Naša pogolema i poduboka politička septička jama što se davno izlila u naše živote upravo je doživjela novi kolaps. Politički smrad se širi na sve strane. Naime, u Unsko-sanskom kantonu SDA je iz vlasti izbacila Ogreševićeve sjecikese iz NES-a, Stranku za 0% Bosne i Hercegovine pa čak i svoj politički privjesak DF i zamijenila ih, pazite sad, polako… ne srljajte, fino pročitajte – NiP-om i SDP-om! Tu je još i Pomak. Tako je USK dobio svoju zimzelenu četvorku. A da bi i NS bila kompromitovana indirektno potrudio se Jasmin Hušić (NS) i glasao za novu koaliciju i kao nagradu dobio najavu isključenja iz stranke.
Svašta živ čovjek dočeka pa i da izdajnici – kako ih SDA i njeni mediji, botovi i drugi plaćeni skotovi nazivaju – SDP i NiP idu u koaliciju sa lopovima, kako trojkaši nazivaju SDA.
Elem, izdajnici SDP i NiP (dvojka iz Trojke) ušli su u koaliciju sa SDA lopovima, imajući u vidu sveopštu korupciju i bezbrojne pronevjere SDA “patriota” od osnivanja stranke do pada s vlasti, preko trideset najtežih godina. Na tome su obje stranke Trojke gradile kampanju na prošlim i pretprošlim izborima! Jedni su izdajnici a drugi lopovi, tako se naime uzajamno opisuju. Ispada da se izdajnici i lopovi lako i brzo oko vlasti i vlastitih interesa dogovore pa nikome ne smeta društvo izdajnika i lopova. Verbalizator Konaković nije ponudio objašnjenje ovog koluta nazad, kao ni kolega mu Nikšić. A Sin Svoga Oca je opet ostavio dojam da se njegov glas čuje samo od Poljina do Marijin-Dvora. Možda se čuje i dalje ali niko ne haje.
Taman kad haman pomislimo da je jedna za građane tragična priča konačno stigla do svog konca, otvara se nova. Nova koalicija – nova nada za SDA, a tek što je Žena Svoga Muža i Snaha Svoga Svekra konačno smijenjena sa mjesta direktorice UKC-a nakon što su joj oduzeta zvanja, a po gubitku vlasti stranke njenog muža. Neko će pomisliti da je ona presudno doprinijela padu SDA i dinastije Izetbegović, ali time se neosnovano umanjuje višedecenijsko SDA zlo i totalna pljačka prvenstveno svog naroda. Uz priznavanje RS-a i ukidanje Republike Bosne i Hercegovine, i to nakon Srebrenice. Tekovine Izetbegovića, Oca i Sina, omogućile su između ostalog i deceniju dugu i aktuelnu Dodikovu političku onaniju i davljenje Bosne kad se kome prohtije. Sve su Izetbegovići uradili što su mogli, u svojoj domeni, da unište Bosnu i pretvore jedan njen dio u neki samo svoj fildžan-entitet gdje će vladati za vijeke vjekova.
Trojkaši su bili koalicija samo u procesu osvajanja vlasti. Nakon što su lideri Trojke sve procese podredili ličnim aspiracijama i ambicijama, i zarobili svako sebi po poziciju – razišli su se svako na svoju stranu. Forto hibernira (kao i njegova stranka) na bolje plaćenom radnom mjestu, a na svoju staru poziciju (p)ostavio je “mini me” inačicu – Nihada Uka. Teško je komentarisati politiku i rad čovjeka koji politički ne postoji, a i fizički ga nema na mapi.
Nikšiću upala kašika u med – opet je premijer i to nakon onako skandaloznog mandata. Ko bi rek’o ko-bi-li se nad’o? Ne čujemo da najavljuje istrage naprimjer o tome kako Elektroprivreda jedina nije zarađivala u vrijeme dok su svi na tržištu profitirali, kada je električna energija bila najskuplja i najtraženija. Ili kako su viškove energije izvozili i milione zarađivali privatnici a ne EP. Itd.
Konaković po starom ružnom običaju drži ad hoc predavanja na društvenim mrežama istrajavajući u ambiciji da svakom loncu bude poklopac. Sada već rutinski, praktično na mjesečnoj bazi ulazi u javne rasprave sa novinarima i napada medije. Diplomatski, nema šta! Vidi se da je talenat za diplomatiju, kao što je bio i za košarku ili sportski menadžment, ugostiteljske avanture u VIP salonu Zetre suvišno je spominjati. Mladost-ludost. Pored toga u NiP-u – nakon njegovog transfera u MIP, kad je zaigrao ulogu političara “velikog kalibra” – ne kotira kao neprikosnoveni lider u vlastitoj stranci, a “neposlušnost” i stranačku nedisciplinu su već demonstrirali Ademovići, otac i sin. Preuzimaju, ako već nisu, dobar dio NiP-a, ili ostvaruju sve veći uticaj u stranci. Slučaj šibicarenja u sarajevskoj opštini Centar i pokušaj smjene načelnika je nabolja ilustracija NiPotizma u svoj njegovoj besprizornoj raskoši. A najnovija koalicija otvara nova pitanja i budi nove sumnje.
Kako sada stvari stoje čini se da se NiP polako nameće kao budući gubitnik. Ali ne treba naše glasače precjenjivati. Trideset godina su glasali za svoje dušmane – SDA – vjerujući da glasaju za bolju budućnost svoje djece, a pameti se nisu dozvali sve dok im djeca nisu pobjegla od SDA iz Bosne. Uostalom, jedini smisao NIP-a je smjena SDA. Nije valjda neko pomislio da u toj stranci postoji neki ozbiljan političar većeg formata ili bar većeg potencijala. NiP više nema svoj raison d’être, sada kada SDA vegetira na političkoj margini živeći još samo na temeljima paralelnih institucija koje su brižljivo gradili, zajedno sa svim njenim neprijateljima, dok su razgrađivali državu Bosnu i Hercegovinu. Za njene prvake ne treba brinuti, prebogati su ljudi. A stranka ostaje živjeti u nadi da će novim sličnim koalicijama uz pomoć SDP-a i NiP-a ostati relevantna na političkoj sceni ili možda čak ponovo doći na vlast. Uostalom, ne zaboravimo, većina kadrova NiP-a, kao i značajan broj članova, su mahom sdaovci sa dugogodišnjim i višedecenijskim članstvom u toj stranci. Ako ovoj zemlji ne treba (ovakva) SDA, a ne treba (gluho bilo), ne treba ni NiP. Što sugerira da ove dvije stranke opstaju samo u simbiozi, ove ili one vrste.
Vrijeme verbalnog vatrometa i pirotehnike je prošlo. Valjda. U politici je pirotehnika efektna ali kratkotrajna i neefikasna. Samo se bojeva politička municija računa. A iz prazne NiP-ove, i SDP-ove, puškice – ne puca. A NS nema ni puškicu već praćkicu.
Mada koalicija Trojka živi još samo u pričama, budućnost i smisao trojkaša garantuje SDA. Što je SDA uticaj i značaj manji to je i važnost te koalicije pa i ovih stranaka manja. Najveća politička snaga SDA nije u samoj toj stranci, pogotovo ne u njenom vođstvu, već u mogućim budućim koalicijama sa SDP-om i/ili NiP-om. U jedinstvu je snaga! Déjà vu kao najava tragičnog ishoda nakon još jednog koalicionog ciklusa. To smo već bar jednom prošli i dovde došli.
Logičan zaključak bi bio da ćemo s obzirom na navedene okolnosti svakako propasti i kao društvo i kao država. Ali manimo se logike u Bosni, do sada smo realno trebali propasti bar tri puta, pa evo još nismo. A kad ćemo – ne zna se.