Tövbe ya Rabbim
Nekad, pred Petak 13., dan koji nekima nije bio sretan, a još uvijek nismo do kraja sigurni ko će na koncu biti nesretan, otišao je prvi u Bošnjaka da obavi umru, pred ozbiljan i važan politički boj koji je trebao uskoro početi.
Kakve namjere SDA na čelu sa B Izetbegovićem ima za budućnost Bosne i Bošnjaka, naslutili smo prilikom formiranja, još uvijek do kraja neformiranog Vijeća ministara, kada je B osobno sa donje police SDA-ovog kadrovskog špajza iz jedne poveće tegle formalina izvadio Biseru Turković, po nepotizmu poznatu birvaktile SDA ministricu vanjskih poslova. U ničim izazvanom novom mandatu već je stigla zaposliti i svog sina u svom ministarstvu kao svog ličnog asistenta. Ova SDA-ova iskusna veteranka u svom prvom javnom istupu nakon imenovanja govorila je malo ali je stigla u vezi ulaska BiH u NATO reći – referendum! Tu eksplozivnu riječ na svim službenim jezicima Bosne i Hercegovine.
Sa iste police, iz nešto manje tegle s formalinom, izvukao je zastupnik u parlamentu BiH i predsjednik SDA svog starog ahbaba Nedžada “po zakonu” Brankovića. Iznimno snalažljivog Bošnjaka, čija je sposobnost snalaženja takva i tolika da je po zakonu kupio stan od 130 kvadrata za 920 konvertibilnih maraka.
Nakon državnog nivoa, preskačući federalni, krenulo se na Kanton Sarajevo. Počele su ubrzo i spekulacije, polunajave, probni baloni i šta sve ne, uključujući i “nova” imena koja će činiti sastav “nove” vlade. Ali tek nakon kršenja procedura i ustava. Nož u leđa zabijen je staroj vladi još 17. maja, kada je crna trojka donijela odluku o rušenju vlade, a rušenje je počelo prije prvog rođendana. Vlada je mučki i bešćutno umorena prije nego što je i prohodala.
SDA je konačno objavila imena budućih ministara, najavljujući besramno još jedan ekspresni povratak u prošlost, vraćajući nas sve zajedno da još jednom svi skupa prođemo kroz isti mračni tunel kroz koji nas SDA vodi već predugo. Tunel bez svjetla na početku, bez svjetla na kraju. Sama tama i mračna bosanska avlija.
U šarenom SDA društvu javnost je sablaznula pojava Emira H, bivšeg ministra kulture, aktuelnog direktora Kamernog teatra 55, aktuelnog člana Predsjedništva SDA, predratnog reformiste, bivšeg pripadnika HVO-a, aktuelnog muslimana, najboljeg i najuspješnijeg bosanskohercegovačkog, a i šire, glumca, miljenika bračnog para Izetbegović, čovjeka koji pije viski iz flaše go do pasa, odnedavnog lorda i budućeg ministra kulture Kantona Sarajevo.
Nakon nedavno objavljenog video snimka, što je prekrio bosanski i regionalni komad internetskog neba, malo ko je očekivao, nakon svega viđenog u tom filmu i još jedne sjajne uloge koju je Emir H odigrao, da će ostati kandidat za ministra kulture Kantona Sarajevo, ispred najveće stranke u Bošnjaka muslimana. Najznačajniji dramaturški trenutak videa – u kadru, krupno, pojavljuje se flaša viskija, 12 godina starog Chivasa, a u drugom planu glavni junak, cupka u mjestu, go do pasa, zgužvan i razguljen k’o mačka. Ugledavši bocu i u njoj zatočeno ćilibarsko svjetlo, ozaren poput majke kad ugleda dijete, žureći u susret, pružajući ruke, skraćujuću put prema tamnom zlatu vatrene vode. Prihvatio je bocu chivasa kao majka dijete, i onako go do pasa iz flaše potegao, muški, kako samo potegnuti može neko ko se već dobro napotezao. Beskrajno talentovan pred kamerama uspio je u ritmu muzike proturiti flašu chivasa samom sebi kroz noge, vještinom pijanog kozaka, zabijajući pri tome jedan od najimpresivnijh autogolova, još od kako je skupštinski papak uslikan. Ali to, bjelodano, nikome ne predstavlja nikakav problem, a najmanje politički.
SDA-u nije problem što će Sarajevo dobiti ministra kulture koji pije chivas iz flaše go do pasa. Ipak, čini mi se da je malo problem što dobijamo ministra muslimana koji pije chivas iz flaše go do pasa, uz podršku i pratnju šejtanske muzike. Nije to snimak koji je nastao davno, već nedavno. Imala je SDA i prije ministra kulture koji pije, ali nije bio musliman, pa, to u sekularnom društvu, kakvo Bosna nadamo se najiskrenije još uvijek jeste, nije problem. Istina, ni taj ministar iako nije musliman, nije pio chivas iz flaše go do pasa, a pogotovo to nije radio između dvije džume jer kao nemusliman ne ide na džume, za razliku od muslimana Emira H.
U džamiju ne idem odavno. Redovan sam bio samo u djetinjstvu sa svojom rahmetli nanom. Niti sam pozvan niti kompetentan da prosuđujem pitanja vjere, uopšte ili pojedinačno. Niti to radim, niti to želim.
Ali sam zaista zbunjen, jer sve ono što godinama gledam nema skoro ništa zajedničko s onim što sam čitao i čemu me naučila moja rahmetli nana. Moja nana Ćerima-han’ma, ukopana je u haremu džamije na Vratniku, ne sjećam se da sam je ikada čuo da je rekla “moraš” ili “ne smiješ”. Govorila bi, samo, ali uvijek “treba” i “ne valja”.
Vremenom sam u religiji nalazio više pitanja nego odgovora. Ipak, od rahmetli nane sam naučio da postoji sveto i božansko. Da ovaj naš svijet nije jedini, i da ima još puno svjetova, ali da je jedan naročito važan, a to je onaj svijet na kojem ćemo se svi sresti na Sudnjem danu. “A na Sudnjem će danu, sine, svako od nas samo za sebe odgovarati, i Allah će svakoga nagraditi ili kazniti ali neće se brojati samo sevapi i dobra djela, namazi, suneti, sadaka i zekjati, dova djeteta, već i nijet.”
Nijet?
“Nijet je najvažniji, sine”, govorila bi moja nana u svakoj prilici, a naročito kada nešto ne bi uspjelo ili bi se završilo naopako. Vjerujem da je to prva religijska i filozofijska kategorija koju sam pojmio. Naravno, tada to nisam znao. Ali sam shvatio da nijet određuje vrijednost djela, a ne djelo samo. Iskrene i čiste namjere čine djelo vrijednim, a ne djelo samo po sebi.
Mnogo kasnije pročitao sam mnoge knjige od korica do korica, neke i više puta. Spremajući se ambiciozno za desetku na ispitu iz Islamske filozofije kod rahmetli profesora Hasana Sušića, pročitao sam od korica do korica i Najčasniju od svih Knjiga. Sjećam se da je nana bila radosna kad sam joj pričao da mi je naumpala dok sam čitao jednu suru. Nisam ni slutio koliko će mi puta naumpasti upravo ajeti iz te sure, a poslijeratna SDA me često podsjeti na suru El-Munafikun koja govori o odnosu munafika, licemjera, prema Allahu, prema Poslaniku a i prema vjernicima.
U različitim surama u Kur’anu pojam “nifak” (licemjerje, dvoličnost) se spominje 37 puta, i to isključivo u množini; munafik u jednini se ne spominje niti jednom (!). Riječ munafik na arapskom znači prikrivati, skrivati nešto, pa je munafik onaj koji skriva istinu. Allah je munafike opisao gorim od otvorenih nevjernika.
Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’, a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju.” (El-Bekara, 8-9)
Tri su osnovne grupe ljudi: mu’mini, kafiri i munafici.
Mu’mini su vjernici, oni koji srcem, riječima i djelima svjedoče da je samo Allah Bog, a Muhammed Njegov poslanik i koji svoje vjerovanje potvrđuju izvršavanjem naređenog i izbjegavanjem zabranjenog.
Kafiri su nevjernici, ateisti, bezbožnici, oni koji ne vjeruju i koji se, u skladu s uvjerenjem, ne pridržavaju vjerskih propisa.
Munafici (licemjeri) su oni koji svoje pravo vjerovanje skrivaju, oni čije riječi ne slijede njihova djela. Munafik je osoba koja skriva nevjerovanje, a pokazuje vjerovanje, pretvara se da vjeruje, pretvara se da je vjernik.
Dvije su vrste munafikluka (licemjerstva):
Licemjerstvo u vjerovanju je najopasnije. Gospodar najviše prezire varalice, munafike, licemjere, one koji se predstavljaju drugačijima nego što jesu, hohštaplere.
Licemjerstvo djelima je druga vrsta licemjerstva i o tome najviše govore hadisi. Poslanik upozorava na pretvaranje u djelima jer se odnosi na ispravnost našeg nijeta, a temelj ispravnosti svakog našeg djela jeste čist i iskren nijet. Mnogo je važnije imati čist i iskren nijet nego veliko djelo koje na Sudnjem danu zbog lažnog nijeta neće vrijediti i može biti čak i protiv samog čovjeka koji je to djelo učinio.
Poslanik Muhammed je nazvao pretvaranje u djelima malim širkom, a širk znači pripisivanje druga Allahu a to je, znamo, najveći i neoprostiv grijeh, jer “Allah nema druga”.
Allahov poslaniče, hoće li tvoj ummet činiti širk nakon tebe?” Poslanik odgovori: „Da, ali oni neće obožavati sunce, mjesec, kamenje ili kipove, već će se pretvarati djelima.“
Dobar musliman preispituje svoje nijete, za sve što radi pita se zbog čega i uime čega to čini. Dobar musliman moli Gospodara da svaki motiv i svaki početak svakog djela bude čistog i iskrenog nijeta.
Ali šta ja znam? Kao što već rekoh, nisam ni pozvan niti kompetentan. Evo neka ulema, najučeniji među ljudima, kaže da li dobar musliman pije viski iz flaše go do pasa između dvije džume. Da li svi Bošnjaci muslimani mogu piti chivas iz flaše goli do pasa i nadati se da će postati ministri kulture ili to mogu samo članovi SDA?
Ili možda titula lorda dozvoljava da muslimani nimalo lordovski piju viski iz flaše goli do pasa. Pa ako je taj certifikat potreban, da onda svi Bošnjaci kupe za 58 KM ili za 86 KM da u paketu i hanuma postane lady, uz popust. Možda obični Bošnjaci ne mogu kupiti stan od 130 kvadrata za 920 KM, ali sasvim sigurno mogu priuštiti certifikat i titulu lorda i lady za sebe i hanumu. Pa da svi živimo k'o lordovi!
Poučite nas, vi koji znate, pitam vas bez imalo ironije. Vjerujem da nisam jedini koji je zbunjen samouvjerenošću bez imalo političkog duha i odgovornosti. Šokirani smo da ovakvog glumca mogu promovirati u ministra ni manje ni više nego kulture. Da bude ogledalo svih koji rade u kulturi i ogledalo svima onima zbog kojih kultura postoji. Konkretna osoba utjelovljuje sve loše osobine SDA u 21. stoljeću, a ponos je i dika Stranke demokratske akcije, ne zbog političkih tekovina i političkih zasluga, već zbog poniznosti i poslušnost prema bračnom paru Izetbegović koji čini sve da se okruži samo onima koji će im na sve klimati glavom – što je bio čest simptom svih autokrata i diktatora u istoriji. Kada ovaj simptom postane sindrom, onda se gubi i posljednja veza sa stvarnošću a tada postaje pitanje vremena kada će se desiti strmoglav i brz pad koji će iznenaditi sve a naročito one koji padnu i teško će shvatiti a još teže prihvatiti šta se zapravo desilo. I njihov pad iznenadit će ih kao udar groma. Jer odavno su se otuđili i od Bosne i od Bošnjaka a vidimo i od elementarnih tradicionalnih vrijednosti Bošnjaka muslimana.
Kao i obično u Bosni, ostaje opet više pitanja nego odgovora.
Pitam se zašto li otrovaše onomad Mehmeda Spahu, na pravdi Boga? Da bi u 21. stoljeću Bošnjaci postavljali muslimana koji pije viski iz flaše go do pasa za ministra kulture?
Da li je mladi A Izetbegović u beskrajnim besanim zatvorskim noćima ikada pomislio i bar za trenutak povjerovao da će jednog dana Bošnjaci muslimani imati svoju političku stranku, vlast i državu? Da li je u najljepšem snu vidio Bosnu u kojoj Bošnjaci muslimani postavljaju premijere, ministre… Da li je u najgorem košmaru vidio da će Bošnjaci muslimani u 21. stoljeću postaviti za ministra kulture u Sarajevu muslimana koji pije viski iz flaše go do pasa?
Ne znam kakve su namjere SDA predvođene strankonasljednikom Izetbegovićem sa porodicom i prijateljima.
Davno je bilo krajnje vrijeme da sa verbalnog morala pređe na praksu čestitosti, ali je možda kucnuo zadnji čas da se SDA dozove, i eventualno vrati svom autentičnom političkom ethosu. Ali to SDA treba učiniti odmah ne zbog Bosne i Bošnjaka, već zbog sebe same. Ovako, moralno i materijalno korumpirana, dovela je davno u pitanje sve ono čime opravdava svoju političku i svaku drugu egzistenciju. Čini se da SDA-u na čelu sa B Izetbegovićem više ništa nije sveto.
Novinara i urednika Slobodne Bosne Senada Avdića su još prije skoro dvadeset i pet godina, usred bijela dana usred grada, brutalno pretukli SDA batinari, zbog navodnog vrijeđanja lika i djela Prvog Predsjednika. Borisu Dežuloviću je cenzurisana prije dvije godine kolumna u sarajevskom Oslobođenju, nakon sedam godina, zbog vrijeđanja vjerskih osjećanja.
A ko sad vrijeđa lik i djelo, tekovine i naslijeđe, vjerska osjećanja, tradicionalne vrijednosti Bošnjaka muslimana i za nagradu postaje još jednom ministar kulture?
Petak 13. se desio pod krinkom lažnog patriotizma a prvi dio sage Petka 13. se završava imenovanjem starog patriote koji je tokom agresije svojim Tuzlacima bez okolišanja poručio da ne želi da gleda travu odozdo i da ovo nije njegov rat. To nije bio njegov rat ali je, izgleda, bio moj i bio je vaš i bio je rat svih mrtvih čije je živote prekinuo i koji su gledali travu i odozdo i odozgo. Stari je patriota i musliman otišao iz rodne Tuzle u rodne Grude, da bi se bavio kulturom u Herceg-Bosni a onda se iznenada pojavio govoreći da “ne mogu oni pobiti koliko muslimanka može roditi!”
Poput svog patrona B Izetbegovića, nebrojeno puta je za sebe javno rekao da je vjernik, prateći valjda silogizam B Izetbegovića u kojem prva premisa kaže “ja sam vjernik” a druga koja se šuti “svi vjernici su čestiti i pošteni, bogobojazni”, a konkluzija koju ne treba reći jer se, eto, ko biva, podrazumijeva – “ja sam čestit, pošten i bogobojazan”. Tako, ponavljajući javno, godinama – ja sam vjernik – i jedan i drugi, kada ostanu bez argumenata, kriju se iza Boga, iza vjere, iza naroda.
Malo se ko od Bošnjaka busao u prsa patriotizmom i vjerom žestoko i ostrašćeno kao naš najnagrađivaniji glumac. U svijetu teatra i filma, u kojem postoje scenaristi i režiseri, Emir H je savršen, bez obzira koliko je teška i zahtjevna uloga koju igra. U svim ulogama, stvarnim ili fiktivnim, u životu ili na filmu, Emir H glumi izvrsno. Za razliku od imaginarnog svijeta filma i pozorišta, u stvarnom svijetu glumi po vlastitom scenariju, ponekad i u vlastitoj režiji. A kad je on scenarista i režiser, i još kad se snima… onda dobijemo priliku da vidimo neka od relativno pravih lica, jer se iza patriote i vjernika ne krije neko drugi kao jednina, već množina likova. I nijedan se ne čini previše stvaran. Kao da su odbjegli protagonisti nekog filma. Nekog lošeg filma u kojem svi mi statiramo i nijemo posmatramo sve što nam se dešava. Koji će nas od svih tih likova zapasti u ovom novom mandatu, samo Bog zna.
Prije nego što sin do kraja uništi, politički i moralno, stranku svoga oca, uništit će politički i moralno i sam bošnjački narod, koji je već dovoljno sluđen u ovih trideset najtežih godina.
Otuđila se SDA davno od Bosne, otuđila se i od Bošnjaka, a i Bošnjaci u sve dužim kolonama napuštaju Bosnu svakodnevno, zauvijek i nepovratno se otuđujući od Bosne. Prvog marta, kada stupaju na snagu vizne olakšice, na dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine treba očekivati egzodus mladih, i ne tako mladih, iz Bosne i vjerovatno posljednji završni talas odlazaka dok svi oni koji mogu otići ne odu. Ne odlaze Bošnjaci iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Bihaća… bježeći od Čovića i Dodika, već od Izetbegovića, kao što ne bježe Srbi iz Banja Luke od Izetbegovića i Čovića, već od Dodika, baš kao što ni Hrvati ne bježe iz ove zemlje zbog Dodika i Izetbegovića, već zbog Čovića.
U višedecenijskom procesu alijenacije SDA se otuđila i od same sebe.
SDA protivno kongresnim najavama i svim drugim lažima koje svakodnevno izgovaraju od kada ih je na istorijsku stranputicu poveo B Izetbegović, umjesto kako je sam najavio mladih kadrova, nove generacije političara SDA, on nam opet dovodi političke rođake iz prošlosti, ali ne zbog njihove stručnosti već zbog ponizne i poslušne lojalnosti.
I dok javnost bruji, mnogi javno glasno šute ne želeći se zamjerati moćnima i toj sili koja se ničega i nikoga, a čini se ni Boga, ne boji. Šute uvjereni da se ama baš ništa ne može promijeniti, a zapravo još jednom se svi kao društvo predajemo bez borbe, i povlačimo se za još jedan krupan korak nazad dublje u mrak.