Zubčević: Dehumanizacija i mi

Naše društvo se kreće sporim ali dugim koracima prema nigdje i na tom putu odbacujemo sve što je iole vrijedilo, svaku tekovinu, sve na šta smo mogli biti ponosni bacamo uz put, ostavljajući kao znamenje, kao znakove pored puta za sve koji će koračati za nama. Moralna satisfakcija žrtve tradicionalno se zloupotrebljava kao političko sredstvo, a viktimizacija je koncept u (dnevnoj) politici koji je najpogubniji za same žrtve, jer političari koji koriste i upotrebljavaju žrtve sami nisu žrtve, već žrtvuju žrtve i trže moralnu satisfakciju preživjelih.

Nova sramna epizoda našeg moralnog, odlučnog sunovrata je problem migranata. Problem koji je davno postao kriza, a uskoro bi sve skupa moglo postati humanitarna katastrofa čije glasnike već čujemo. Nije nam važno što smo i sami bili migranti ne tako davno, čak i unutar gradova u kojima smo živjeli morali smo migrirati spašavajući žive glave. Preko milion naših ljudi rasulo se po cijelom svijetu, stotine hiljada su zauvijek ostale migranti, izbjeglice, iseljenici, građani drugih država. Desetine hiljada mladih i ljudi srednjih godina su u samo nekoliko posljednjih godina napustile ove prostore, kao ekonomski migranti, zasićeni, zadavljeni korupcijom, opštom nepravdom, beznađem, i uopšte lošim stanjem u društvu, i još gorim društvenim i političkim odnosima i trendovima. Nisu zabilježeni slučajevi da su nas redovno premlaćivali agresivni građani niti policija. Vjerovatno zbog naše bijele kože, a možda jer u tim zemljama postoji ipak neki red i zakon, pravna država kako to vole reći domaći političari u našoj domovini gdje svega ima osim pravne države i pravde.

Vlast je učinila sve da ne učini ništa konkretno i konstruktivno u rješavanju migrantske krize već je naprotiv pomogla dodatnoj dehumanizaciji migranata, čime su inspirisali nasilje prema ovoj populaciji. I prebacili pregolem teret na pleća građana Krajine, potpuno zapuštajući velike probleme, ne čineći ništa da uspostave kontrolu nad situacijom poštujući ljudska prava i elementarne postulate humanizma. Jedan entitet insistira na entitetskoj čistoći, bez migranata, po nekom svom umišljenom pravu i konceptu, uz saradnju federalnih političara kojima je cilj, kao i njihovim entitetskim partnerima, isključivo vlastita i partijska materijalna korist, privodeći kraju četvrt stoljeća dug proces pljačkanja društva i države, odnosno pretvaranja društvene, državne imovine u privatnu. Kroz privatizaciju, krađu humanitarne pomoći u ratu i poraću, bezbrojne pronevjere, zloupotrebe, opću otimačinu svega što oteti se može, nezajažljivo. Uz sistem nekažnjivosti koji su zajedno sa paralelnim institucijama, minderskog tipa, kreirali, garant je da partijski pojedinac, operativac, neće biti procesuiran, a sasvim sigurno neće biti osuđen za bilo koju vrstu kršenja zakona. Od namještanja izbora za gradonačelnika Sarajeva, do kupovine kosilica, pardon respiratora. Sve između ova dva primjera, kao i sve prije i poslije, nemoguće je nabrojati.

Za to vrijeme brojni problemi su prepušteni stihiji, građani su kao i njihovi problemi i problemi njihovih zajednica prepušteni sami sebi. Dva eniteta nastavlju svoju ping-pong politiku u kojoj su se izvještili do rutine, prakticirajući je kao glavnu i redovnu političku praksu i tehniku. Dok građani mašu glavom lijevo-desno pokušavajući pratiti lopticu koja čas postaje nevidljiva čas leti protivno zakonima fizike, negirajuću gravitaciju, akciju i reakciju, zadržavajući inerciju građana tamo gdje vlastodršcima najviše odgovara.

Nakon nedavne posjete novoimenovanog ministra sigurnosti, starog SDA vojnog povjerenika za civilna pitanja Selme Cikotića Bosanskoj krajini i susretima sa tamošnjim zvaničnicima, desio se novi, najveći do sada, talas nasilja prema migrantima, i vlast čak i ne pokušava pronaći, procesuirati i kazniti počinioce. A pogotovo ne zaustaviti ovaj sraman i varvarski proces. Bez obzira što se sve dešava javno. Premlaćivanja i sve druge oblike fizičkog i psihičkog nasilja migranti su već doživjeli na granicama, redovno, ali sada ih love kao zvijeri i premlaćuju kad ulove. Oni koji pokušaju dići svoj glas protiv ovog nasilja biće i sami, već jesu, ugroženi od istih dušebrižnika i zaštitnika. Istih onih koji nemaju duše da zaštite svoje građane od svih drugih nevolja. Ali sada siledžije slično kao početkom devedesetih preuzimaju stvari u svoje ruke. I ne samo stvari, već i ljude; inicijativu i akcije. Otvorene i javne akcije protiv migranata. Procesijama linča, odnosno kršenju zakona ne stoji na putu nikakva vlast, ni sila.

Političari, čini se, sve rade, prate i tolerišu, svjesno i planski, u zemlji gdje vladavina prava ne samo da je mrtvo slovo na papiru, već su i to slovo i taj papir davno nestali. Služeći se migrantima kao političkim žetonom donijelo je prigodne novotarije i u jeziku. “Ilegalni migranti”, inkriminirajuća sintagma koju je kao ministar sigurnosti u redovnu upotrebu uveo, insistirajući na njoj u svakom svom obraćanju u kratkom mandatu, Cikotićev prethodnik, lider SBB-a Fahrudin Radončić. Njegovu leksičku navadu i praksu usvojio je i posvećeno prakticira i novi ministar sigurnosti. Kontinuirano se radi na stvaranju od migranata neprijatelja društva i naroda. Svaki incident u koji su uključeni migranti se medijski bjesomučno eksploatiše čime se izvan svake proporcije stvara slika o migrantima kao slučaju većem od svih, kao “velikoj prijetnji”. Zastrašuju se ciljano, planski i građani i migranti, s tim da građane ne biju, još uvijek, za razliku od migranata. Ali zato građani zlostavljaju migrante.

Činjenice govore suprotno, o zanemarljivo malom broju krivičnih djela u koja su uključeni migranti, u gigantskom mozaiku domaćeg kriminala koji je svoje džinovske dimenzije dosegao prije migrantske krize. Kriminal i totalna korupcija su prije nego je prvi migrant, kada više nisu imali nikakav drugi izbor, ušao u našu zemlju, postigle svoju megatonsku težinu i predugo ih ovo društvo mučenički nosi na svojim krivim leđima.

Izmišljanje neprijatelja i usmjeravanja sve većeg nezadovoljstva građana u poželjnom, bilo kojem, pravcu, suprotnom od onog gdje leže svi bezbrojni problemi i nevolje građana stara je, oprobana i djelotvorna praksa. Ironično je da, naprimjer, jedna politička stranka poput SDA utjelovljena u svojim pojedinim pripadnicima, koja ima u svojoj politici važnu, određujuću, vjersku komponentu, islamsku, deklarativno, i stranka koja u skoro pa savršenom sinhronicitetu djeluje sa islamskom zajednicom, nema problem huškati građane na svoju “braću muslimane”, ta nepraktična činjenica se bratski prešućuje.

Ali se zato raskošno raspiruje rasna mržnja koja se gradi na dubokim temeljima nacionalizma na ovim prostorima koji je poput kancera društva metastazirao do svojih terminalnih granica. Skoro pa opšta ogrezlost u nacionalizam, u većoj ili nešto manjoj mjeri, ne čudi s obzirom na intenzivne, kontinuirane i četvrt stoljeća duge verbalne prakse i narative. Danonoćno se ostrašćeno radi na rušenju mostova i podizanju zidova među ljudima kao na svom vitalnom političkom i tobože nacionalnom interesu. I u toj epizodi koja je postala trakavica bez konca važnu ulogu su igrali, odigrali, a i danas igraju mediji, odnosno novinari u službi politike. Kao što to i danas rade pojedini novinari sistematski defamirajući migrante učestvujući tako u procesu dehumanizacije.

Pozicija migranata u Bosni je sama po sebi suluda i pradoksalna. Osnovna činjenica je da oni ne žele da se zadržavaju u Bosni i Hercegovini, kao ni brojni građani te iste Bosne i Hercegovine, naši sugrađani koje je u posljednjem velikom valu opšte bježanije spriječila i do daljnjeg zaustavila pandemija. I jedni i drugi, zatočeni u tamnom vilajetu prepušteni su sudbini i stihiji koju političari i mediji inspirišu, kontrolišu, manipuliraju i pojačavaju.

Ovo je relativno nova stara vrsta ponašanja u domaćoj politici gdje, u ovom slučaju, umjesto rješavanja problema migranata političari politiziraju problem, i pretvaraju problem migranata u problem za migrante, konfrontirajući građane i migrante.  Umjesto da se bave organizacijom smještaja, elementarnih higijenskih i drugih preduslova i uslova za migrante dok čekaju zeleno svjetlo i priliku da zauvijek napuste našu zemlju, baš kao i mnogi naši građani. Ovakva praksa opasna je i evidentno neodgovorna, i to nije ništa novo ni za nas, ni za druge. Problem je posebno kritičan jer nas gura stranputicom preko ruba moralnog ambisa čije dno ćemo dotaći kao potpuno formirane zvijeri i krvoloci, slični onima koji su počinili brojne ratne zločine devedesetih. Dehumanizirajući druge dehumaniziramo i sebe. U ovom poslijeratnom primirju još samo nedostaju naoružani građani koji će za početak krenuti u obračun sa svojim “neprijateljima” migrantima, pa onda sa onima koji dižu svoj glas protiv nasilja nad migrantima, pa onda redom, da se zakorači u novi krug pakla.

Pitanje migranata u Bosni i Hercegovini je vjerovatno posljednji test, a rezultati će pokazati šta smo i ko smo, a kasnije ćemo možda shvatiti, a možda i prihvatiti, kako smo i zašto postali to što danas jesmo.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Istina za Dženana
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku