Zubčević: Vladari i njihovi konji

Kada je riječ o konjima antike, uz Bukefala jedan od čuvenijih je i Incitat kojeg je navodno ludi imperator Kaligula pretvorio u konzula. Tako se priča evo dvije hiljade godina iako Kaligula nije svog omiljenog konja imenovao senatorom, niti sveštenikom, mada jeste izveo psinu, ili bolje prank, kako bi pokazao da i konj može obavljati posao senatora. Tako se priča za još jednog imperatora – da je zapalio Rim, a Neron nije te noći ni bio u Rimu. Isto tako Kaligula i Neron su zapamćeni kao najluđi vladari u istoriji, sinonimi diktatorskog ludila, a u poređenju sa Elagabalom, ova dvojica se doimaju kao dva pristojna i razumna gospodina.

Preduga je lista zgoda i nezgoda u kratkoj vladavini Elagabala. Incest, razvrat, sodomija i ostale regularne grčko-rimske opcije za mlađahnog Elagabala su bile nedovoljne. Nesretnik je stigao pored tradicionalnih egzibicija da, između ostalog, samog sebe postavi u panteon na mjesto Jupitera, i postane sam svoj prvosveštenik, osim toga bio je oženjen sa četiri žene ali je rado provodio vrijeme u društvu svojih mladih muških sluga i svite. Znamenito je finale jedne od njegovih svečanosti – zvanice se guše u laticama ruža koje nakon raskalašne gozbe padaju poput pahulja i prekrivaju kao snijeg oduševljene goste priređujući im zabavu do posljednjeg daha.

Kaligulu je isjekla njegova pretorijanska garda, i proglasila Klaudija imperatorom, nakon što su ga našli skrivenog u nekom ćošku. Klaudije će usvojiti Nerona koji će ga naslijediti na tronu. Nerona je ubio vjerni pratilac pretorijanac jer imperator nije mogao počiniti samoubojstvo, odnosno nije on mogao biti taj zbog kojeg će svijet izgubiti „takvog umjetnika“. Od svijeta se oprostio riječima – kakva lojalnost, nakon što mu je vjerni Epafroditos zario gladijus u stomak. Elagabal je nakon nepune četiri godine vladavine umoren u 18. godini života a njegovo tijelo bačeno u Tibar. Izvršioci su bili pretorijanci a zavjeru je skovala njegova baka Julia Maesa da bi jednog unuka zamijenila drugim, njegovim rođakom Severusom Aleksanderom koji će vladati, za taj zeman dugih, 13 godina.

Kada vladar, autokrata, želi pokazati prezir prema narodu kojim vlada onda na vlast dovodi najgore, pa je i konj realna mogućnost. Nažalost, mi nismo te sreće pa da nama upravljaju luđaci koji konja postavljaju na mjesto premijera. Mada se čini da je upravo tako, a nije. Iako izgleda kao dvorska luda porodice Izetbegović, to je samo Fadilova prozirna krinka. Pod maskom neviđene budaletine, a u Bosni i Hercegovini je to zaista izvanredno postignuće, krije se odlučan i bešćutan kriminalac. Nema potrebe zamarati premoreni auditorij Fadilovim biserima, a ni pričama o njegovom vladanju Federacijom, od respiratora do poticaja i nazad preko namjenske industrije i svega ostalog. Nema potrebe nabrajati nabrojano, ali nikad temeljito prebrojano. Naša bizarna stvarnost koju životinjarimo nam nudi različite analogije. Kaligula je zaista konja doveo za sofru i tom prigodom ga tretirao kao senatora. SDA je stvarno imenovala Fadila za mandatara i ostavila u tehničkom mandatu, evo, četvrtu godinu, mimo volje birača na izborima čiji rezultati nisu provedeni zahvaljujući vječnoj SDA-HDZ koaliciji. Njima bolji od Fadila ne treba, niti bolja od Jelke… i drugih iz ovog karavana koji stoji u mjestu sedam dugih godina. I dok Fadil izgleda kao budaletina, njegova vladavina je zlo i to zlo već je uzelo danak u krvi – za sedam godina iz domovine je otišlo na stotine hiljada građana. To je pravo lice i prava mjera svake politike. Kad ljudi bježe iz države da se ne vrate, napuštajući sve – prijatelje, porodicu… u tome se najbolje zrcali naša stvarnost i jasno vidi kako nam je.

Bolje bi nam bilo da je Sin Svoga Oca za mandatara imenovao konja, a ne Fadila. Od konja bismo imali neku korist a nikakvu štetu, a od Fadila nemamo nikakve koristi, ali zato imamo svakakve štete. Uz to je konj plemenita i lijepa životinja.

Međutim da je naša noćna mora, i danju i noću, i u snu i na javi, beskrajna priča podsjetila nas je šampionka bisera, kojoj bi i Fadil mogao pozavidjeti na visokoj koncentraciji gluposti, bezosjećajnosti, bezdušnosti i bahatosti.

Gospođu je iz poveće tegle formalina ničim izazvan iz privatnog partijskog špajza iznio na svjetlo dana Sin Svoga Oca kao primjer nove generacije SDA političara koju je najavio na prethodno održanom kongresu svoje stranke. A da Bisera ne bude sama, tu je, doduše, iz manje tegle formalina, izvadio Nedžada po zakonu Brankovića. Dok se ovaj potonji vješto pravi mrtav u javnosti a šta mimo očiju javnosti radi, po zakonu, to ptice znaju, gospođa ministrica je poduzetna žena koja je odmah još prije imenovanja otišla kod svog muslimanskog brata, odjevena za prvo pojavljivanje u javnosti kao crna babuška, lažno se predstavljajući kao ministrica vanjskih poslova naše otete domovine. Ali Bisera je poput međugorske vidjelice vidjela budućnost. Pa kad je postala ministrica za uzgoj i plasman bisera odmah je, ha je došla prvi dan na posao, počela zbrinjavati do tada, samo zbog činjenice da su bili djeca, nezbrinute članove familije zapošljavajući ih gdje god ih je stigla uvaliti. Ko svoje. Ko sebi.

Ne znam zašto se ljudi i danas čude zbog očitog i arogantnog nepotizma koji prakticiraju sdaovci decenijama. “Ne čudim se Pruscu pri planini”, ali se svaki put iznenadim kad se digne graja zbog neke manifestacije SDA nepotizma – pa to je DNK ove stranke. Bez nepotizma (i korupcije, odn. sistematične pljačke svog naroda) SDA ne bi bila to što danas jeste – pervertirana družina koja sve što ima veze sa Bošnjacima i njihovim identitetom i sudbinom pretvara u travestiju čineći isto to i od države Bosne i Hercegovine koja je za njih samo retorička figura, preciznije – ispraznica. A u praksi – biznis platforma i krava muzara.

U posljednjem ispadu, gospođa ministrica podučila je građane šta je to idila, ljepota i toplina svoga doma i svoga krova nad svojom glavom. I zaista je lijepo. Posebno je lijepo kad imaš sedam krovova nad jednom glavom i sedam toplih domova. U skladu sa tradicijom njenog šefa, umornim građanima je neumorno pričala o umoru. Kao što je njen vođa a naš tamničar govorio – “mi se nećemo umoriti” od korupcije, nepotizma, izdaje – tako i Bisera insistira da nemamo pravo na umor. Niko nema to pravo, kako veli Turkovićka. Evo, naprimjer, ona kao i njen šef se nisu umorili. Bisera se nije umorila od zapošljavanja familije, nije se umorila od sticanja nekretnina, ustanovljeno je sedam, a ono što se ne zna – ne zna se. U tih poznatih pet kuća i dva stana razmišlja Bisera naglas o beskonačnosti svemira i nezahvalnom i razmaženom narodu. Da – Bisera “puna zdjela” Turković govori urbi et orbi da smo mi razmaženi. Uostalom kako tvrdi kod nas se „još uvijek“ ne živi u šatorima oko Predsjedništva. To je tačno. Evo, jutros sam prošao „još uvijek“ nema ni beskućnika ni šatora.

Dok se gospođa ministrica neuspješno bavi masovnom hipnozom građana, država Bosna i Hercegovina koju kao predstavlja u vanjskim poslovima, sudeći samo po činjenici da za to prima ogromnu platu, sedam puta prosječnu platu običnih radnih ljudi i građana, odavno je hipnotizirana. Država Bosna i Hercegovina sluša naredbe svake budale. Tako je to sa hipnozom. Hipnotisanu državu proizvoljno koriste i manipuliraju, a ta ista država praktično napola ne postoji. I to tako da se ne može ni sama braniti, ne samo zato jer je hipnotisana, i ne samo zato što nema politike. Iako SDA nikad nije imala neku politiku koja se može dosljedno i smisleno artikulisati, njena je realnost stvaranje lažne slike o sebi u javnosti, a u stvarnosti sama stranka je organizacija važnija od države, kao što bi rekao B Izetbegović. Inače, Italijani imaju posebnu milozvučnu riječ za porodičnu organizaciju iznad države i s onu stranu zakona. U stranci ne važe zakoni, već je zakon ono što Sin Svoga oca kaže. Diplomatija je za SDA uvijek bila, kao i sve ostalo, samo plijen, još jedna stranačka pozicija na koju će poslati svoje potrošene vojnike. Jedini uslov da neko postane SDA diplomata je da ne govori engleski jezik, sa izuzetkom ministrice i eventualno još nekog slučaja kojeg se teško sjetiti. Od postojeće hu, ba? diplomatije nikakve koristi ni država ni građani nemaju.

S onu stranu tog kaleidoskopa beščašća, vidimo da i razmaženi građani nerijetko koriste sve moguće uvrede po svim osnovama, vrlo često s onu stranu mjere i ukusa, na račun političara kao reakciju na uvrede političara. Stvar je to i ličnog senzibiliteta i afiniteta, ali držim da građani imaju pravo ismijavati i vrijeđati političare praktično po bilo kojoj osnovi i rugati im se kako žele. Ovo što političari rade građanima, svakodnevno, nisu samo gnusne uvrede, već i ozbiljna pljačka, razaranje sadašnjosti i budućnosti svih (nepartijskih) građana kreirajući na mitovima sliku o vlastitoj prošlosti. A prošlost u slučaju svih nacionalnih stranaka skandalozno je besramna, i paradoksalno – izdajnička u svemu za šta se kao bore i prema svemu na čemu počiva njihova „ideologija“. Svoj narod pljačkaju, lažu i varaju na sve načine. U Boga u kojeg se kunu ašićare ne vjeruju, a svoje policije, svog tužilaštva, i svog sudstva se ne boje. Lideri nacionalnih stranaka i njihove politike i prakse su nehumane, neljudske, nečovječne. Nakon dosad viđene moralne izopačenosti političara, građani imaju pravo da ih adresiraju ad hominem, i to čine, istina, samo verbalno odnosno na društvenim mrežama, a u toj digitalnoj kakofoniji ionako ništa nije važno jer se svaka glupost čini prevažnom. Ono što Bisera i Fadil govore je ono što misle o narodu na kojem parazitiraju.

Ne može se nekoga ko nije čovjek napasti ad hominem. Nema tamo nikoga, tamo iza te pojave koju gledamo kao Biseru. Nema tu insana do podne. Jer da ima već bismo insana vidjeli.

Shizofrenija naša svagdašnja – gledamo političare kao insane, a vidimo hajvane, a političari nisu ni insani ni hajvani. Oni su jedno veliko ništa. Antimaterija. Crna rupa koja svakoga dana u svakom trenutku guta, proždire naš svijet i sve naše. I pri tom nam se još zadovoljno smiju u lice a mi vidimo i živimo njihovo mračno naličje.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade