Danas je 1. maj. U našoj zemlji ovaj je praznik besmislen. Odavno. Prvomajski uranak je, čini se, samo prigoda za dernek, roštilj i opijanje. Danas je zakazan protest žena, sindikalni protesti trgovaca i metalaca. Prošetat ću sa kasirkama i ženama drugih zanimanja koje su već godinu poput glinenih golubova izložene na svojim radnim mjestima pandemiji, za šta dobijaju kao nagradu mizernu platu dok se o radničkim pravima u našoj zemlji priča završava samom činjenicom da neko uopšte ima posao.
Vrijeme je lijepo, ali je vakat ružan. Dok nisam gledao, sunce je brzo odskočilo i vinulo se iznad nas da raširi svoj neodoljivi osmijeh preko neba. Da je svanuo još jedan tipično siv sarajevski dan sve bi bilo drugačije, bar bi tako izgledalo. Ovako, sunce nas uporno ubjeđuje da je život lijep iako su ljudi sa kojima živimo ružni. Ako ništa drugo, svanuo je lijep dan za proteste. Bez radnika skoro svaki protest je sumnjiv. Prošle su godine proizvoljnih zakazivanja protesta i anonimnih organizatora koji dolaze i prolaze brže nego smjene dana i noći. Ideja protesta je nimalo slučajno kompromitovana na različite načine, a čini se najviše bezbrojnim (neuspjelim) protestima koje je zakazivao svako kome je to palo na pamet, onako kako mu je pao grah, a na kraju bi sve loše i jalovo ispalo. Osim u tri slučaja u posljednjih dvadesetak godina neorganizirani organizatori protesta su nanijeli puno štete radi skoro nimalo koristi.
Ničega se vječno aktuelna koalicija SDA-SNSD-HDZ ne boji kao masovnih mirnih protesta. Pogotovo SDA. Još od kada su SDA gospođe zajapurene preko brda i livada na Poljinama sa torbama bježale na sigurno, onomad u februaru kad je gorilo Predsjedništvo i kada niko nije poslao nikoga da zaštiti to naše Predsjedništvo. Još se sjećam tišine, medijske i svake druge, dvadeset i četiri sata nakon paljevine i razbojničkog divljanja. Niko ni mukajet.
SDA gospođe su sada organizirane sa posebno opremljenom kotom gdje će se kriti kad sljedeći put neko u masi vikne – Idemo na Poljine! Ima smisla. Institucije su davno otete građanima i praktično je smislenije otići na vrata lično onima protiv kojih se protestuje. Strah SDA od mirnih protesta vidi se u krvavim očima njihovim medija, u staljinističkim i fašističkim napadima na organizatore protesta i na svakog ko se usudi da govori javno, glasno i jasno, o pobuni i njenoj nužnosti. Kada građani shvate da mnogi veliki, nerješivi, teški problemi mogu biti lako riješeni, ili da rješenje tih problema počinje mirnim masovnim demonstracijama, odnosno da je nekad dovoljno samo prošetati pa da ponešto postane drugačije, tada će stvari biti drugačije. Kao što tijelu odgovara šetnja, kretanje, tako i društvu prijaju mirni masovni protesti. Prilika je to da se društvo rekreira. A rekreacija u pravilu prija, i čovjeku i društvu. Demokratičnost jednog društva može se mjeriti sposobnošću tog društva da sebi pomogne. A društvena samopomoć su između ostalog i mirni protesti.
Kako god, svaki Prvi maj je nova prigoda, dok cvrče ćevapi na roštilju, dok se janje okreće poput zemlje oko svoje ose a svi prisutni oko jaganjca, da se slavljenici bar trenutak zamisle nad simboličkog žrtvom janjeta čiji se simbolizam sapira i gubi u alkoholnim maglama, svakim novim gutljajem. Zatim obneviđenost, zaborav i samozaborav. A onda novog radnog dana počinje novi ciklus ničega. Iz dana u dan.
U vrijeme opsade kružio je vic. Sjede Alija i primadona sarajevske opere Gertruda Munitić u trezoru. Kasno je ljeto devedeset druge. Granatiranja su sve češća i sve žešća. Dok u trezoru potmulo tutnje eksplozije, svi šute. Nakon nekog vremena i ko zna koliko detonacija, Prvi Predsjednik prekida trezorsku tišinu pitanjem: Moja Gertruda, dokle će ovo ‘vako?
Sretan 1. maj svima koji slave a posebno svima koji danas rade.
Sve najbolje radnicama koje će ovaj dan provesti u šetnji, protestujući za svoje bolje sutra. Dok njihove gazde i drugi tajkuni, i političari, guštaju u svojim velebnim vikendicama, na imanjima ili duškaju na jadranskoj ili turskoj obali, uživajući u plodovima svoga nerada.