Prije nekoliko dana Gradonačelnica Sarajeva je obilježila sto dana mandata, što znači da je od tada objavila još nekoliko fotografija, čestitki i prigodnih revijalnih statusa na svojoj FB stranici. U auli Vijećnice je organizirana prezentacija za javnost pa je, eto, i stoti dan propagandno obilježen na račun građana, odnosno iskorišten kao prilika za još jednu glamuroznu samoreklamu. Neumorna je Gradonačelnica u medijskoj pirotehnici; već sada je šampion ugađanja stereotipima i očekivanjima. Od niza samopromotivnih akcija koje imaju samo jedan cilj a to je samopromocija, od silnog dima pirotehničkih sredstava, teško je razaznati neku konkretnu politiku ili političku odluku.
Ipak nešto se da prepoznati i dokučiti. Jedna od prvih rezolutnih odluka nove Gradonačelnice je bila ta da neće potrošiti svoj mandat na pravnu bitku za direktan izbor gradonačelnika odnosno da u budućnosti građanke i građani Sarajeva direktnim glasanjem biraju svog/ju gradonačelnika/cu. A zašto bi? Da je bio direktan izbor, Benjamina Karić ne bi bila ni kandidat za gradonačelnicu, s obzirom da građani za nju nisu znali dok je SDP nije izabrao da sjedne na vrući stolac Bogića Bogićevića. Samo zahvaljujući SDA spletkama i nesposobnosti tadašnje Četvorke aktuelna Gradonačenica se niotkud pojavila i postala gradonačelnica sa kardašijan mentalitetom, a malo se i prekardašilo.
Podsjećamo da je Benjamina Karić izbor SDP-a uime koalicione trojke koja je na vlasti i u Kantonu i u većini sarajevskih opština. Nije li upravo ovaj mandat prilika da se riješe problemi nadležnosti između gradske uprave, opština i kantona? Nije li ovaj mandat (bio) prilika da se građanima a ne korumpiranim vijećnicima i raznim asimima da pravo izbora gradonačelnika ili gradonačelnice? Ali eto, doktorica klasičnog rimskog prava neće trošiti svoj mandat na pravnu bitku – samom pobjedom u toj bici, koju ne želi biti, osigurala bi sebi reizbor i opravdala svoj mandat. Dok građani Rima imaju pravo sami birati svog gradonačelnika, građani Sarajeva to pravo nemaju. Klasika.
Među rijetkim zaista političkim odlukama i politikama je nastavak izvrsnih projekata, kako sama kaže, svog prethodnika. Pri tome vjerovatno misli na preduzeće čiji direktor ne vidi ništa sporno u iznajmljivanju fasade Vijećnice Turskoj ambasadi za obilježavanje neuspješnog pokušaja puča u Turskoj. Bio sam na ulicama Istanbula tog kasnog popodneva kada je sve počelo – takozvani puč se desio u petak, kada je najveća gužva, i nije se na televiziji pojavio neki general, prekićen ordenjem, da saopšti narodu nova pravila koja važe od ponoći. Turski autokrat je nakon 48 sati pohapsio desetine hiljada vojnih lica, sudija, nastavnika, profesora… Samo da napravi sve te spiskove, bez istrage, trebalo bi mu nekoliko dana. Ergo, debeli defteri sa imenima neprijatelja bili su odavno spremni.
Ali eto, ostavimo mogućnost da je sve onako kako zvanična Ankara kaže da jeste, mada je teško povjerovati vlastima zemlje sa najviše zatvorenih i proganjanih novinara na dunjaluku. Dakle, u Vijećnici može sve ako se dobro plati. Simbol Sarajeva, nekada biblioteka, pretvorena je u igralište i medijski poligon političara – Skaka počeo, nova Gradonačelnica nastavila.
Abdulah Skaka je pokrenuo obnovu Vidikovca, zapravo u ujdurmi sa Hadžibajrićem, praktično je dodao jednu nulu na kvadraturu i mimo propisa, u novim gabaritim, sedam puta većim u odnosu na nekadašnji objekat, na Trebeviću se pojavila velika ustakljena građevina. I to je za Gradonačelnicu izuzetan projekat, ali umjesto da se rasvijetli slučaj, zbog transparentnosti na koju se rado poziva, i na kojoj verbalno insistira, projekat je uzet zdravo za gotovo.
Da ne idemo u analize skandala sa Stanivukovićem koji ju je provodao po Banjaluci. Izgrlio se mladi populista i demagog sa Gradonačelnicom Sarajeva kao onomad sa četnicima. U zagrljaju Stanivukovića kao da je zaboravila Gradonačelnica i genocid koji Stanivuković negira, i ratne zločince koje Stanivuković poštuje i glorifikuje, zaboravila za medijske i dnevnopolitičke potrebe. Ima li išta da je Gradonačelnica uradila a da nije obznanjeno na društvenim mrežama?
Prvih sto dana je pokazalo da u našoj zemlji uvijek može gore, ako ne gore onda na drugi način loše. Poslije onakvog Skake dobili smo Gradonačelnicu sa praksom influenserke. Bolna je činjenica da je Gradonačelnica ljevičarka odnosno kofol socijaldemokrata, kao što je i Nikšić kofol lider ljevičar, a zapravo je granabdžija koji se, sudeći po onome što radi i govori, nije baš načitao Marxa, a i Branka Ćopića tu fali. Ali zato njegovoj potpredsjednici i Gradonačelnici Sarajeva ne fali vremena za FB i samopromociju ničega, i prešućivanje, odnosno maskiranje svačega.
Nekada smo gledali Kolindu i pitali se šta je ovo ovako, a onda je došao još jedan šatro socijaldemokrata Milanović i pao nam je mrak na oči pa više niti šta gledamo niti samim tim bilo šta vidimo. Tako smo mislili – samo neka ode Skaka, da ga ne gledamo. A onda je došla Gradonačelnica i od tada ne da oči otvoriti od nezasite samoreklame gdje se intenzivna aktivnost na društvenim mrežama, u medijima i protokolarni susreti predstavljaju kao intenzivan rad a zapravo se uglavnom govori samo ono što građani žele čuti.
Prvih sto dana dovoljno je da se vidi ponešto. Mi smo vidjeli dovoljno. Valja nam izdurati još 100 dana da vidimo ima li zaista volje i želje da se nešto konkretno dobro uradi ali ipak trebamo ostati spremni za sve eventualne buduće medijske vatromete ispraznosti i taštine. Valja to preživjeti baš kao i Skaku, kao podsmijeh na vlastiti račun i bolan stid.
Nismo tražili, a moramo gledati. Nismo birali, a dato nam je kao sudbina.