Zubčević: Bono Koks, skica za kroki portret

Bono (Vox), frontman grupe U2, prijatelj Republike Bosne i Hercegovine i njenih građana, ostao je vjeran Bosni i Sarajevu preko trideset godina, a Sarajevo voli Bona kao malo koga, s razlogom. Ipak, šutio je Bono kao zaliven četiri mjeseca na ubijanja u Gazi. Ne dotiče ga smrt preko dvanaest hiljada ubijene palestinske djece u terorističkim, osvetničkim i divljačkim napadima izraelske vojske. Niti mu smeta totalna destrukcija Gaze. Ali je promptno u oktobru progovorio… i podržao Izrael. Drugog dana bombardovanja Gaze.

Najavljući pjesmu Pride (In The Name of Love) na koncertu u Las Vegasu veli:

“In the light of what’s happened in Israel and Gaza, a song about non-violence seems somewhat ridiculous, even laughable, but our prayers have always been for peace and for non-violence… But our hearts and our anger, you know where that’s pointed. So sing with us… and those beautiful kids at that music festival.”

Onda je prigodno promijenio i prilagodio stihove:

“Early morning, Oct 7, the sun is rising in the desert sky… Stars of David, they took your life but they could not take your pride.”

Gaza, najveći konc-logor postao je najveći kamp smrti, ali Bono o tome ne govori, kao ni o palestinskoj djeci u vojnim zatvorima Izraela, ni riječ nije rekao o administrativnoj detenciji najmlađih, robijama bez optužbe. Ni o brutalnoj višedecenijskoj okupaciji. A sad kao da se prenuo iz sna pa se nespretno pokušava posuti pepelom. Ali ni to, iako prekasno, bez relativizacije.

Bombarduje Izrael palestinske civile a generacijama ih protjeruje, teroriše, ubija i pljačka. Oružje i municiju za masovna ubistva šalju Amerika i Velika Britanija. I zemlje Evropske unije, sve listom promukle od cike i vriske o ljudskim pravima, vladavini (međunarodnih) zakona, rodnoj ravnopravnosti, zelenoj tranziciji i agendi, okolišu… vrijednostima liberalne demokratije… ma o svemu brine i propovijeda EU osim o životima palestinske djece. Tu djecu je uz pomoć i EU-a Izrael davno dehumanizirao, pa njihova tragedija i mučeništvo (skoro) nikoga ne dotiču. Ni dehumanizirane ubice, ni blazirane posmatrače. Posebno bizaran slučaj sa morbidnim posljedicama je Njemačka. Slično je kao i Francuska praktično zakonski onemogućila solidarnost sa Palestincima i uopšte građanski protest kao elementarno sredstvo i manifestaciju demokratije. Tako je u Njemačkoj podrška Palestincima izjednačena sa antisemitizmom! I ne samo u Njemačkoj!

Vidjeli smo ni Bono Koks nije imao potrebu da protestuje, pozove na prekid vatre i ubijanja, ali eto u velikoj je nuždi podržao Izrael, a opet jedva je dočekao da se oglasi o smrti Navalnog. Juliana Assangea nije spominjao. Zna Bono sve, pa i to ko je ubio ruskog disidenta u ruskom zatvoru, to nije teško pogoditi, ali eto ne zna za krvoproliće u Gazi, niti zna niti je čuo za ilegalna naselja na Zapadnoj obali izgrađena na otetoj zemlji protjeranih ili ubijenih Palestinaca, niti je načuo bilo šta o sistematskom državnom teroru nad Palestincima Zapadne obale, hapšenjima, racijama i redovnim egzekucijama kao svakodnevnoj i svakonoćnoj rutini i praksi izraelske vojske i doseljenika.

Da je čuo bilo šta, prokoksao bi Bono Koks nešto! Možda nešto kao “ekološki osviješteni” Thom Yorke prije sedam godina u Tel Avivu, komentarišući sve one što su se protivili koncertu Radioheada u glavnom gradu Izraela. Creep je sa scene poručio kritičarima i Palestincima… “some fucking people”. Ni Nicku Caveu nije bilo sporno svirati u Tel Avivu za Izraelce dok njihova vojska bombarduje Gazu, u jednoj od brojnih prošlih smrtonosnih epizoda izraelske vojske, niti su Izraelcima bile sporne svastike iz Caveove mladalačke The Birthday Party faze. Bitno je da Thom Yorke insistira na recikliranim čašama na svojim koncertima i sličnim revijalnim pseudoaktivističkim ujdurmama i kaskaderskim akcijama u odnosima s javnošću.

Važan je Bonov dolazak u Sarajevo kada je zajedno sa svima nama ispratio najtežu godinu, tada nije bilo objektivne osnove za bilo kakav optimizam. Osjećaj neostavljenosti, nezaboravljenosti i povezanosti sa vanjskim svijetom bio je najbliži osjećaju iskrene nade i dobrodošao tračak optimizma. I danas sarajevski koncert U2 iz prošloga stoljeća mnogi smatraju jednim od poslijeratnih vrhunaca Sarajeva što, ako je tačno, svjedoči kako od tada neumoljivo marširamo unazad. Suprotno svijetu i vremenu. Skloniji sam razmišljati o tom koncertu kao o kraju sarajevskog stoljeća – počelo atentatom a zamalo završilo srednjovjekovnom opsadom. To je bio jedan od prvih velikih dana slobode i naš zvaničan povratak u svijet i nastavak života. A za U2 nastavak turneje. Za honorar, naravno. Ne za propovijed ljubavi i mira, i ljudskih taman posla prava.

Nije valjda da neko vjeruje svakom pjevaču, ili pjevačici, zabavljaču kad publici poruči u svoje ime i u ime benda – volimo vas? Veliko je srce umjetnika ali nije baš toliko. Dio je njihovog posla da egzaltirani i oznojeni na sceni izjave ljubav svim prisutnim, i da sviraju i pjevaju, i da budu na pozornici, i da se u njih gleda. To je show business, po definiciji – komercijalno motiviran egzibicionizam. A svaki aktivizam u tom biznisu je sumnjiv kao kovanica od sedam maraka. Pogledajte samo koliko je njih od stotina, hiljada muzičkih grupa, solista, kantautora reagovalo na zločine u Gazi. Kao da su iščezli svi oni od čijeg se agresivnog aktivizma ne može živjeti, od topljenja glečera do Ukrajine, od spašavanja delfina do spašavanja Rusa od Putina, i demokratskih promjena u Rusiji, kako se eufemistički naziva politika promjene režima, raznim vrstama državnih udara što je specijalizirala Amerika i redovno, učestalo primjenjuje sedamdeset i pet godina kao svoju specijalnost, vojno-političku doktrinu i posebnu tehniku nasilja u vanjskoj politici. Podjednako dugo traje i izraelska okupacija i etničko čišćenje istorijske Palestine.

Uzmimo slučaj Irana, trna u oku “zapadnih demokratija”, pod raznoraznim sankcijama decenijama. Srušili su Amerikanci (Operation Ajax) sa Britancima (Operation Boot) 1953. državnim udarom demokratski izabranu vladu tridesetog premijera Irana Muhameda Mosadeka i postavili svoju marionetu Pahlavija kao šaha na Paunovo prijestolje. Ukinuli su demokratiju i uspostavili monarhiju i postavili do srži korumpiranog monarha koji je vlast održavao terorom i tajnom policijom (SAVAK). Primjera je doslovno bezbroj. A slomiše se od “demokratizacije” Srednjeg istoga i ostatka svijeta. Nikada bombardovanje civila i rušenje vlada raketama nije pomoglo demokratizaciji. Naprotiv, osim razaranja i smrti, pokreće milione izbjeglica i trajno udaljava društvo od svakog oblika demokratije. A to je po svemu sudeći bio jedan od strateških ciljeva.

Najdalje dokle su (malobrojni) pojedinci u show businessu otišli jeste da (jednom, kratko, radi zapisnika) zatraže prekid vatre, a i to je kako vidimo postalo “kontroverzan čin” – tražiti primirje!

Amerika opetovano zloupotrebljava pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a, zabranjuje prekid vatre pa i tako saučesnički omogućava Izraelu da do kraja provede planirano etničko čišćenje i aneksiju Gaze (i Zapadne obale). Za to vrijeme gluhonijemi pjevači i pjevačice strahuju od proizraelskog lobija što vedri i oblači globalno, ne samo muzičkom scenom već i show businessom i zabavom uopšte. Možda vjerujući da svojim angažmanom ne mogu nikome pomoći a sebi mogu odmoći. Čast izuzecima, rijetkima što zbog istine riskiraju zvanično otkazivanje i nezvaničnu zabranu bavljenja svojim poslom. Danas su dragocjeni Roger Waters, Laurie Anderson, Brian Eno, ili glumci John Cusack i Susan Sarandon, da spomenemo samo neke od zaista čestitih i dosljednih umjetnika u moru laži i beščašća kojim kormilare neobični klauni.

Ne možemo od svakog umjetnika i svake javne ličnosti očekivati da svaki dan reaguju na svaku nepravdu u svijetu. Međutim, nužna je reakcija onih koji su od reagiranja napravili profesiju i svoj politički angažman monetarizirali. Indikativan je izostanak angažmana u tom slučaju, a diskvalificirajuće je kada reakcija izostane a u pitanju su životi stotina hiljada nedužnih civila.

Tako možemo, da ne dužimo, zaključiti ovo kratko slovo o našem dragom prijatelju prostom konkluzijom da je hohštapler. I scum, kako je on sam svojevremeno rekao usred Francuske za tadašnjeg predsjednika Chiraca (zbog pacifičkih nuklearnih proba), da bi sa istim tim scumom ubrzo nakon te izjave (i za turneju potrebnog publiciteta) divanio, kao što se grlio i ponosno slikao sa Bushom mlađim, nakon svih njegovih nedjela. Čini se kao da je svaki politički scum drag drugar pjevača U2, grupe nazvane po američkom špijunskom avionu koji su Sovjeti sa dvadeset hiljada metara iznad zemlje, iznad majčice im Rusije, grubo i neuviđavno spustili na zemlju, oborili “neoborivu” letjelicu i živog pilota zarobili.

Eno, i Bono se srušio kao špijunski avion. Samo ga nisu oborili Rusi. Srušio se sam. Sam pao, sam se ubio.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade
Zubčević: Gluho bilo
Zubčević: Osmi putnik
Zubčević: Završena država
Balija i baliluk
Zubčević: Pometi zastavu
Zubčević: Nejse
Zubčević: Slovo o Marku
Zubčević: Tvrtko i Marko
Zubčević: Obećana zemlja
Zubčević: Ogadi pa vladaj
Zubčević: Hey, Joe?!
Zubčević: Efefef epilog
Zubčević: Rat ili mir
Zubčević: Tri dana juna
Zubčević: French Touch
Zubčević: Talačka kriza
Zubčević: Dani žalosti