Na svojoj septembarskoj turneji tri skakaonice, diktator sa Bosfora, na putu za Srbiju, obišao je usput našu zemlju kako bi Sinu Svoga Oca pomogao u predizbornoj kampanji, kao da se njemu može pomoći. Bosna je istovremeno i obavezna stanica Erdoğanove kampanje pred izbore naredne godine, na kojima mu se ne piše dobro, a važno je opet osvojiti povjerenje velike bošnjačke zajednice u Turskoj – 6-7% glasova. U Bosni je sreo ljude pod ahmedijama i vazio da je Zapad protiv muslimana i njihovog jedinstva, kao da je za to nama potreban Zapad – taj posao je davno završila SDA podijelivši društvo na SDA i ne-SDA, a IZ im je držala svijeću. Ko nije s njima – protiv njih je. Naša tragedija je da su oni protiv svih nas bez obzira na naša uvjerenja. Prepričavao je tamničar novinara otrcani mit o amanetu kojim mu je Otac Svog Sina ostavio Bosnu. Kao da je Bosna njegova prćija, babovina. Nema razloga sumnjati da je priča istinita. Prvi predsjednik SDA bio je dio originalne crne trojke koja je uništila i državu i Republiku Bosnu i Hercegovinu, a priča o amanetu govori sve o tome šta je mislio o Bosni i Hercegovini i njenim građanima. Štorija o amanetu vjerno prikazuje uvjerenja Izetbegovića Starijeg o demokratiji i o građanima Bosne.
Kad se priča o tom amanetu niko ne kaže da Brko s Bosfora nije ama baš ništa učinio za Bosnu, osim novog vala islamizacije Bošnjaka, indoktrinacije uz nekoliko bizarnih novih običaja kao što su kolektivna sunećenja, kolektivna šerijatska vjenčanja i slično. Svojevremeno su ti događaji bili organizovani i u javnim ustanovama. Naprimjer, u BKC-u u Sarajevu. A sad je donio i antizapadnu retoriku. Da nas dodatno izolira. Možda mu je u amanet ostavljeno da završi posao i dokusuri Bosnu drugim sredstvima. Sudeći po turskim akcijama u Bosni čini se da je amanet povezan sa idejom fildžan države o kojoj je prvi predsjednik SDA sanjao. Bošnjakistan, kad već ne mogu Muslimanija i muslimanska država. Zato su 1993. na zloglasnom Saboru uvedeni i promovirani – Bošnjaci, ali, na našu sreću, nije uvedena zvanična podjela Bosne koja je bila tema i povod tog sabora. Iako je Otac Svoga Sina prije rata, na pitanje o Bošnjacima, odgovorio da je to lijepa ideja ali je za nju prekasno. Rutinsko mijenjanje stavova ne ukazuje na nedosljednost, već na to da SDA nije imala za cilj cjelovitu, nedjeljivu, sekularnu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, već nešto potpuno drugačije – fildžan državu, begovat nekoliko SDA porodica, u kojoj su svi drugi samo njihovi kmetovi. A to su i postigli jer su jedino na tome i pljački građana dosljedno radili. Društvena imovina je “prešla” u ruke begova u nastajanju. Sve ostalo je bilo samo mazanje očiju i bacanje prašine u oči naroda. Odnosno prevara i izdaja.
Nakon kraćeg boravka u Bosni, Putin s Bosfora je otišao u prijateljsku, službenu i poslovnu dvodnevnu posjetu kod svog ahbaba a našeg dušmanina Vučića. Razgovarali su o ekonomskoj i vojnoj saradnji dvije zemlje. Vučić najavljuje nabavku turskih dronova, nakon što je već nabavio ruske i kineske protuzračne sisteme. Vučiću dronovi i investicije a nama turski tabloidi na bosanskom jeziku i antizapadna retorika.
Nakon Srbije, Erdoğan se uputio u posjetu Hrvatskoj, da bi između ostalog otvorio i islamski centar u Sisku koji se simbolično zove njegovim imenom. Susreo se i sa Milanovićem. A ono što je zajedničko posjetama sve tri zemlje je fascinacija domaćina Erdoğanom. Valjda mu iskreno zavide jer oni ne mogu tek tako zatvarati novinare, sarađivati sa opskurnim organizacijama kao što je zloglasni ISIS, niti mogu za dva-tri dana otpustiti sve državne službenike koji im nisu po volji, uključujući i brojne sudije, sve zajedno, cirka 150.000 duša, odmah nakon neupješnog puča za koji nikad nije pouzdano utvrđeno da li je zaista pokušan ili je sve bilo samo igrokaz. Činjenica da je imao spremne spiskove desetina hiljada političkih neistomišljenika prije puča govori za sebe.
Erdoğanova retorika, ili što bi rekli šuplja priča u Bosni o Bosni, slična je njegovom pristupu palestinskom pitanju. Čista retorika za lokalnu konzumaciju. I Bosna i Palestina doživjele su sličnu sudbinu, svaka u svoje vrijeme. Sličnu u smislu sličnog pristupa Osmanlija u povlačenju iz Bosne i Palestine. Bosna je predata Austro-Ugarskoj, a kasnije Palestina Englezima. Kad su iz Bosne bježali, onesposobili su sve topove koje nisu mogli sa sobom povući. Taj primjer najbolje ilustrira odnos Turaka prema Bosni kroz vjekove. A svako ko misli da nam je Erdoğan prijatelj, vjerovatno misli da su nam i Izetbegovići prijatelji. O tom prijateljstvu najbolje svjedoči posljednjih trideset najtežih godina.
Dok nama priča šuplje priče i produbljuje podjele u društvu, druguje, šuruje i sarađuje sa najvećim neprijateljima Bosne. Kao što podržava Ukrajinu saradnjom i bliskim vezama sa Putinom. Erdoğan je šejtanski vješt političar. Invazija i agresija Rusije na Ukrajinu je još jedan primjer kako je Erdoğanu potrebno malo da bi napravio puno. Preko noći je postao “arbitar” mira i neko ko je “spasio” svijet od gladi. To što je većina ukrajinskog žita otišla u Evropu a ne u zemlje tzv. Trećeg svijeta očigledno je manje bitno. Evropsko poslovično licemjerstvo je idealan politički ambijent za Erdoğana. Kao što EU, dok ona njihova antipatična Ursula priča o sankcijama protiv Rusije, sve vrijeme pravi zalihe ruskog uglja (do 10. augusta), ruske nafte, ruskog gasa. Tako su osigurali da Rusi prodaju 10% manje energenata, a ostvare zaradu veću od preko 30% u odnosu na rekordnu 2021, odnosno prvih šest mjeseci prošle godine. Ta ista licemjerna Evropa je dozvolila da se desi bosanska tragedija i genocid u Bosni, zato možda danas gledamo tragediju Ukrajinaca, jer presedan je ipak presedan. Slučaj Bosne je svakako bez presedana. Izgleda da je Bosnu i građane prodao i izdao svako ko je mogao.
Svoju turneju turski predsjednik će upotpuniti još jednim susretom sa Putinom koji ne radi samo Ukrajini o glavi, već i nama, ali to je već projekat koji je započet dugo prije Putina. Ali još nije završen. I nije pitanje šta će oni, jer to znamo. Pitanje je šta ćemo mi. Da li ćemo birati jedne te iste u sva tri tora, i nadati se drugačijem rezultatu? Takva je praksa definicija gluposti, jer činiti isto a očekivati drugačiji rezultat nije ništa do glupost. Ili ćemo kao birači mjeriti drugačijim mjerilima, u skladu sa upozorenjem Derviša Sušića koje do sada nismo poslušali.
“Ako dođe do osnivanja isključivo muslimanske stranke u Bosni i Hercegovini, muslimani treba da se prisjete gorkih iskustava sa onima koji su im se nametali ranije kao stranačke vođe. Da dobro pripaze na moralne profile ličnosti koje biraju kao svoje političko rukovodstvo i da ih stalno u tom pogledu javno, demokratski provjeravaju i na riječi i na djelu, naročito na djelu kao potvrdi javno izrečenih riječi i prihvaćenih programa. Ne budemo li tako činili čeka nas opet neka 1941., ali mnogo krvavija i sa daleko težim posljedicama. Naravno to važi i za ostale stranke formirane na nacionalnoj osnovi.” (Sarajevo 14. april 1990.)