Prošle su dvije godine od početka ruske invazije na Ukrajinu, od vremena kad samo što po kućama nisu išli i zahtijevali da se izjasnimo i zauzmemo stranu. Međutim, reakcija “javnosti” poslije invazije na Ukrajinu, i reakcija na zločine u Gazi (i na Zapadnoj obali) posve su različite.
Kada se rasplamsala antiruska histerija bilo je eliminirajuće ne osuditi rusku agresiju. Nije bilo ali. Nakon sedmog oktobra morali ste osuditi Hamas, nije bilo ali. Prije dvije godine otkazano je sve rusko što se otkazati moglo. Od tada do danas u Ukrajini je stradalo preko deset hiljada civila. Od osmog oktobra izraelski zločinci usmrtili su više djece u Gazi nego što je u Ukrajini ukupno stradalo civila za dvije godine. S tim da u Ukrajini ratuju dvije vojske dvije industrijski razvijene zemlje, a u Gazi Izraelci ubijaju goloruke civile, u nadi da će ubiti nekog pripadnika Hamasa.
Selo Buča je preko noći proglašeno mjestom genocida, a Amerika u slučaju etničkog čišćenja i genocida u Gazi (i na Zapadnoj obali) tri puta koristi pravo veta u Vijeću sigurnosti da spriječi, zabrani prekid vatre. Uz to, Amerika, Britanija i EU kontinuirano i sistematski podržavaju Izrael i nezapamćeno nasilje u Gazi (i na Zapadnoj obali) ne poštujući međunarodne zakone, pravila i običaje rata, internacionalne konvencije, niti elementarna ljudska prava. Podržavati pravni entitet koji ignoriše i ismijava međunarodne zakone, znači ne poštovati te zakone. A zakon, pa i međunarodni, se ne povodi sam od sebe. Niti je sila zakona u samom zakonu već u sili koja ga provodi, ili ne provodi.
Hoću, hoću dijamante… i uran
Amerika je obilježavajući dvije godine od početka rata u Ukrajini, koji traje već deset godina, uvela svečarski još pet stotina dodatnih sankcija Rusiji. Valjda će se osjećati bolje zbog toga, ali to im neće smanjiti apetit za ruskim uranom koji uvoze u većim količinama nego ranije. Da, iz Rusije. Uran im treba pa nije pod sankcijama. Evropi trebaju jeftini energenti ali su pod sankcijama. Elem, uran kao ni dijamanti nisu sankcionisani pa ih Rusija za devize bez problema izvozi, iako zbog sankcija nije u SWIFT sistemu plaćanja.
Što se tiče Izraela, Amerika, Velika Britanija i EU i dalje svom snagom vojno, politički i diplomatski podržavaju i pomažu ratne zločine i etničko čišćenje. Njemačka je od početka masovnog ubijanja Palestinaca višestruko povećala izvoz naoružanja u Izrael i na taj način dala svoj doprinos izraelskom masakru nevinih. Skoro sav zapadni svijet se uključio i pritekao u vojnu, političku i diplomatsku pomoć Izraelu u projektu razaranja i smrti koji mjesecima gledamo. Sankcije Izraelu niko ne spominje.
Putin je odavno na međunarodnoj potjernici, ali nijedan od nacionista i “judeo-nacista” koji su inspirisali, organizirali, najavljivali (i najavljuju) genocid nije optužen na međunarodnom sudu. Izraelska vojska ponosno slika i dokumentira svoje ratne zločine, a poput vikend-četnika pljačkaju domove ubijenih i protjeranih Palestinaca. Kradu sve – ćilime, bicikla, tehniku… što im oči vide – ruke uzimaju. Suveniri i ratni trofeji su dječije igračke, ortopedska pomagala, ženski donji veš, obuća… sve više podsjećaju na propali režim propalog slikara iz Linza. Dok ubijaju sve živo u Gazi, zastrašujućim entuzijazmom i u veselju, ne kriju zlodjela sigurni u vlastitu nekažnjivost i zaštitu Zapada. Izrael je od osmog oktobra postigao nezamislivo – u samo nekoliko sedmica dva puta je pred međunarodnim sudom pravde. Za genocid i ilegalnu okupaciju.
Izrael je postao entitet zla biblijskih proporcija, biblijske retorike i biblijskih zvjerstava. Samo što ljudi ne žive stotinama godina, kako Biblija uči da su nekad živjeli, već insan živi, životari i životinjari (kako ko) decenijama, ne stoljećima. Palestinska djeca ne dožive ni prvi rođendan. Ali to moralistima sa Zapada ni najmanje ne smeta.
Ursula von der Leyen je promptno obećala Izraelu, kao ranije Ukrajini, da će EU biti s njima do kraja. S Ukrajincima u odbrani Ukrajine, a s Izraelom u totalnoj destrukciji, bombardovanju civila, sistematskom izgladnjivanju, etničkom čišćenju i genocidu.
Ukrajinu će naravno ostaviti na cjedilu, prije ili kasnije. Razorenu, na milost i nemilost Rusima. Uglavnom nemilost. Još im je rentabilno da Ukrajinci ratuju protiv Rusa. Sitan je to trošak u poređenju sa željom i aspiracijama da se rasturi Rusija. Nastavljaju pričati priče, kao nama u Bosni nekad, da se u Ukrajini brani Evropa i njene vrijednosti. Netačno. U Bosni se nije branila Evropa ni takozvane evropske vrijednosti, niti se Evropa i njene vrijednosti brane u Ukrajini. Iz prostog razloga što neke od evropskih vrijednosti vidimo sada u Gazi, kao i ranije u Libiji i drugdje. Vidjeli smo te vrijednosti i u Bosni. Evropske vrijednosti su i dupli standardi i licemjerje, a tekovine su i kolonijalizam, rasizam, osvajački ratovi i pljačka. Plus antisemitizam! I to je evropska tekovina. Za nju palestinska djeca plaćaju najveću cijenu i sve tuđe dugove s kamatama. Ni kriva ni dužna. I Izraelu i Evropi. Priče o vladavini zakona, ljudskim pravima… daleko su od stvarnosti Gaze.
Spaljene su skoro sve iluzije, a zgarišta su u Ukrajini, Palestini i Izraelu (Sudanu, Etiopiji, Jemenu, Somaliji, Kongu, Nigeru, Čadu… Siriji, Iraku, Afganistanu, Libiji…). U okviru predizborne predsjedničke kampanje Putin i njegova vojska su u pokretu. Rusija je preuzela inicijativu na frontu nakon tragikomične ukrajinske ofanzive, jer ništa gluplje nismo vidjeli još od kada je Rusija pokrenula ambicioznu invaziju sa nešto više od sto hiljada vojnika da osvoji nešto više od 600.000 km2 Ukrajine. U ukrajinskom ratu u operacijama osvajanja manjeg grada učestvuje trideset do pedeset hiljada vojnika. U nekim slučajevima i više. Invazija sa sto hiljada vojnika?! Neko se baš nekoliko puta preračunao. Trenutno Rusija, navodno, broji oko šesto hiljada vojnika na frontu, a Ukrajina oko devetsto hiljada, samo što u ukrajinskoj vojsci dvije trećine nominalnih vojnika uopšte ne ratuje i nije ni blizu fronta. Otuda manjak vojnika Ukrajini. Da ne spominjemo kolike resurse troše ovi što ne ratuju, a nisu svi logističari ni inžinjerija.
U prošlogodišnjoj velikoj ofanzivi Ukrajine oslobođeno je samo jedno selo, izgubljena ogromna tehnika, a elitne jedinice s NATO obukom i opremom devastirane. U protekloj godini Ukrajinci nisu dobili ništa, a izgubili su (napadajući) Bahmut, Marinku… i sad Avdivku… da ne nabrajamo sva sela i zaseoke. Čini se da je prošlo vrijeme uporne i nepokolebljive odbrane. Nekad neprobojne linije sada zabrinjavajuće brzo padaju.
Osvajanjem Avdivke, Rusija je zauzela jedan od najjačih bastiona Ukrajine u Donbasu. Naravno, u izvještajima Zapada ni taj grad nema nikakvu “stratešku važnost” kao ni jedan koji Rusi osvoje. Ako je tako, zašto se svako selo do sada branilo kao da je Staljingrad (ili Sarajevo)? Ako je riječ o taktici iscrpljivanje Rusa onda neka im je sa srećom, jer je upravo to ruska strategija – rat iscrpljivanja, a taj rat Ukrajina ne može dobiti, osim da se Rusija uruši kao Sovjetski savez. Ipak, na tu opciju ne bi trebalo računati. Bar ne u bliskoj budućnosti.
Uz to, Ukrajina je propustila priliku da za dvije godine stane na svoje noge i razvije, prilagodi vojnu industriju. Osim u domeni dronova nisu se posebno iskazali. A i tu su ih Rusi pretekli. S druge strane, Rusija je obnovila i značajno povećala svoju vojnu proizvodnju, a to joj pomaže da bar trenutno rješava i ekonomske probleme, tako da (stranci) predviđaju rast ruske ekonomije, relativan ali ipak rast. Osim ako ovaj najnoviji paket sankcija nešto ne promijeni. Što bi rekla njemačka ministrica Annalena “360°” Baerbock, znali smo da sankcije nisu efikasne ali su sankcije važne. Ipak, ne iznenađuje ovakva budalaština dotične nakon savjeta Putinu da mora promijeniti svoj kurs za 360 stepeni. Nisu li odveć prekobrojni evropski pajaci?
Do izbora dva putića
Sljedećeg mjeseca su izbori u Rusiji. Putin je kampanju već počeo a najbolja reklama su vojni uspjesi pa će Rusi nastaviti svoje kretanje i osvajanje prema zapadu, i sigurno neće stati do kraja kampanje, Putinove. U okviru kampanje, od “simptoma iznenadne smrti”, podlegao je opozicioni lider, a ranije ostrašćeni rasista, Navalni. Odjeci njegove smrti neće dugo trajati, između ostalog i jer će Rusija pričati o svojim pobjedama na frontu. Uostalom, nije ništa novo niti prevelika senzacija još jedan simptom iznenadne smrti u Rusiji, pad sa balkona, ili slične nesreće koje zadese živa čovjeka. Kao što je sasvim “normalno” saopštenje u kojem se kaže da su svi lideri Wagner Grupe, uključujući menadžera Prigožina i komandanta Utkina, putovali u istom avionu i još se igrali ručnom bombom koja je neplanirano eksplodirala. Baš se sve potrefilo.
Rusija je naučila neke važne lekcije već prve godine rata. I sjetila se, posmatrajući Ukrajince, da je najbolji način da vojska ne završi pod zemljom da se ukopa što dublje u zemlju. Nakon što je postavljen za komandanta, Surovikin je
Spremno su dočekane kolone ukrajinskih leoparda i bradley
Ukrajinci se žale na nedostatak artiljerijske municije. Češka je spremna čak i u kratkom roku isporučiti velike količine (stotine hiljada komada) municije kalibra 122 i 155 milimetara. Zašto Ukrajinci jednostavno ne kupe municiju od Čeha?
Rusija trenutno proizvodi neuporedivo više artiljerijske municije nego Amerika i EU zajedno. Američki državni sekretar Blinken se, pravdajući novi paket pomoći Ukrajini, nedavno hvalio kako sav novac za vojnu pomoć Ukrajini ostaje zapravo u Americi i da je to dobro za američku ekonomiju i dobro za Ukrajinu, pa kaže da je to win-win situacija. Kako tačno Ukrajinci pobjeđuju umirući nije objasnio. Prije nekoliko dana se opet hvali i na sav glas najavljuje proizvodnju dvadeset hiljada komada artiljerijske municije. To će Ukrajinci dobiti za godinu-dvije. Dakle, negdje u ljeto ili jesen dogodine imat će granata da im bude sedam dana ako budu štedili. Bezbeli, poslije toga više ništa neće biti isto. Smijurija nimalo smiješna vojnicima u rovovima.
Nego, vratimo se izborima. Putin se sprema za peti mandat. Imam neki čudan (pred)osjećaj da će pobijediti. U tom slučaju, kad završi njegova trideseta godina vladavine imat će iza sebe godinu više na vlasti od Staljina. Ali duge su godine.
I ukrajinskom predsjedniku mandat ističe u martu, ali izbora biti neće. Slično kao u Rusiji, nema prevelike potrebe za izborima u Ukrajini, opozicione partije su mahom ukinute kao i nezavisni mediji. Kad budu mijenjali zakon da aktuelni predsjednik Ukrajine ostane predsjednik do daljnjeg, neka usput ukinu zakon kojim se zabranjuju pregovori sa Rusijom dok je Putin na vlasti. Može im zatrebati i valjati u nekom Dejtonu.
Umjesto novog predsjednika Ukrajina je dobila novog komandanta. Stari im je trajao malo duže nego nama naš onomad. Našeg komandanta su smijenili pa pokušali likvidirati zajedno sa njegovom porodicom, i zamalo u potpunosti uspjeli, a sve da bi ga zamijenili ratnim zarobljenikom kojeg su nam postavili za komandanta! Nakon toga su ubrzo pali Rogoj, Grebak, Trnovo, Bjelašnica… Ukrajinski predsjednik je dobio poslušnog komandanta, nepopularnog među vojskom što će dodatno negativno uticati na borbeni moral. Dobio je Predsjednik komandanta kakav mu treba (kao što je trebao i onom “našem”) ali je ipak oficir ukrajinske a ne ruske vojske. Nagli gubitak teritorija, bez velike borbe, kao i u našem slučaju je koincidirao sa smjenom komandanta. Interesantno, ni ukrajinskom predsjedniku kao ni onom “našem” nije palo na pamet da smijeni sebe.
Ne možemo se oteti dojmu da na frontu Rusima ide bolje, a Ukrajincima gore. Rusija osim obilja prirodnih resursa ima značajne ljudske potencijale, momke spremne za borbu privučene dobrom platom, ali ne iz Moskve ili Petrovgrada već iz Sibira i drugih dalekih predjela nepregledne Ruske Federacije. Rat je počeo masovim volontiranjem Ukrajinaca a bježanijom Rusa od mobilizacije. Dvije godine kasnije, Ukrajinci izbjegavaju mobilizaciju, napuštaju zemlju a fali im vojske iako su i dalje u brojčanoj prednosti u odnosu na Ruse. Pored toga, do sada su već izgubili desetine hiljada najboljih i najmotiviranijih boraca. Sad im je, kaže Predsjednik, strategija – preživjeti ovu godinu da bi pobijedili u sljedećoj. Sretno!
Na stranu sve analogije, od Ukrajine do Palestine i Izraela, pa do Bosne, ostaje dilema da li bezuslovna podrška Ukrajini, a posebno da li bezuslovna podrška Izraelu, zaista pomaže ili odmaže Ukrajini, odnosno Izraelu? Da li bi Ukrajina do sada imala bolju vojnu industriju da se nije oslanjala samo na Zapad? Da li bi moral vojske nakon dvije godine bio veći da je korupcija u Ukrajina manja?