Izrael je, ničim izazvan, napao nuklearna postrojenja Irana, i Amerika je učinila isto, ne mareći za međunarodne zakone. Nakon Gaze – sve je dozvoljeno. Ali ne svima. Trump je prvo tražio „bezuslovnu predaju“ Irana, da bi onda dogovorio „trajno“ primirje i najavio kraj „Dvanaestodnevnog rata“.
Gaza i genocid koji je ušao u svoju novu stravičnu fazu nisu spomenuti. U dvanaest dana rata Izraela protiv Irana, u Gazi je ubijeno više nego na obje strane u tom ratu. Ipak, ukoliko se dugo očekivani kraj izraelskog nasilja u Gazi uskoro desi, u slučaju mira u Gazi, može biti da je jedan od uslova izraelsko-iranskog prekida vatre bilo i primirje u Gazi. Ali to više zvuči kao pusta želja nego kao realna mogućnost.
Teško je povjerovati da će Izrael zaista poštovati dogovor, ali za sve postoji prvi put, posebno kad se ima u vidu kako je Izrael u ovom ratu prošao, i s obzirom da u Gazi nije postigao nijedan proklamovani cilj – taoci nisu oslobođeni, a Hamas nije uništen. Naravno skoro su do kraja ispunjene najave uništenja Gaze i pretvaranje pojasa Gaze u ruševinu u kojoj život neće biti moguć. Izrael je u svojoj istoriji prekršio 962 dogovora o primirju – više od jedan mjesečno od osnivanja države Izrael. Inače, broj dogovora o primirju koje je Izrael prekršio mogla je izbrojati samo vještačka inteligencija, platforme X – Grok. Prirodno glup a vještački inteligentan sistem podložan manipulacijama gazde Elona Muska, koji već sedmicama tihuje. Ali kad je brojanje u pitanju, Groku se može vjerovati. Međutim, nije lako povjerovati da Izrael neće opet napasti Iran.
Osim u napad na Iran, Amerika (kao i EU, Australija i Kanada) je već saučesnički i pokroviteljski uključena u izraelski genocid u Gazi, i pogrome na Zapadnoj obali, kao i u izraelsku okupaciju Sirije i napade na Liban. Destrukcija i istrebljenje u Gazi, naslijeđe su prošle administracije, a sada su tekovine i autora knjige „The (f)Art of the Deal“. Eventualnim mirom u Gazi i završetkom pogroma na Zapadnoj obali, Trump će pokušati spasiti aktuelnog izraelskog premijera optuženog za ratne zločine pred ICC-jem, i osumnjičenog za golemu korupciju u Izraelu. Kao što ga je izbavio iz posljednje ratne avanture i napada na Iran.
Nakon što su u dva blitzkriega Natanjahu i izraelska okupaciona vojska porazili Hezbolah (na određeno vrijeme) i okupirali još jedan (povelik) komad Sirije uz pomoć svojih turskih saveznika pod vođstvom verbaliste i pirotehničara Erdogana – pa na čelo Sirije zajedno instalirali teroristu i operativca Al-Kaide, glavosječu Džolanija – Izrael je napao Iran u nadi da će, kao u Libanu, obezglaviti vojni i politički vrh serijom terorističkih napada, a da će onda „narod“ ustati i postaviti novu „demokratsku vlast“ koja će se, kao u Siriji, odmah obavezati da ne održi izbore naredne četiri godine. A sve s ciljem promjene režima, a pod izgovorom da Iran samo što nije napravio atomsku bombu. Slično kao što je Irak „imao” oružje masovnog uništenja, a Sirija hemijsko naoružanje. Ovaj put su nabrzaka u nekoliko dana plasirali sličnu laž koju Satanyahu recitira od 1995. odnosno papagajski ponavlja od 2012 – Iran samo što nije napravio atomsku bombu… za dva mjeseca, za dvije sedmice… i tako dvije sedmice potrajaše trideset godina.
Ironično, pomenuti Muhamed Džolani, odnosno Muhamed od Golana će Izraelu pokloniti okupiranu Golansku visoravan u procesu „normalizacije” odnosa između Izraela i Sirije, normalizirajući tako i okupaciju sirijske teritorije.
Libijski, sirijski ili sjevernokorejski model?
U trenutku napada na Iran, nakon što su ubijeni vojni komandanti, naučnici i diplomate sa porodicama, i glavni pregovarač sa Amerikom dva dana prije „dogovora”, Mosad je poslao „glasovne poruke“ iranskim generalima tražeći od njih da snime video u kojem otkazuju poslušnost režimu i da ga pošalju Mosadu koji je materijal planirao distribuirati, u suprotnom će im pobiti žene i djecu. Nijedan general nije snimio video. Očito, nije riječ o vojnoj taktici nego o teroru i državnom terorizmu.
Cilj je bio jednostavan – kreirati haos i pretvoriti Iran u Libiju i Siriju. Čak se i eksplicitno spominjao libijski model, a nedavna promjena režima u Siriji je ohrabrila Izrael i Ameriku da to isto pokušaju u Iranu. Samo što je sada nakon „Dvanaestodnevnog rata“ vjerovatniji model Sjeverne Koreje u budućnosti Irana, jer Iran ako ne želi da završi kao Sirija treba imati atomsku bombu, više atomskih bombi. Ima li neko da prijeti suverenitetu Sjeverne Koreje ili javno najavljuje „promjenu režima“, a kao zbog ljudskih prava, utjerivanja u demokratiju ili da se spriječi pokušaj razvoja nuklearnog oružja?
Od promjene režima u Iranu nema (za sada) ništa. Naprotiv, došlo je do ujedinjenja Iranaca, pa inače nepopularan, vjerski i politički vrh uživa podršku naroda. Podršku bez presedana. Uz to, sračunati i oprezni Iranci su pripremili čitav niz vojnih iznenađenja. Tako su nanijeli veliku štetu i gubitke vojnim i strateškim ciljevima. Iako se Izrael svojski potrudio da strani i domaći novinari izvještavaju samo o šteti na civilnim objektima, mada su Iranci gađali i pogađali većinom vojne i strateške ciljeve. Vrlo precizno pogađali.
Odgovor na izraelsku agresiju došao je brzo, nadzvučnom brzinom i pretvorio vojne ciljeve, baze i centre Izraela u ruševine, a slično se desilo i sa obavještajnim i cyber sjedištima, lukom Haifa, plinskim platformama, elektranama…
Poslije samo nekoliko balističkih šamara – rasplakali su se Izraelci očekujući i zahtijevajući saosjećanje za nevolje u kojima su se našli izborom svojih voljenih i „nepobjedivih“ vođa ohrabreni aplauzima zapadnih demokratija, uz standardnu nekažnjivost i vojnu, ekonomsku, političku, diplomatsku i medijsku pomoć.
Istovremeno, više od 620 dana sistematskih ubijanja palestinskih civila i razaranja Gaze kulminira egzekucijama koje provode Einsatzgruppen samo što se u Gazi zovu „američko-izraelski humanitarni fond“ koji pod plaštom distribucije humanitarne pomoći strijelja desetine civila u Gazi svaki dan, i tako već sedmicama. Do sada je ubijeno preko 500 Palestinaca u okviru podjele „humanitarne pomoći” a ranjeno nekoliko puta više. Izraelski ministar Smotrich, osuđivan od strane izraelskog suda za terorizam i jedan od najglasnijih i najupornijih zagovornika genocida u Gazi, izjavio je da je u Gazi ostalo milion i osamsto hiljada Palestinaca, potvrđujući tako da je broj do sada ubijenih Palestinaca u Gazi premašio 400.000. Nakon svega do sada viđenog stižu i glasovi da Izrael u brašno iz „humanitarne pomoći” stavlja oksikodon koji izaziva jednu od najgorih vrsta ovisnosti.
Rat iznenađenja
Na kraju, važno je istaći nekoliko činjenica. Prvo – spremnost Irana, uprkos svemu, da nanese ozbiljnu štetu Izraelu. Drugo, mogući fijasko Trumpove administracije zatvaranjem Hormuškog moreuza i nesagledive posljedice za svjetsku i američku ekonomiju – oboje je motiviralo Trumpa da zaključi primirje, kao i nevolja u kojoj se Izrael našao. Da Izrael nije bio u velikoj nevolji, rat bi još trajao. Treće – protiv rata i agresije na Iran su Trumpovi najlojalniji sljedbenici, prvosveštenici i glasnogovornici MAGA pokreta – Steve Bannon, Carlson Tucker, Alex Jones… i pojedini republikanski predstavnici poput Marjorie Taylor Green… uz glasno protivljenje MAGA baze. Izrael je, po svemu sudeći, nakon svjetske javnosti (ne uključujući zapadne vlade i njihove medije) izgubio i masu američke desnice, iako na kratkoj uzici drži republikansku, ali i demokratsku elitu. Vođa MAGA pokreta je obećao, dva puta u dva mandata – America First, a isporučuje Israel First (and foremost), pored kišobrana za Putina, i potpuno transparentne materijalne i moralne korupcije. Otud, neočekivana i nagla „promjena” geopolitke Trumpa.
Prema najavama iz Irana, treba očekivati prestanak saradnje sa IAEA (International Atomic Energy Agency). Takođe, moguće je istupanje Irana iz NPT (Treaty on the Non-Proliferation of Nuclear Weapons). Izrael ne sarađuje sa IAEA, niti je potpisnik NPT. Napad na nuklearna postrojenja Irana daje ovoj državi osnov i razlog za takve poteze. U tom slučaju, Iran može raditi na nuklearnom oružju i proizvodnji atomske bombe legalno. Ne moraju početi od nule jer po svemu sudeći ni Izrael ni Amerika bombardovanjima nisu bitno ugrozili iranski nuklearni program. A u slučaju da već ima bombu, ili da će bombu dobiti od nekog od svojih saveznika, Iran može nakon, naprimjer, šest mjeseci jednostavno obznaniti – imamo bombu, koju smo razvili nakon napada Amerike i Izraela. Slično je uradila Sjeverna Koreja – 2003. je napustila NPT, a 2006. godine je obavila prva testiranja vlastite atomske bombe. U slučaju ovakvog scenarija u Iranu biće to još jedan indikator ko je pobjednik u „Dvanestodnevnom ratu”. Iako je uvijek pobjednik ona strana koja se uspješno odbrani, a Iran se uspješno odbranio.
U svjetlu pobjede Zohrama Mamdanija za kandidata Demokratske stranke na izborima za gradonačelnika New Yorka i činjenice da značajna većina njegovih birača pripada mlađoj generaciji i da je ista ta generacija protiv genocida u Gazi, za razliku od većine njihovih roditelja, budućnost slijepe i bezuslovne podrške Amerike (i njenih evropskih trabanata) Izraelu, pa čak i u genocidu, ulazi u jednu novu, za Izrael nimalo poželjnu fazu.
Čini se da se Amerika budi krmeljava iz izraelskog košmara, ali se neće probuditi u američkom snu.
Uprkos kandidaturi demokratskog socijaliste Mamdanija, mrtva Demokratska partija je već izdahnula, zajedno sa humanizmom i međunarodnim zakonima, u ruševinama Gaze.