Kako je jedan odlikovani zlatni ljiljan politički delegitimizirao sve zlatne ljiljane, odlikovane i neodlikovane borce Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Da se ne lažemo, to što se neko borio u ratu, više nije dokaz bilo čega. U pravilu se zloupotrebljava od strane onih koji su “branili ovaj grad”, i od onih koji samo kažu, a lažu, i znaju da lažu, i mi znamo da lažu da su “branili ovaj grad” ili bilo koji drugi grad, protiv onih koji nisu “branili ovaj grad” i onih koji nisu bili tu “kad je bilo najteže”.
To kažem kao neko ko je “branio ovaj grad”, i kao neko ko je definitivno bio tu “kad je bilo najteže”. Branili su ga i mnogi bolji bolje od mene. Držim da sam samo dao izvjestan doprinos u odbrani Sarajeva, i domovine, i ulice i kosmičkog prava na borbu za slobodu. To govorim i spominjem za potrebe ovog teksta, a ne zato da se bilo kome zbog toga pohvalim ili preporučim. Ipak, sve to više ne znači skoro ništa. Meni privatno svakako i zauvijek, više nego mnogo, ali samo meni, za sve druge je potpuno neobavezujuće. Za tu borbu nisam dobio ništa kao ni bolji od mene, nisam ni tražio ništa, kao ni mnogi drugi, a nisam ni očekivao da će, eto, mene ili bilo koga od nas mnogih “neko da se seti”. U naše su se ime same sebe “setile”, i SVE prisvojile vječne “patriote”. U duhu znamenite Jacksonove o lažnom patriotizmu kao utočištu hulja.
U ratu su patriote branioci. Kad se rat svrši, kraj je patriotizma, jer više nije potreban. Domovinu se u miru voli stručnošću, poštenjem i drugim za opšte dobro važnim ličnim sposobnostima i opredjeljenjima. Ako je patriotizam ljubav prema domovini, a trebao bi valjda biti.
Churchill je nakon spektakularnog angažmana u Drugom svjetskom ratu (za razliku od ponižavajućeg angažmana u Prvom svjetskom ratu) izgubio izbore od marginalnog konkurenta koji ga je potukao do nogu. Pozivati se decenijama refrenski na “patriotizam” a sjediti sa bivšim neprijateljem čiji je “patriotizam” direktno suprotan vašem, nije samo izopačeno već i ukazuje na to da je sve skupa jedna velika mirnodopska laž i opsjena. A neprijatelji, “patriote”, sjede i vode ovu zemlju zajedno evo već preko dvadeset ponižavajućih godina, svako svoj komad, a nijedan od njih nije se borio u ratu, a kao važno je ko se borio, diskvalificirajuće važno.
Bakir se krio iza babe i maminih dimija u trezoru, Mile je bio švercer cigareta, a Čović upravitelj praktično radnog logora. “Patriotama” koji žive od “patriotizma”, svog ratnog ili patriotizma nekog drugog, nakon što su pokrali i opljačkali sve što su mogli iz velike ljubavi prema domovini, njima i njihovima i svima oko njih je u ovoj i ovakvoj zemlji ispunjenoj “patriotizmom” ne samo dobro, već ODLIČNO, i naravno da žele da tako i ostane.
Da sam u ratu sreo Dragana vrlo vjerovatno bih gledao da ga zveknem k’o zeca prije nego on likvidira mene, ili Darka, ili on mene. A ne dao im Bog obojici da su slučajno u ratu upoznali Faruka ili nekog drugog Krajišnika. U izvjesnim, a u ratu vrlo vjerovatnim okolnostima poubijali bi se neki od najboljih momaka koje danas znam. Neki od bivših boraca sa suprotnih strana, a bilo je više suprotnih strana, i drugih zastrana. Bivši borci sa suprotnih strana koji se danas poštuju, uvažavaju pa čak i vole. U ratu se nismo mogli upoznati kao ljudi. Srećom nismo se upoznali ni kao zvijeri. Ali smo se upoznali u miru. I to je predivno. To je jedina nada koja je na kraju ostala, a da u nju i dalje zaista vjerujemo. Nada da će uvijek biti dobrih ljudi, i da će ostati dobri čak iako su potopljeni u zlo, brutalno zlo koje se hrani živim ljudskim mesom i pije vrelu ljudsku krv.
Kada sam u decembru devedesetpete skinuo uniformu, nisam zadržao niti jedan “suvenir”, nijednu “uspomenu”, ni pištolj, ni bombu, ni džepni nožić, ni maramu, niti jedan komad uniforme, ništa… Ratne slike ne gledam. Nemam nikakvu potrebu. Ne želim da se sjećam. Malo što me je stid tog momka na slikama, a malo više me boli pomisao na mrtve. Znam, patetično je. Najlakše je pozvati se na mrtve i ogrnuti se njihovom ultimativnom žrtvom. Mnogi koje znam nisu se borili da dobiju bilo šta na ime toga što su se borili, jer se nisu zato borili, a i jer nema smisla ako ni zbog koga a onda upravo zbog mrtvih, jer znamo koliko je čudno malo odlučilo i presudilo da oni budu mrtvi a mi živi. Rat je gotov. Mi smo preživjeli. Mnogi nisu. Svako vraćanje u rat koji je završen je budalaština, ako nije vic i neka zezancija, stvarno je suvišno i u pravilu štetno. Prepustimo rat istoričarima i sudijama, a najbolje vremenu. Rat je gotov.
Petak trinaesti je znakovit datum, ne samo zbog onoga što se taj dan desilo prije mnogo stoljeća i zbog čega taj dan u povijesti pamtimo i kao petak i kao trinaesti. Upravo tog “prvog” petka trinaestog nije se desilo ništa časno, naprotiv. Tako ni ovog “posljednjeg” petka trinaestog, ništa časno, naprotiv. U novijoj bosanskoj istoriji petak trinaesti će ostati zauvijek zapamćen kao dan kad je prestalo postojati i važiti “ja izdati ne znam”, dan kad su svi borci, a u ovom slučaju govorim kao BIVŠI borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, izgubili politički legitimitet. Jer ako je odlikovani zlatni ljiljan javno izdao samog sebe, jedini kvalitet koji je imao: “borio se u ratu u Armiji iako je Hrvat. Kakav Čovjek!”, pa je onda izdao sve one koji su za njega glasali jer je svoju političku karijeru gradio kao direktnu opoziciju SDA, odnosno prema svemu što prečesto SDA predstavlja – one koje su od rata profitirali sve što imaju. A onda je izdao partnere u koaliciji, vladu koju je i on sam načinio i činio, odnosno njegova demokratska peta kolona, stranka koja se naziva frontom. Ergo, on svog ljiljana u političkom smislu može okačiti mačku o rep.
Inače, može ga pokazivati kad su svečanosti veterana, njime mahati za obljetnica i slično, za sve ostalo prima petsto maraka mjesečno evo već skoro četvrt vijeka, dok većina boraca nije dobila ništa. Osim “Ganićevih certifikata”, po 400 maraka mjesečno za učešće u ratu, kao neisplaćenu platu, za koju su borci u stvarnosti mogli dobiti 3-5% nominalne vrijednosti ili platiti struju (sic!) ali samo nekoliko mjeseci nakon rata. Naprimjer, ja sam platio tri računa za struju u ukupnom iznosu od 150 KM od nominalnih oko 18.000 KM od kojih još uvijek imam cjelokupan preostali iznos na knjižici, koja ne vrijedi nikome i nigdje, iako piše da je država garant, jaka država jak garant, ali za to smo se izborili.
Nisam prodao certifikate u bescjenje tajkunima i kriminalcima privatizacije. Čuvam tamnoplavu knjižicu kao jednu cipelu, istu onu jednu cipelu koju nam je Ganić spominjao rekavši, na televiziji, da “ovi certifikati nisu kao jedna cipela”, koja nikada neće dobiti svoj par, drugu polovinu. Isto kao Komšić, Ganić je rekao da neće i tačno uradio ono što je rekao da neće. SDA-ovci nas oduvijek lažu i varaju. Nas borce, koji nismo njihovi članovi. Elem, od države sam dobio 150 KM kao ratnu vojničku platu za 4 godine učestvovanja u ratu. Demobilisan sam kao komandir trećeg voda izviđačko-diverzantske čete, XII divizije, Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Zona odgovornosti – unutrašnji “opsadni prsten” Sarajeva od Dobrinje do Starog grada, od Hrasnog do Vogošće. Sa činom oficira Armije Republike Bosne i Hercegovine. Od nagrada i priznanja, dobio sam Seiko sat sa ugraviranom posvetom Komandanta Prvog korpusa, i dva puta novčane nagrade po 100 maraka. Na rukama su mi izdahnula dva saborca. Zadnje što su vidjeli na ovom svijetu je bilo moje lice. Moj obraz, koji ovdje nikome, osim njima mrtvima, ne nudim, nizašta.
Svaki odlikovani zlatni ljiljan s kojim sam ratovao je zaslužio dobiveno odličje, mnogi su zaslužili dva a nisu dobili nijedno. I to nije ništa previše neobično, to je tako. Međutim, Željko Komšić je dobio čak i odlikovanje, i čega je to garant? Obraza kojeg je javno ponudio, jer nije imao ništa drugo? Osim ratnih zasluga i odlikovanja zbog kojih zasluženo prima mjesečnu novčanu naknadu preko dvadeset godina.
Da ne spominjemo sve silne plate koje je naplatio. Garantirajući svoj politički mandat obrazom i zlatnim ljiljanom. Svaki trenutak proveden u ratu je naplatio kao najbolji mešetar s Wall Streeta, a šta smo mi za to dobili? Još jedan politički ćorak. Još jednog ubicu nade. Još jednu prevaru. Još jednu izdaju. Još jedno razočarenje. Pa zar i ti, brate, saborče Željko, pa zar i ti Hrvatu koji govoriš bosanski? Ti koji si se borio u Armiji Republike Bosne i Hercegovine zato što je to bila prava stvar, jer si se borio za svoju ulicu, kao i ja i mnogi bolji od nas. Borili smo se za istinu i pravdu i niko nam nije mogao reći drugačije. Vjerovali smo u to kao Pavao u Isusa nakon što ga je sreo kao Savao. Vjerovali smo da postoji samo jedna istina i jedna prava strana.
I bila je. Zaista jeste. Ali samo u ratu. I to u najčišćem obliku u proljeće-ljeto devedesetdruge, a kako je rat prolazio sve se mijenjalo, na kraju je devedesetipete na jutarnjim postrojavanjima Armije RBiH svirala himna SDA – “Ja sin sam tvoj”. Život sam posvetio muzici, ali kad samo pomislim na tu pjesmu, nije mi nimalo dobro. Tu himnu prevare i izdaje.
Ono što smo bili na početku, nismo bili na kraju. Naprimjer sarajevska teritorijalna odbrana (TO) Republike Bosne i Hercegovine je bila prava stvar, čista kao suza. Kao što je Rinko Golubović u onom ranoratnom radijskom džinglu govorio: “To je to – TO!” Elem, bila je to po moralu jedna od najboljih vojski na bijelom svijetu. Bar, onaj iskreni dio, ne mislim na sve trabante, manekene, logističare i kriminalce koji su i u ratu ostali kriminalci. Da ne dužim, razlika između TO iz aprila ’92. i Armije iz ’95. može se jednostavno opisati i na ovaj način:
Devedesetdruga, pred akciju.
“Ovako. Idemo Sejo, Ljubiša, Danijel, Damir i ja.”
“A što to ja ne idem? Ko si ti da određuješ?”
Devedesetpeta, pred akciju.
“Ovako. Idemo Sejo, Ljubiša, Danijel, Damir i ja.”
“A što to ja vazda idem? Ko si ti više da određuješ?”
Mogao bih zaista nadugo i naširoko pričati sjajne i manje sjajne ratne anegdote, navesti i brojne primjere, ali je bolje da mi vjerujete nego da dalje nastavim.
I kao što bi rekao pravi heroj Ludwig Wittgenstein, sve što se može uopšte reći može se reći jasno.
Dosta je više boraca i svih onih koji se borcima nazivaju, bez obzira da li su se stvarno borili ili samo palamude. Rat je gotov. Davno gotov. Vozdra!
Je l’ jasno?!
Trenutno mi je draži i preči Darko s kojim sam se srećom tek nedavno upoznao, a ne u prošlom stoljeću, nego jedan Željko za kojeg bih vjerovatno bio spreman poginuti da smo se zajedno borili, ili, eto, da ne pretjerujem, bar ga ne bih ostavio u akciji, ranjenog ili onako da se jednostavno “isparim”, ili da šatro izvučem ranjenog saborca i više se ne vratim u akciju. Niti sam kad pobjegao, niti sam kad koga ostavio. Ni žive, ni mrtve. Ali ne vjerujte mi ako kažem da neću, jer možda već sutra hoću, iako znam da neću.
Ako je mogao izdati Željko i poljubiti ruku gospodaru Bakiru, spreman da bude sluga na njegovom dvoru, dvoru koji je Bakir podigao upravo na borbi drugih, čak ne ni na svojoj borbi, već na borbi Željkovih, i mojih, živih i mrtvih saboraca. Dakle, ako je mogao Željko, naš Željko, odlikovani zlatni ljiljan, onda mogu svi. Jer predao se Zlatni ljiljan. Bez potrebe i bez borbe, nakon toliko godina. Mislili smo, dok ima Željka, jer ipak je on pošten i čestit, nepotkupljiv, ima nade. Kao što se svaki put obradujemo kad vidimo nekog hrabrog i čestitog u politici, mada je to veoma rijetko, nekoga za koga želimo da glasamo, iako nismo do kraja sigurni zašto. I onda nam taj neko srce slomi i pokaže da SVI imaju cijenu, i da je imati cijenu isto što i biti političar. Političar je kod nas osoba koja ima cijenu, a ne osoba koja je prihvatila da radi posao u interesu građana. I tako onda pokažu i dokažu da SVI imaju cijenu, čak i onima koji nemaju cijenu, onima koji ništa ne prodaju. Nama koji ne tržimo svoj ratni patriotizam, i ne naplaćujemo ga svakog mjeseca, već skoro četvrt vijeka, na sve moguće i nemoguće načine.
Uostalom, za šta više? Churchill je izgubio izbore nakon što je dobio (svjetski) rat. SDA se hvali da je organizator otpora, žalosna ti majka – u tenama smo ratovali a prvi metak smo od nekoga dobili u jesen devedesetdruge, prve uniforme devedesetčetvrte. E, baš su nas organizovali! Ali hajde i da jesu, a nisu, jer gdje su oni “organizirali” tu je brže “padalo”, ali eto, neka su, a nisu, šta su oni odbranili, SDA-ovci organizovani? Pa, svi smo skupa, “organizovani” i neorganizovani “odbranili” oko četvrtine Bosne i Hercegovine. Churchill nije mogao dobiti jedan mandat na ime ratnih zasluga i minulog rada, a SDA vlada preko dvadeset godina na osnovnu potpisanog primirja, kojim su se u startu odrekli pola zemlje, da bi poslije, u miru, zauvijek odustali od Bosne kao cjeline, de facto, a u ime apsolutne vlasti na teritorijama koje su nekad bile pod kontrolom Armije R BiH.
Ipak, iako je ostvaren faktički ispodpolovičan uspjeh u odbrani, ispalo je da je bilo dovoljno da odbranimo Bosnu, ideju građanskog društva, kao ideju budućnosti, ideju ravnopravnih naroda, ideju istine i pravde. I onda su se demobilisali i amnestirali borci na svim stanama, jer su mnogi, bez obzira na kojoj su strani bili, učestvovali za svoje pojmove u takođe pravednoj borbi, bar su tako vjerovali, kao i mi. Čije je uvjerenje bilo bliže istini i danas potvrđuju međunarodni sudovi za ratne zločine; napisane su biblioteke knjiga, mada neke od najvažnijih priča možda tek trebaju biti ispričane.
Ergo, da se vratimo Wittgensteinu, sve što se uopšte može reći može se reći jasno. Zdravo, borci, ne vidimo se u sljedećem ratu! Je l’ jasno?!
To što si bio borac, svaka čast, ali odavno više nisi borac. Kao ni ja. Davno prošlo vrijeme. Borci se više ne bore, već se jedan po jedan predaju. Trebaju nam možda upravo ljudi koji se nisu borili. Ili ljudi koji se sticajem okolnosti nisu poubijali, a žele i hoće da idu dalje u budućnost, bez mržnje i lopovluka, da se bore u političkoj areni da se ne bi više niko morao boriti sa puškom, u tenama.
Pa, na kraju, zar se nismo SVI borili za istinu i pravdu? Neka onda bude istina i pravda. Što se tiče pravde o tome radije neki drugi put. Istina je da svi političari imaju cijenu, i da je svaki bivši borac u politici danas potencijalno prodana duša već sutra i kao takvom mu ne treba vjerovati, u svakom slučaju ne više nego nekome ko nije bio borac. Jer nijedno ni drugo nije garant bilo čega. Uostalom, u čemu je razlika između, recimo, Bakira koji se svaki dan evo preko dvadeset godina poziva na nekakav patriotizam, Bakira koji je bio tu a nije ratovao, i nije bio borac kad je bilo najteže, i nekoga ko nije bio tu i nije ratovao? Ono što činiš sada odredit će ono što ćeš biti sutra. Baš kao što se Željko borio onda da bi danas bio samo još jedan izdajnik.
Je l’ jasno?!
Napomena: sva imena iz ove priče su stvarna, uključujući i imena mojih saboraca.