Ušli smo u još jednu izbornu godinu. A do izbora dva putića, ali oba zatrpana. Jedan pralanjskim snijegom, a drugi ovim novim od prije neki dan. U Sarajevu je situacija medijski najteža. Lome se drške lopata oko toga da li je bilo bolje prije, kad je bivša vlast čekala da Onaj koji je dao snijeg taj snijeg i uzme, odnosno otopi, pa, da lijepo okopni i sve opet ozeleni, kao nekad. Tako i bi. Ode snijeg. Bez greške, svake zime. Bez srkleta.
S druge strane gomile snijega na trotoarima stoji nova vlast i pozira sa lopatama. Nakon poziranja na pločniku, jedna hanuma, bilesi, uz lopatu u ruci drži i kilo soli, tuzlanske, a pored nje u nje joj predsjednica samo s lopatom. Obje odjevene za slikanje. Obje u tramvaju. Vozikaju se, sve s lopatama i kilom soli, novim tramvajima, najboljim tramvajima koje pare (građana) mogu kupiti, ali koji svako malo stanu mimo stanice. A gdje stanu tu i ostanu.
Od kada je pao ovaj najnoviji snijeg od tada tramvaji ispadaju iz saobraćaja. Nije do tramvaja, već do snijega. Ministar saobraća(n)ja nakon što je prespavao prvih nekoliko dana bijelog kijameta navadio se pa svako malo objavi zavejanom gradu i bijelom svijetu kako tramvaji rade, kako su proradili, kako će proraditi, kako su očišćene sve tramvajske stanice. A onda one političarke lopataju snijeg sa tih očišćenih stanica i nogostupa, a predsjednica krampom razbija led i usput oštećuje pločnik, ali to je žrtva na koju je predsjednica spremna.
U predsjednice haverica u svom kabinetu (božićno) ruča, pa se sa kolegicama za ručavanje slika na tramvajskog stanici, tek očišćenoj, mada nije pala ni pahulja snijega od kada je ministar očistio. Naravno, sve tri s lopatama, nabakamile se, i s novim karambolkama, zubima bjeljim od snijega jer Sarajevo je plaho zagađen grad pa ni snijeg nije bijel kao u političarke zubi. Ima se, može se od jedne plate udariti novo keramičko zubalo, bijelo kao vrh Bjelašnice.
I tako, dok se ministar neprestano obraća (a tramvaji neredovno saobraćaju) i slika kao manijak, u poziranju ga prati predsjednica sa svojom stranačkom svitom. Obradovao se naš svijet, ne treba mu puno. Sad će i u našu mahalu da poziraju da možemo kroz prokopani snijeg, konačno otkopani, po hljeb. Kad ono – ćorak. Oni poziraju samo u neposrednoj blizini svojih stranačkih sjedišta ili radnih mjesta koja su napustili da se slikaju s lopatama. Zima, steglo. I političarke su nečija djeca, a i političari su ljudi. A predsjednica je i majka, pa je i svog evlada u kampanju uključila, verbalno bezbeli. Malo joj što koristi lopatu nego je i maksuma spomenula i za slikanje čišćenja snijega iskoristila.
Svijet gleda u čudu i pita se – ko radi njihov posao dok oni lopataju? Niko, kao i kad ne lopataju. Jer da neko njihov posao radi ne bi oni lopatali, niti bi se s lopatama slikali.
E, svašta. Toliko se upinjali da kile ne dižu već da samo sjede po kancelarijama, a sad hoće, navalili i navrli kao mameni, da lopataju i poziraju. Otimaju hljeb iz ruke foto-modelima i komunalnim radnicima. Vazda im je malo.
Al, haj, dobro to. Nego, što su bili navalili da postanu vlast, a birači im povjerovali da žele da vladaju, a oni bi da lopataju i ko džoja snijeg da čiste. Eno, i ministar, nakon što je sve očistio, poziva službe da očiste neočišćene prilaze i ceste, puteve i putiće. Šta bi tek bilo da je ministar vlast? Asli bi kantonalni saobraćaj bio bolji. Ili da je bar ministrova stranka na vlasti? A šta bi tek predsjednica sa svojim pratiljama radila da su one vlast? Ne bi Sarajevo bilo zagađeno i prljavo da ni snijeg poganluk ne može sakriti. Šta bi tek bilo da je pao metar snijega?
Ništa. Eto šta bi bilo. Dok oni poziraju mi se možemo samo slikati. I oni i mi na transparentu neočišćenog snijega.
Malo nam je bilo snijega i neprohodnih trotoara, pokvarenih tramvaja i prekinutih minibus linija, nego se oglasio i ministar logoreje i vanjskih poslova. I on se, kao specijalista opšte prakse, nakratko, koliko je potrebno da napiše status na fejsbuku na kojem non-stop ordinira, pozabavio neočišćenim snijegom. U svom maniru izveo je dunđer-ministar rutinerski kolut nazad na neočišćenom snijegu i jasno, bez ustezanja poručio da je moglo, može i mora bolje. Jer ne mogu, ko biva, oni, jedni, drugi i treći biti kao anamoni prije njih. A opet, nije jasno kako to tačno misli, jer je on lično bio i onaj prije i ovaj sada. Političar za svaki nevakat. Fakat.
Ni kantonalni premijer nije mirovao, već nas je u maniri glasnogovornika samog sebe obavještavao šta ima a šta nema kod nas, i šta bi trebalo biti. Još da i on postane vlast pa da sve čega nema i što nam fali namiri pa da i mi živimo kao političari u bajci.
Crna nam je sudbina s ovim pozerima bez ideje i bez znanja da nešto konkretno urade od silnih preuzetih dužnosti za koje prevelike, basnoslovne, plate dobijaju. Žive kao u bajci – ništa ne rade, niti umiju, a imaju sve. A mi živimo kao u basni u kojoj smo samo magarci koji mogu pričati, pričati i samo pričati, kako nas, eto, nisu opet namagarčili i nasamarili nesposobni diletanti.