije uspio, blago rečeno. Kod nas SDA svojim hajkama na sve kritičare a posebno novinare pokušava učiniti isto što i vječni oportunista Škoro. Vidjeli smo kako je Amerika sa onakvim pravnim sistemom jedva preživljavala Trumpa čije se razorne posljedice djelovanja još mogu itekako osjetiti. U državi koja se po šavovima drži još samo zahvaljujući tankim koncima, poput naše domovine, trampizam je smrtno opasan za društvo, a ako ovako nastave prva i drugi u Bošnjaka do izbora će kreirati nove podjele i nove sukobe među Bošnjacima, ostavljajući upravo bošnjački narod na cjedilu, bez neophodnog jedinstva, političkog vodstva i autentične političke reprezentacije. Osim što na taj način sigurno neće dobiti naredne izbore, potvrdit će da Stranka demokratske akcije nije sposobna da bilo šta nauči a posebno da eventualno naučeno primijeni.
U napade na malobrojne slobodne novinare, i još malobrojnije slobodne medije, B Izetbegović je lično, glasno i jasno pozvao u boj sve svoje trolove, orke i botove, sve svoje binarne i papirne vojnike na jednog novinara i jednu televiziju, a uskoro je uslijedio i pokušaj upada u redakciju. Šta je sljedeće? Smeđekošuljaši na ulicama?
Izetbegović stvara haos u društvu i čini smutnju među Bošnjacima i ne uviđa, osim ako to sve namjerno ne radi, da pravi štetu samo Bošnjacima i samo državi Bosni i Hercegovini. Bilo je na ovim prostorima trampovaca i prije Trumpa, oni su nam donijeli prosperitet i blagostanje devedesetih, a rajski potoci demokratije koji su potekli nekadašnjom Jugoslavijom pretvoreni su u rijeke krvi.
Slično je i u RS gdje Mile Dodik isto kao i B Izetbegović javno napada kritičare i novinare, a tretirao je novinare gore od Trumpa prije Trumpa. I dok Izetbegovićeve SDA-horde digitalnih bojovnika napadaju novinare, obračunavajući se sa svima koji nisu u njihovoj službi, opozicija, odnosno sarajevska kantonalna vlast NiP-SDP-NS se pravi mrtva ili hibernira, kako ko. Pa se bizarno politička arena svela na SDA i slobodne novinare i građane. Sarajevska Trojka baš računa na sljepilo glasača, vjerujući da SDA čini dovoljno da samoj sebi našteti. To je zaista istina, na političkoj sceni jedini ozbiljan neprijatelj SDA je sama SDA, odnosno onaj njen korumpirani dio slijepo poslušan ozloglašenom bračnom paru sa Poljina.
Opozicija na vlasti
Preksinoć je premijer KS Edin Forto (NS) gostujući u jednoj emisiji lokalne televizije u dva navrata održao lekciju i dao konkretne upute novinarima kako da rade svoj posao i šta da rade. I to usred hajke na slobodne novinare! Nije izrazio podršku novinarima već nezadovoljstvo radom novinara. Kao što nije reagovao kada je kantonalna policija hapsila novinarku niti je reagovao kada su je skidali do gola i isljeđivali. Niti je bilo šta demantirao.
Pričajući o paljenju reflektora naredio je da pratimo slučajeve. Pa je onda spomenuo slučaj Memić. Slučaj Memić bez hrabrosti i upornosti porodice Memić i odvažnosti advokata Ferageta i bez podrške medija ne bi ni postojao. Afera i slučajeva je bezbroj, a nedovoljan je broj novinara da ih sve registrira a kamoli isprati. Ali evo poslušat ćemo naređenje premijera Forte, pa ću, evo naprimjer ja, pratiti slučaj njegove Vlade i rad njegovih ministara. Reflektori su upaljeni.
Nego pitanje je da li Forto prati slučajeve. Naprimjer rad svojih ministarstva, odnosno transparentnost njihovog rada. Još se sjećamo prošle Fortine vlade i NiPove hajdučije.
TV gostovanje Edin Forto je govoreći o svojoj vladi završio samohvalom – „preuzimamo najbolje evropske prakse i jednog dana ćemo se probuditi u evropskoj državi“. Bilo bi korisno da se premijer Forto probudi prije nego Bosna i Hercegovina postane evropska država. Sljedeći put kada poželi javnosti opet ispričati priču o preuzimanju najboljih evropskih praksi, transparentnosti i ostalom, trebao bi prvo provjeriti da li je to zaista slučaj ili određena ministarstva prate sluzav trag SDA u svojoj praksi i odlukama.
Previše se umislila jalova opozicija, a vlast u Sarajevu. Ne izgledaju baš zabrinuto zbog teške situacije uživajući svoje ogromne plate i druge naknade i privilegije, računajući da će se SDA sama pobijediti kao na prošlim lokalnim izborima, a da će Trojka moći računati na podršku javnosti i medija. Trojka ne bi trebala računati previše ni na jedno ni na drugo. Iako je strategija bračnog para Izetbegović jasna – ravno do dna. Iako SDA vrijedno radi na svom porazu neko ipak mora pobijediti tu SDA, a u SDP-u i NS-u ne postoji snaga niti neki potencijal imajući u vidu trendove nekoliko posljednih izbornih ciklusa i trenutnu kadrovsku situaciju. NiP ima najveći izborni potencijal ali ta stranka SDA veterana i nekada mladih SDA jurišnika sve redovnije šalje signale da nas vodi na isto mjesto na koje nas je povela SDA – pravo u utopiju. Nadam se da griješim.
Za to vrijeme ekonomija se raspada, vakcina još uvijek nema, a ono malo što se ima koristi se da se preko reda vakciniše ko stigne. Vlada se pravda da je zanemarljiv broj takvih slučajeva, kao da je mala korupcija manje korupcija od velike korupcije. Ali, nema veze, građani Bosne i Hercegovine se mogu slobodno vakcinisati u susjednoj Srbiji a poneki i u Hrvatskoj, tako da uskoro, kako stvari stoje, neće ni trebati nabavljati vakcine koje ne mogu nabaviti. Hem je ne znaju nabaviti, hem je ne znaju pravično podijeliti.
Od SDA se niko pošten i pametan ničemu dobrom nije nadao, a od domaće “promjene” smo ipak očekivali nešto, bar neku vidljivu promjenu. Ono što smo do sad vidjeli veoma je obeshrabrujuće. Ono što Trojka ne bi smjela zaboraviti je da nam oni nude nadu da nada postoji. A ako ubiju tu nadu, svojim radom ili neradom, svojim pokušajima da mešetarenjem dobiju ono što ne mogu dobiti na izborima i drugim jalovim pokušajima, uz sve političke obmane i samoobmane, ako se dakle ispostavi da su ubice nade onda će, sasvim sigurno demoralizirati glasače, time dati novu priliku SDA koja će onda izabrati sebi partnera na političkoj sceni, nekog poput rahmetlije DF-a a možda čak i nekoga iz Trojke, kao toliko puta do sada. A onda će uslijediti posljednji veliki talas egzodusa iz Bosne i Hercegovine. Malo je još ostalo vremena da se zaustavi ubrzano propadanje ne samo države već i društva.
Zato se radost zbog uspjeha Tomaševića i koalicije Možemo ubrzo pretvorila u sjetu, jer sam se sjetio svih lica naših promjena. Nema tu baš puno prostora za nadu. Kad se sagleda trenutna cjelokupna situacija, i kad se uzme u obzir raspoloženje i spremnost građanki i građana da sami sebi pomognu, u smislu mogućnosti realne promjene nabolje, čini se da ne možemo. A opet, ko zna, možda možemo.