Zubčević: Muke po uredniku

Sjedim sam u redakciji. Zapravo sjedim ispred kompjutera a preko ekrana gledam more. Odgovoran sam urednik, odgovaram samo svojoj savjesti, najgorem od svih sudija koje su mi ikada sudile. Sam sa sobom, sam sam sebi i tužilac i svjedok i sudija. Nijedan od trojice nema milosti niti želju da saosjeća sa mnom. Nema olakšavajućih okolnosti osim akvamarinskog horizonta ispred mene.

Slučajnim prolaznicima možda izgledam kao neko ko uživa sam sa sobom i svijetom oko sebe, a mene proganjaju i guše fantomi Sarajeva. Aveti prošlosti, sadašnjosti i nemani budućnosti koje će se tek roditi. Kao da nadiru iz svih pravaca istovremeno. Savjest je najgori saputnik čovjekov. Ne ostavlja nas na miru i ne prestaje da opsjeda, ostaje da nemirna sjedi na duši i ne da da udahnem duboko. Da odahnem. Ne tješi me čak ni svijet bez savjesti, ni besmisao svega oko mene.

Možda bi najbolje bilo da skočim u more i zaronim do dna i tamo se sakrijem dok me dah ne izda i ne istjera na površinu. Da bar minut-dva nestanem sa ovoga svijeta, sakriven, siguran na dnu mora, u plićaku poput kamena, da ne osjećam.

Ali ne mogu ja to, ne mogu se sakriti od svijeta, ne želim i neću. Stojim uspravan dok sjedim. Možda trebam sačekati da sve prođe, iako znam da ništa ne prolazi.

Moj jedini drug je mladi konobar divnog osmijeha. Iz Mostara je. Zamalo zemljak, rekoh u šali. On se smije i kupa me u svjetlu svog osmijeha. Začudo, odmah mi je ljepše, i lakše. Zar je samo jedan osmijeh dovoljan da sve bude bolje, i da svijet odmah izgleda ljepše?

Razmišljam o kraljevskom bakšišu, na tom jeziku svi razumiju zahvalnost. Naročito konobari. Ljudi poput stolica što su po čitav dan na nogama. Znam taj osjećaj stolice. Konobari stvari vide bolje od drugih. Dok se svi drugi zabavljaju oni rade. Služe. Pa i ja sam htio samo da služim, neku višu ideju u nadi da će sve imati više smisla, i možda čak bolje biti.

Na kraju, nakon što ostavim napojnicu, mogu skočiti u plavo more što zove me mreškanjem valova, galebovima u preletu, ili mogu spavati i pokušati prespavati, u nadi da će sve, kad ponovo otvorim oči ili izronim iz mora, nestati ili biti bar malo ljepše i lakše. Ili bar podnošljivije.

Ostavljam bakšiš. Kupujem još jedan širok osmijeh, ljekovitiji od svakog sna i svake plave vode duboke.

Odlazim sjećajući se starog pjesnika, kojeg sam prvi put sreo u jednoj redakciji koja odavno više ne postoji. Upoznao sam ga kad sam došao, mlad na pragu brojnih razočarenja koja ni slutio nisam, po primjerak novine sa svojim prvim objavljenim tekstom. Bio je lijep i sunčan dan, a on je pričao o svojoj imaginarnoj ljubavi Mariji. Pomislio sam kako je tužno zamišljati ljubav. Danas tako ne mislim. Znam da je ljubav lijepa čak i kad je izmišljena. Njegove stihove je poslala prijateljica iz redakcije, pustila kao pticu u svijet, spustila kao zvijezdu sa neba i ta je zvijezda pala meni u krilo.

Bože sve kako si rekao
Čuvaj se čuvat ću te čuvaj se Ilija

Ne idi u karantin
Kuga je
Ni u rat
Ostari prije
Ni u pustinju
Glad je tamo
Sve sve kako sam ti rekao
Čuvaj se čuvat ću te Ilija

Činih
I sad još jedanput red:

Da čuvaš me
Dok zapovijed kršim

Jer je narod moj obolio
Jer je rat ga opustošio
I jer se u pustinji zagubio
I ja moram za njim
Moram za njim.
U rat u pustinju u karantin

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Istina za Dženana
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po Miljenku

RegionElle: Tena Lončarević
Žujo: General i cvijet
Vešović: Grad