Dok se glasno prebrojavaju i zbrajaju glasovi, u tišini se broje novozaraženi i mrtvi. Slavi se kao da je stigla sloboda. Velika je to pobjeda, i vrijedi slavlja, ali je još veći poraz i još je veća proslava tog poraza. Biden je osvojio preko 77 miliona glasova a Trump preko 72 miliona. Može se reći da je Trump osvojio sve glasove, jer su ovi izbori bili za i protiv Trumpa, ili se bar može reći da je Trump imao autentične i najbrojnije glasače, jer svi koji su glasali za njega, za njega jesu, dok svi koji su glasali za Bidena, nisu baš svi za Bidena, ali su baš svi protiv Trumpa. Stara boljka demokratije. Tako su Hrvati glasali protiv Kolinde pa dobili Milanovića za kojeg je Kolinda onakva kakva jeste bila Gospođa Predsjednica. Tako se ne samo kod nas glasa na izborima, već i drugdje. Nepoznati Macron je izabran glasovima protiv njegove konkuretnice Marine Le Pen. Glasamo “za” protiv nekoga. Ne zato zato što je dotični kandidat bolji, već zato što je protukandidat gori. Ovaj put u Americi se uglavnom biralo između uljuđene desnice, sa pridruženom skoro ljevicom, i ekstremne desnice.
Trump je pobijeđen ali trampizam nije, niti može biti poražen preko noći, a teško da će za jedan dan nestati s lica zemlje, neuništiv poput virusa. Jer bilo je trampista i prije Trumpa. Mi smo ih upoznali na ovim prostorima među pionirima nacionalizma na samom kraju osamdesetih i početkom devedesetih, a brzo su se u demokratiji povampirili. Trump je kao američki predsjednik omogućio istorijsku priliku ekstremnoj desnici da se ponosno pokaže. Rasizam ima dubok korijen u američkom društvu, i to nije patent 45. predsjednika, već tradicija. Rasizam je na svoj način tradicionalna ekonomsko-politička ideja Amerike. Omogućio je Trump ekstremnim desničarama, fašistima, rasistima, šovinistima i svima anamonima da budu ponosni na svoju zatucanost, primitivizam, agresivnost, idiotluk. Ako je suditi po ovim plebiscitarnim izborima, aktuelni predsjednik Amerike jedan je od najvoljenijih američkih predsjednika. Bez obzira na omraženost. Omogućio je da konačno milioni javno mrze i da tu mržnju paradiraju, agresivno se namećući američkom društvu u fašističkom stilu. Trump je simbol njihove američke slobode da mrze – i zato ga vole. Vole ga jer im dopušta da otvoreno mrze. Vole ga više nego što Bidenovi glasači vole Bidena.
Demokratija na sudu
Ipak, riješiti se Trumpa kao predsjednika je velika stvar. Svojom politikom – sve po mom ili ništa, svojim lažima, rasizmom, mizoginijom, temeljitom neobrazovanošću, potpunim odsustvom empatije i elementarnih političkih vještina, doveo je sebe do mjesta na koje se uputio. Još se nada da će se, kao uvijek u životu, pravno boriti, legijama advokata, i izboriti za drugi mandat, da će biti u stanju pokrenuti pravne, ili vojne akcije, ili nemire i ko zna šta sve nisu zamišljali i smišljali njegovi vjerni saradnici, oni koji su otvarali logore za migrante, razdvajali migrantsku djecu od roditelja… Trump očekuje da će tužbama dovesti svoj slučaj do sudova s kojima je u pravilu do sada imao sreće. Međutim, Amerika je država zakona, i nakon demokratije potvrđene na izborima ostaje samo da se potvrdi i pravna država. Inšalah.
Sudovi su Trumpova sudbina, prije ili kasnije Trump će biti procesuiran zbog kriminala po različitim osnovama. Porezne i druge dugove neće moći platiti. Moguće je, kako je i sam spomenuo, da će ako izgubi izbore napustiti Ameriku bježeći od pravde. I to bi bio još jedan bizaran presedan – američki predsjednik napustio Ameriku po isteku predsjedničkog mandata.
Milošević je na ovim našim nesretnim prostorima bio na svoj način Trump prije Trumpa. Otvorio je Pandorinu kutiju i odbacio poklopac daleko, tamo daleko, tako daleko da još uvijek nije pronađen. Sva su zla izmilila i proširila se poput zaraze, stvarajući nacionaliste na svim stranama u bivšoj Jugoslaviji. Ubrzo smo se našli u vlastitoj krvi do koljena. Ta krv je još uvijek na nama i našoj djeci. Demokratski proces je od samog početka izopačen, i višestranačje je naprimjer u našoj zemlji zamijenilo jednoumlje troumljem, odnosno sa tri nacionalna jednoumlja često međusobno isključiva i uvijek opasna. U ratu je počela pljačka, nastavila se punim zamahom i sa velikim entuzijazmom i poslije rata a vidimo ne prestaje ni danas, niti posustaje. Dugogodišnja korupcija je dovela do opšte moralne izopačenosti društva.
Republikanci su Trumpa potpuno podržavali, ali to se mijenja izbornim rezultatom. Bio je ipak od koristi, to se može vidjeti u trenutnom odnosu snaga u Senatu, naprimjer. Ovo veliko slavlje eventualno je svetkovina završetka jedne političke karijere, ali ne i trampizma. A ako kojim slučajem sudovi donesu politički motiviranu odluku u korist Trumpa, tada će sudstvo kao kičma demokratije izdati ne samo američke građane već i sebe. Ostaje nada da su konzervativne sudije na prvom mjestu Amerikanci pa tek onda republikanci i eventualno trampovci. Inšalah.
Prekid programa
Kao dugu poslije kiše dočekali smo “isključenje” Trumpa. Mašalah! Ono što je trebalo biti urađeno već 2015. najavom predsjedničke kandidature ili nakon inauguracije u januaru 2017. mediji su, konačno, učinili nakon što su birališta zatvorena. Prekinuli su program, i isključili Trumpa prekinuvši njegovu još jednu rutinsku obmanu javnosti, osujetivši je u pokušaju. Twitter je za 2-3 dana ubio moral najslavnijem tviterašu, označavajući većinu njegovih postizbornih tvitova kao neprovjeren sadržaj, odnosno kao laž. Šta se čekalo? Zašto se tako nešto nije desilo ranije kada je Trump na dnevnoj bazi iznosio brojne neistine – ne zna se. Kamo sreće da su mediji i društvene mreže reagovale blagovremeno. Kamo sreće da se kod nas desi bar na nivou presedana da Dodika, Čovića ili Izetbegovića isključe iz programa kada počnu da lažu, obmanjuju narod, i uznemiruju izluđene građane. Kada Dodik prakticira govor mržnje, širi i popularizira mržnju, zbog čega ga kao i Trumpa najveći ljudski šljam voli svim srcem. Dodik i Vučić su regionalni domaći ekvivalenti Trumpa, i to su bili prije nego je trampizam postao trend.
Promjena na staro
Biden je, u najmanju ruku, daleko od idealnog. Tradicionalni je političar koji će kao predsjednik naći zajednički jezik sa republikancima u Senatu. Inšalah. U Obaminoj administraciji, Biden je bio taj koji je završavao važne stvari i pregovarao sa republikancima neutralizirajući njihov negativan stav prema svemu što je dolazilo od Obame. Od odnosa u Senatu zavisit će i Bidenova moć i mogućnost promjene na staro, a novo staro će biti daleko od pravednog. Biden će na antisimpatijama svojih glasača prema Trumpu graditi ljubav iz interesa sa nacijom, ali ono što će raditi neće biti u ime ideala slobode i demokratije. On će svojom političkom rutinom ponovo podsjećati na dostojanstvo i moć američkih predsjednika, i vratiti ugled instituciji Predsjednika, a samim tim i Americi, ali će raditi u interesu bogatih i moćnih, i nastaviti pričati o ujedinjenju, o izlječenju, o ravnopravnosti i jedinstvu, američkim snovima i drugima paralažama koje se prečesto pretvore u košmar. Stari američki pragmatizam će, nakon ere Trumpa, biti sasvim dovoljan. Biden je već najavio osnivanje tima za borbu protiv covida i pandemije. I nastavit će zdravorazumskim redom, i u drugim kriznim oblastima, ekonomija će svakako zajedno s pandemijom biti u fokusu. Trump je ostavio dovoljno problema za rješavanje, pa će se novi dvojac na čelu Amerike baviti sanacijom nastale štete. Promijenit će zločinačku migrantsku politiku Trumpove administracije, odnosno Stephena Millera, Trumpovog kreatora noćnih mora za ljude u pokretu i još ponešto. A i to je nešto.
U vanjskoj politici Amerike rijetko se šta mijenja. Hegemonizam i imperijalizam su kontekst američke vanjske politike, skoro sve ostalo je propaganda. Što se tiče Bidena i međunarodne politike treba napomenuti da je još 1986. dizao glas protiv aparthejda u Južnoj Afici, da je Mladića, Karadžića i Miloševića nazvao ratnim zločincima još 1993., ukazivao na nepravednost embarga kojeg je naša zemlja trpila sve vrijeme rata, itd. Dobro poznaje prilike na Zapadnom Balkanu za razliku od Trumpa koji Bosnu i Hercegovinu ne zna naći ni na mapi Evrope. Na vanjskopolitičkom planu, Biden će pokušati da gradi svoj novi imidž, i popravlja izgubljeni ugled Amerike i uspostavlja pokidane veze sa svijetom, prvenstveno sa Evropom. Ipak, njegova pažnja i energija bit će usmjereni prvenstveno na Ameriku. Tu ga čeka osim trampizma, pandemija, ekonomska kriza, svi klimatski problemi i šta sve još ne u razjedinjenim američkim državama. Iako je Amerika nakon četverogodišnje otmice vraćena sama sebi, ipak prvo trebaju republikanci prihvatiti i priznati pobjedu Bidena. A mediji i društvene mreže trebaju zaustaviti negiranje izbornih rezultata. Inšalah.
Ružičasti cadillac boje plavog pudera
Kao što reče jedan pouzdan poznavalac prilika – Biden je karoserija a Kamala Harris je motor. Amerika se dovezla samoj sebi u oldtimeru Bidenu, u ružičastom cadillacu boje plavog pudera. Umjesto traktora i buldozera pred Bijelu kuću je stigla stara američka limuzina. Demode je, i previše troši, ali će nakon traktora biti ugodnija za vožnju na koju se sprema američko društvo u naredne četiri godine.
Ova pobjeda ima i dodatnu simboličku i praktičnu vrijednost u izabranoj potpredsjednici Kamali Harris. Prvoj ženi na toj poziciji, i prvoj osobi koja nije bijelac odnosno bjelkinja na toj poziciji. Uloga potpredsjednika zavisi od predsjednika. Joe Biden je bio jedan od efikasnijih potpredsjednika u novijoj američkoj istoriji. Harry Truman i Lyndon Johnson su kao potpredsjednici silom prilika postali predsjednicima. Prvi je upamćen između ostalog i po upotrebi prve (i druge) atomske bombe, a drugi je zapamćen po donošenju zaista istorijskog Civil Righta Acta, što je nakon Abrahama Lincolna najvažniji čin i postignuće jednog američkog predsjednika po pitanju građanskih sloboda, i rasne ravnopravnosti. Truman se samo dva puta sreo sa Rooseveltom, a Johnsona je Kennedy doslovno ignorisao mada je Johnson kao predsjednik učinio više za slobodu i ravnopravnost američkog društva nego što je Kennedy obećao.
Bidena i Harris su izabrale žene. Žene su većinom glasale za demokratske kandidate, a muškarci većinom za Trumpa. U Kamali Harris žene su dobile svoju zasluženu nagradu, simboličnu i praktičnu. Mašalah! U demokratskoj stranici sve je jača ženska struja, ali ne poput one predvođene svima antipatičnoj Hillary Clinton. U demokratskoj stranci su se pojavile nove žene AOC, Ilhan Omar, Ayanna Pressley, Rashida Tlaib i Kamala Harris koja je u posljednje dvije godine dospjela u sami politički vrh Amerike, a u predizbornoj kampanji za demokratskog kandidata na predsjedničkim izborima upravo je ona bila, uz Sandersa, najveći i najuspješniji protivnik u debatama protiv Bidena.
Do izbora dva putića
Dok Amerika čeka i pokušava predvidjeti novi Trumpov potez, strahujući šta bi još sedamdeset dana njegovog mandata moglo donijeti, mi doživljavamo novi, opasni, i rekordan zaplet velike pandemijske drame. Broj novozaraženih a naročito broj smrtnih slučajeva je zastrašujući. Mašalah.
Približavamo se lokalnim izborima, pandemijske brojke su sve gore, i u tome nismo izuzetak u odnosu na Evropu i Ameriku, ali jesmo izuzetak kada je riječ o zdravstvu i zdravstvenom sistemu, pravnoj državi, političkoj odgovornosti. Nakon suludih blokada i bolesnog lopovluka u periodu mart-maj, naši su neodgovorni političari proglasili corona-free stanje, u Sarajevu su u junu rasformirali izolatorij, put pacijenta je misterija koja počinje u lokalnim ambulantama. Sada uvode policijski sat, a nastavljaju sa predizbornim skupovima gdje se krše sve mjere prevencije.
Osim korone i sveobuhvatne korupcije, kao i sistema nekažnjivosti koji partije na vlasti održavaju, nas mori i ubija nedostatak politike, jer su naši politički pajaci na vlasti dokazani politikantni bez političkih ideja koje ciljaju ka boljitku građana. A nisu ni zainteresirani za boljitak građana. Nije ih briga, ni najmanje. Kao što je Trump oteo američku demokratiju, pa se ona kao snažna stara cura, otrgnula i pobjegla nazad građanima, tako bi i nama trebalo da se oslobodimo tiranije podobnih, tiranije nacionalista koji pored nacionalizma i lažnog patriotizma, i lažne vjere, i još toliko toga lošeg što koriste kao alat svoje vladavine, nemaju ništa dobro. Naša cura, demokratija, je nakon nekoliko godina silovanja, okupana u Dejtonu ali je kući vraćena svezanih ruku i ostala objektom nasilja, i niko je od političara ne brani da je odbrani i spasi, već i oni što je kao brane zapravo je siluju, svako na svoj način, ali svi podjenako brutalno. Mi svoju bajnu djevu demokratiju trebamo poput vitezova osloboditi iz visoke kule gdje je zatočenu zlostavlja troglava neman.
Mogli smo naučiti i ranije, ali, eto, dobili smo opet priliku vidjeti da veliki izlazak na izbore znači veću šansu za promjene. Trump je dobio 9 miliona glasova više nego kad je izabran za predsjednika, dobio je najviše glasova od svih predsjednika koji su se kandidirali za novi mandat, i dobio je više glasova od svih kandidata u istoriji predsjedničkih izbora, više od svih, osim od Joea Bidena. Bez obzira što su ovi predsjednički izbori bili referendumskog tipa – za ili protiv Trumpa, velika izlaznost je omogućila da se ova pobjeda uopšte desi. Kod nas, domaća opozicija nije dovoljno uradila na motivaciji glasača niti su ičim konkretnim doprinijeli većem izlasku, tako da nam opet ostaje samo nada. Opet je sve stihijski i bez plana, osim što se čini da čak i koronu dok obara sve rekorde, koriste kako bi demoralisali građane da glasaju, a uhljebljeni vojnici-glasači će masovno, svi kao jedan, izaći i glasati za nacionalistički status quo.
Predizborni klasteri
Nakon osam mjeseci, iako su ovi izbori već jednom odgođeni, opet zbog nerada političara, ništa nije urađeno, NIŠTA, da se olakša glasanje u okolnostima pandemije. Kao da im je u cilju posljednjih nekoliko dana ove prljave predizborne kampanje da na skupovima, koje organiziraju kao teferiče, zaraze što više građana, a možda vjeruju “da neće korona na nas”, kao što su poručivali da “mirno spavamo jer rata neće biti”. Od tada nemirno spavamo, i doživjeli smo i rat i bezbrojne pljačke od strane nacionalista koji se kunu u narod i u Boga, dok narod pljačkaju a u Boga ne vjeruju, jer da vjeruju ne bi bili kriminalci koji svoj narod, one koji su ih izabrali, pljačkaju i koriste kao monetu za plaćanje svojih političkih računa i preračuna.
U vrijeme izbora, naročito lokalnih, sjetim se Warhola i 15 minuta slave za svakoga. Umjetnik nije dočekao internet i društvene mreže, ali smo zato mi dočekali da gledamo, opet, bezbrojne glave, tako ambiciozne a već nepoznate, kako nas gledaju pogledom koji ne odaje nikakvu inteligenciju ni radoznalost, ili bar ništa dobro, anonimusi neokrznuti karizmom nam se neiskreno smješkaju neodlučni u namjeri da li da nam se cere ili smiju, demarkaciono zatečeni između grimase i smiješka.
Teško je izabrati glavu za sebe. Kojoj dati glas kad skoro nikoga ne znamo, ili bar za veliku većinu nikad nismo čuli, a većina njih praktično nema biografije, a ako ima bolje bi bilo da nema. Tako mnogo glava i imena, a tako malo kandidata. Ali, i mi kao i Amerikanci možemo izaći na izbore i glasati protiv, ako već nemamo za koga. Neće nam biti prvi put. Ako nismo zadovoljni situacijom, a nismo, onda trebamo glasati za promjene, za opoziciju. Već na sljedećim izborima možemo glasati i protiv te bivše opozicije, nove pozicije, ako vidimo da nas i oni lažu, kao što su nas mnogi iz sadašnje opozicije više puta već slagali. Glasajući protiv sadašnje pozicije možemo dovesti opoziciju u poziciju, a možemo je i vratiti nazad u opoziciju ako vidimo da su lažovi i lopovi, da su tragično nesposobni kao i ovi na vlasti. Ali nužno je glasati, moramo učestvovati. Da na izbore u Americi nije izašao rekordan broj glasača, Trump bi osvojio još jedan mandat. I bez obzira na tešku pandemijsku situaciju, i bez obzira što nisu stvoreni ni minimalni uslovi za održavanje glasanja – trebamo glasati. Mala izlaznost garantira status quo, a to je siguran put u propast, a što se tiče putovanja u propast, daleko smo otputovali, i davno smo prešli veći dio puta. Samo što nismo stigli.
Teško je živjeti u nadi da ćemo bar ovaj put naučiti lekciju koju smo već toliko puta naučili, i isto toliko puta zaboravili. Naš glas je važan, i na izborima, i na ulici i u javnom prostoru. Pa da i mi sebi izaberemo svoga Joea i svoju Kamalu, nema ih, naše nade su mnogo manje, naša očekivanja su minimalna, naša pobjeda neće biti velika kao američka, ali građanima pobjeda nakon toliko poraza zaista treba kao kruh nasušnji, kao zrak. Trebaju nam promjene. Promjene nabolje. Inšalah. Jer još jednu promjenu nagore, nakon svega što smo prošli, nakon svih prevara i izdaja, uz prijeteću pandemiju, još jedno novo staro za buduće novo normalno možda nećemo preživjeti. Zato treba glasati.
Stavimo maske i krenimo na izbore, nakon glasanja operimo ruke i vratimo se vjernoj Nadi. Osim vlastitog glasa i nade, čini se da nam ništa nije ostalo. Možda na ovim izborima nećemo dobiti ružičasti cadillac boje plavog pudera ali nas i polovan golf može odvesti na bolje mjesto ako nas povede u pravom smjeru. U nadi da ćemo doputovati u bolje prekosutra. Dug i dalek je put od inšalah do mašalah, od akoBogda do hvala Bogu. Ali je potrebno napraviti prvi korak. A prvi korak demokratije u našem slučaju je izlazak na izbore i glasanje za promjene.