Stogodišnjicu fašizma Evropa je dočekala s obrazom. Slavlja su krenula početkom godine, a prva ambiciozna i pretenciozna proslava bila je serija prigodnih događaja od Priboja, preko Gacka, Foče, Janje, Prijedora pa sve do Novog Pazara – što počne u Srbiji i završi u Srbiji.
Centralna manifestacija održana je u Banjaluci. Uvertira su bili smeđokošuljaški noćni marševi i bakljade uz prigodne stare ali i nove hitove kojima se najavljuju novi vukovari i srebrenice i slični podvizi fašizma. Iz iste pjesmarice su pjevali fašisti noću i naoružani uniformisani policajci sutradan, usred bijela dana.
Tom prigodom, na velika vrata je uvedena mala pjesma koja odiše tolerancijom i kršćanski poziva na mir i ljubav Za krst, sa mjestimično eksplicitnom lirikom – Srba ima kao lista, nema više komunista. Izvedbu naoružanih Crvenih beretki je zadovoljnim izrazom lica pozdravio i jedini prizvani zvaničnik diplomatskog kora dok je stajao kao desna štaka pored MC Dildorada.
Smješkao se zadovoljno ruski ambasador na “nema više komunista” nije valjda zbog onih dvadesetak miliona Sovjeta, mahom Rusa, što ih pobiše nacisti, ili je zbog onih dvadesetak miliona što je pobio Staljin. Ko će znati šta se krije iza zadovoljnog smiješka ruskog diplomate. Banjaluku od fašista oslobodiše komunisti svih naroda i narodnosti, partizani sa crvenom zvijezdom na čelu, ali, eto, nema ih više. Možda u Banjaluci i entitetu cijelom nema više komunista, ali ima fašista i nije ih briga što su fašisti – šta zna nacionalista šta je fašizam, on fašizam ne promišlja, ta sorta fašizam živi. To je novi živi fašizam onesviještenih fašista koji su se u cijeloj nam jednoj i jedinoj Bosni namnožili kao štakori u kanalizaciji. Odgovara im ambijent, a i klima. Pa ih svakakvih ima.
Elem, manimo se hipotetičkih komunista kojih da ima sačuvali bi grobove i spomenike svojih mrtvih drugova i heroja a ne bi sjedili u nacionalističkim i kojekakvim strankama, kao što su nekad smjerno kad su bili „komunisti“ sjedili u KPJ/SKJ, i ne bi rastakali slavne tekovine. Nego, de, da vidimo šta ćemo sa fašistima; ili konkretno – provokatorima.
Stranački proglas iz januara 1992. godine je onomad bio neustavan kao što je danas neustavno njegovo obilježavanje. Paradoksalno, Dildorad napada fundamentalni pravni dokument koji daje RS-u osnovnu legitimaciju – Ustav Bosne i Hercegovine. A u slučaju da propadne Dejtonski ustav, po Dejtonskom sporazumu – vraća se na snagu Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Problem sa devetojanuarskom provokacijom je taj što da išta znaju, da su išta sposobni naučiti, a s obzirom da imaju ambiciozne aspiracije, znali bi da poštenog Bošnjaka-Muslimana ne možeš prepasti ratom dok mu tenkom pod prozor ne dođeš.
Inače, svijest poštenog Bosanca (i Hercegovca) pehlivani između “ma, neće” i “šta nam ovo rade”. Čini se kao da se između te dvije krajnosti ništa važno ne dešava. Da bi Bosnu uništili potrebno je veće nasilje nego ono devedesetih, ili nešto novo, jer ono čini se nije bilo dovoljno da uništi Bosnu, ali je bilo dovoljno da se legitimizira RS jednim potpisom jednog čovjeka u Daytonu.
Izetbegović je jedini političar iz Bosne i Hercegovine koji je potpisao Dejtonski mirovni sporazum, i prvi koji je priznao legitimitet RS-a. Otišao je u Dayton kao predsjednik međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, a vratio se sa Republikom Srpskom, a bez Republike Bosne i Hercegovine. U Daytonu je ostao Ustav Republike Bosne i Hercegovine kao pjesnikovo srce u Zvorniku. Čovjek je bio pravnik, znao je šta radi. Kao što je prihvatio pobunjenika Karadžića za pregovarača iako je tada, u ljeto devedeset druge, durmitorski čoban bio samo pobunjenik i terorista, a u UN-u je već postojao dokument koji potvrđuje da je na Bosnu izvršena agresija, pa je tako Izetbegović trebao pregovarati sa Miloševićem i Tuđmanom, a ne Karadžićem i svojim vječno dragim prijateljem Krajišnikom, odnosno sa bobanima i šušcima. To je jedna od posljedica Izetbegovićevog koncepta Bosne i Hercegovine kao dogovora naroda, predstavljenog nacionalnim političkim strankama koje su opet utjelovljene u vođama (u nigdje). Eto, vidimo na svojoj koži, svojim očima, kako koncept “dogovora naroda” u Bosni i Hercegovini funkcioniše zadnjih tridesetak godina od kada se kvazinacionalna a realno korumpirana i razbojnička bagra u ime naroda dogovara. Jedino oko čega se uvijek uspiju dogovoriti je pljačka vlastitih naroda i svih poštenih građana ove zemlje za političare i njihove bližnje.
A novina je nova paradigma koju je eksplicirao u Banjaluci 1996. a ko drugi nego Dobrica Ćosić koji je tom prilikom napomenuo da je on tvorac paradigme da Srbi pobjeđuju u ratu a gube u miru te da on, Dobrica Ćosić, u tom času najavljuje novo vrijeme nove paradigme i samu novu paradigmu – da Srbi ono što nisu postigli u ratu postignu u miru.
Nije problem Evropskoj uniji imati nekoliko članica sa fašistoidnim vladama, kao što Evropi nisu smetali španski i portugalski fašizam sve do sedamdesetih, odnosno sve dok fireri Franko i Salazar nisu konačno preselili u vječna lovišta u kojima su, nadamo se – lovina.
Vrijeme će pokazati u kakvom je zaista stanju Evropa i kako se nosi sa fašističkim tendencijama desnice i kako joj stoji fašizam u ovom stoljeću. Možda ćemo dovoljno vidjeti već ove godine na veliki jubilej fašizma u Evropi– 100 godina od kada je italijanski Dobrica postao premijer i vlast. Ono što je Dildorad postigao svojom paradom mržnje i izazivanja je pozicioniranje RS-a tamo gdje RS očigledno ponosno pripada, a to je družina sa tribine – od ekstremnih desničara preko tajkuna i osuđenih ratnih zločinaca, i Vučićevih avatara, sve do onog malog ruskog ambasadora. S Dodikove lijeve strane ponosno je stajala i dosadno ali poslušno i poluusmeno govorila premijerka-rauberka. Sve skupa, nema nijedne ozbiljne osobe na vascijeloj tribini. Realno. Nisu im se pridružili ni iole viđeniji desničari i fašistoidi Evrope. Kamo Orban, kamo Janša? Nafatali su samo dva francuska papka. Njihovi su politički dometi do “dva papka”. Jaka raja. Vidi se sa Durmitora ko su i šta su dodikovci. “Ko ima oči neka vidi.”
Nije opasnost za Bosnu i Hercegovinu snaga Dildorada na crnom konju, već slabost sipljivog bosanskog kljuseta kojeg jašu „branioci“ i kao brane nekad divnu, milu, lijepu i gizdavu Bosnu i Hercegovinu. Stranka destruktivne akcije u svojih trideset dugih, a nama najdužih godina bavila se prvenstveno pljačkom svoga naroda a Bosnom se nije previše opterećivala, ni diplomatijom kao ni politikom uopšte. Zato sada bleje kao bekani jer ne znaju kako se vodi niti kako se brani država jer to decenijama nisu radili, pa je previše očekivati da to preko noći nauče.
Za to vrijeme pošteni građani, dobrovoljni taoci zlih i korumpiranih političara i politika, gledaju TV i čekaju bespomoćni kao nekad stranu intervenciju, ili radnu vizu, uz lažnu nadu da nije nimalo slučajno što je u Jadran baš ovih dana uplovio američki nosač aviona Truman, kao nekad prije trideset godina Šesta flota. Mediji kao i sve ove godine daju svoj nemali doprinos lobotomizaciji i novom valu izluđivanja ionako sluđenih građana. Baš kao nekad. A “moj prijatelj i ja sedimo na klupi, gledamo zvezde, slušamo vesti što su upravo stigle, kažu da imamo još samo par godina za nas”. Zaista, zaista vam kažem – sve je kao nekad pred rat.